Razgovarala: Branka Primorac
Kad se osvrnete na svoju prvu ulogu u Zafranovićevu filmu Nedjelja iz 1969., do (zasad) zadnje u komadu Paule Vogel Najstariji zanat (2020.), kako ocjenjujete taj dug i raznovrstan pohod scenom?
Osjećam zahvalnost prema majci, koja me naučila da u svemu imam mjeru i da ništa ne radim što se protivi mojim nazorima. I tako se na dugom i zahtjevnom glumačkom putu od pedeset i jedne godine i dalje budim sretna što sam još uvijek na daskama koje život znače. Sudbina je djevojčici ubrzala ostvarenje želje da s osamnaest godina uđe u glumačke vode i da traje do zrele dobi, s mnogo ostvarenih uloga. Bilo ih je više od stotinu u kazalištu, u serijama i na filmu više od pedeset, a novi dogovoreni poslovi čekaju jesen. Često mi je splitski dišpet pomogao da opstanem.
Brojna su ostvarenja u kojima ste glumili – na televiziji, filmu, kazalištu, sinkronizirali ste i likove u animiranim filmovima. Na Wikipediji stoji da Vam je najznačajnija uloga Ane Metlice u Smojinu Našem malom mistu. Je li baš tako?
Sinkronizacijom sam se bavila više od dvadeset godina, redovito sam snimala i po dva puta tjedno, a kadšto i češće. Radila sam za HTV, privatna studija i mislim da se brojka bliži tisućici sinkroniziranih crtića i reklama. To je posao koji me izuzetno veselio. Na snimanju su se okupljale kolege iz drugih kazališta, tako da je bilo razigrane atmosfere i u realizaciji likova, i u druženju. Wikipedija je ulogu Ane Metlice registrirala kao važnu, što je meni kao naturščiku bilo drago. Ne sramim se, bila je to moja prva uloga, moj početak. Kao akademska glumica ostvarila sam puno uloga zrelih likova. Morat ću se potruditi ispraviti informacije na Wikipediji (smijeh).
Teško mi je vjerovati da tako svestrana i radišna osoba nema mnogo više glavnih uloga! Spominjete lijepa vremena ravnateljstva Richarda Simonellija. Tada su Vas podjele pomazile značajnijim ulogama. Je li to išlo po splitskoj liniji?
Glavna ili epizodna uloga, svaka zahtijeva trud i promišljanje, vrijeme i odricanje. Kako glumci vole reći, slažu se kockice za svaki lik koji treba ostvariti. Svaka glumica priželjkuje glavne uloge, ali nažalost stvarnost je nešto drugo i često ne ovisi o talentu. Zahvalna sam gospodinu Richardu Simonelliju što mi je ponudio angažman kad je postao ravnatelj, u čijoj sam režiji prije toga igrala u Komedijinoj predstavi Inspektor je došao (Sybil Birling), kao i u dvije predstave u režiji Vlade Štefančića. Trebalo se dokazati i pokazati kroz rad prije stalnog angažmana. Nije bilo važno tko je odakle. Kasnije sam u njegovoj režiji odigrala predstavu Kako se uzme (Sheila), što je meni bila najdraža uloga. Znala sam tijekom karijere pristajati na manje glumačke poslove zbog honorara, trebalo je prehraniti obitelj. Nikad nisam izigravala zvijezdu.
U jednom sam intervjuu pročitala o Vašoj gorčini zbog zanemarivanja u matičnoj kući i zahvalu Zlatku Vitezu jer Vas je pozivom da radite s Histrionima vratio u „žive glumice“. Mnogi umjetnici prođu taj pakao. Kakav je to osjećaj?
Zaokružila sam četrdeset godina rada u Komediji i u tom dugom razdoblju bilo je uspona i padova, kao i previranja. Mijenjali su se ravnatelji i klanovi, a ja nisam nikada bila ni u jednom. U mjesec dana igrala bih u dvadeset i četiri predstave, a bilo je mjeseci da se ne bih pojavila ni u jednoj. Glumac mora biti na sceni, on treba interakciju s publikom; tada živi, sve ostalo je umiranje. Odigrala sam gotovo podjednak broj predstava izvan matične kuće, koje su često bile i glavne uloge. Meni je to samo znak da nisam bila dovoljno angažirana u svojoj matičnoj kući. Tako sam jednom u klanovskoj igri ostala bez glavne uloge koju mi je dodijelio redatelj, a na kraju sam bila potpuno isključena iz te predstave. Moje tadašnje nezadovoljstvo završilo je ipak sretno jer me vrlo brzo nakon toga Zlatko Vitez pozvao u Histrione. U tom sam razdoblju mnogo naučila, putovala, radila na puno predstava s vrhunskim glumcima i režiserima, pod sjajnim vodstvom glumca, režisera i osnivača Histriona Zlatka Viteza.
Nije mi bilo teško naći na internetu sadržaje za razgovor s Vama. Problem nije bio nedostatak materijala, nego njegovo obilje. Gluma, moda, putovanja, ljubav na daljinu i obožavani sin? Kako da čitatelj dobije pravu sliku o Nadi Abrus?
Dobronamjernost je moj moto. Radoholičarka sam i uvijek u potrazi za novim spoznajama. Sve te spoznaje o modi, putovanjima, ljubavi, sinu – sve to obogaćuje moj život. Važno mi je biti zadovoljna sobom i osjećati se dobro u svom tijelu; ne opterećujem se time kako me tko doživljava.
Ljubiša Samardžić (Rajko), Nada Abrus, (Gracija) Medeni mjesec, red. Nikola Babić, 1983.
Čini se da Vas mediji vole – a i Vi njih – jer ste vrlo otvoreni. Postoji li išta što publika ne zna o Vama?
Poštujem i cijenim novinare i novinarski posao, i kao što nikad nisam odbila ulogu, nikad nisam odbila novinara, a pretpostavljam da to oni cijene. Marketing je važan u svakom poslu, pa tako i u našem. Naravno da postoji ono što publika ne zna, uvijek nastojim zaštititi svoj privatni život. Na kraju, najvažnije je da me publika voli i cijeni po ulogama s kazališne scene, filma i televizije.
Iskrenost Vas prati od prvih istupa u javnosti. Čitala sam intervju koji ste dali pokojnom kolegi Jozi Grbelji 1969. godine. Tada ste imali osamnaest godina. Nije Vas štedio pitanjima. Iz odgovora osamnaestogodišnjakinje iščitava se osoba s jasnim ciljem u životu, koja bi za uspjeh žrtvovala i brak i ljubav, koja otvoreno govori o seksu, prodaji tijela za dobru ulogu, pa i o tome kako splitska sredina gleda na glumicu. Mislite li danas isto?
Sjećam se, kad sam pročitala objavljeni intervju, nije mi se svidio, čak sam bila šokirana. Tada, kao i sada, da bi intervju bio bombastičan i odjeknuo, izrečene se riječi znaju krivo interpretirati, ali sam ga opravdala kao avangardu šezdesetih. Bilo je to doba hipija i seksualne revolucije. Vjerujem da se uvijek tražio takav spin. Ni danas, a ni tada nisam mislila o tome tako, i za svoj uspjeh mogu zahvaliti isključivo uloženoj energiji, radu i disciplini.
Ronald Braus, Nada Abrus, Il Campanello, red. Snježana Banović, Istarsko narodno kazalište, Pula, 2012.
Pitam Vas to u kontekstu današnjih izjava žena, glumica prije svega, o seksualnom uznemiravanju od strane kolega, osobito profesora, redatelja, dakle autoriteta o kojima im ovisi karijera. Što kažete na te optužbe? Imate li slična iskustva?
To je jedna od boljki koja se zna događati na poslu i nažalost bude vrlo traumatična. Imala sam takvih iskustava, još i kao mlada žena, ali sam ih ignorirala pa mi se zbog toga događalo da izgubim posao. No, kako kažu, jedna vrata se zatvore a druga se otvore. Svaka čast divnim i časnim ljudima s kojima sam radila, kojih je nasreću ipak bilo više.
Glumili ste pod palicom mnogih redatelja. S respektom i poštovanjem govorite o Jošku Juvančiću. Zašto često spominjete baš njega? Koliko je Vama za kreiranje uloge važan redatelj?
Naš Jupa, kako su ga studenti odmilja zvali, bio je moj profesor i mentor. Zahvalna sam mu jer mi je svojim dopuštenjem omogućio da radim kad je studentima Akademije bilo zabranjeno javno nastupanje u prve dvije godine studija. Tako sam manekenstvom sama financirala školovanje u Zagrebu. Kasnije sam radila mnoge predstave u njegovoj režiji, neke meni izuzetno drage, kao što su Opera za tri pare (Poly Peachum), Lulin (Pepina), Luda noć u hotelu President (Pamela). Nikad ne zaboravljam pojedince s kojima sam vrhunski surađivala. Beskrajno sam im zahvalna. Redatelj je važan glumcu, kao i glumac redatelju.
Nada Abrus, Prijateljice, red. Boris B. Hrovat, Gradsko kazalište Sisak i Kazališno društvo AMICRO, 2012. Nada Abrus, Spli’ski akvarel, red. Richard Simonelli, Kazalište Komedija, 2014.
Mora li glumica cijeli radni vijek ostati lijepa i vitka da bi dobila ulogu?
Glumica mora ostati svoja – nisu važne ni kile, ni lijepo lice; ljepota je u očima promatrača. Po meni je svaka ljupka žena lijepa, ljepota je izraz duše. Glumac se mijenja kroz uloge, prilagođavajući svaki lik sebi. Svaki pojedinac ima više vlastitih lica, koja su oprečna onome što mora iznijeti na sceni. Važno je pitanje posjeduje li talent za ulogu koju kreira posve različitu od vlastita habitusa.
Postoji li mirovina za glumca/glumicu? Ili gluma poslije 65. postaje hobi, kako Vi kažete za sebe?
Glumac nikada nije u mirovanju dok god ima mogućnost baviti se poslom koji voli. U mirovini nema klanova, podmetanja ni seksualnih ponuda, jednostavno divna lakoća postojanja. Važno je biti na sceni, veseliti se, biti iskren prema sebi i drugima, družiti se, sve bez opterećenja. Jedino važno je dobro odigrati predstavu.
Često Vas se vidi na kazališnim premijerama. Znači li to da Vam nedostaje svijet pozornice?
Volim premijere jer se tada pojave meni drage osobe, moji kolege, pa razmjenjujemo priče. Pratim rad mladih glumaca, gledam ih kao cvijet u rastu. Volim miris scene i gledališta, adrenalin premijere. Sve je to dio šarma i magije kazališta, sa željom da se zastor nikad ne spusti.
Nada Abrus (Ljiljana), Paula Vogel, Nastariji zanat, red. Nina Kleflin, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, 2020. Nada Abrus, Gaetano Donizetti, Betly, red. Ljiljana Gvozdenović, Opera B.B., 2016. Nada Abrus (Kneginja Kudenstein), Grofica Marica, red. Velimir Čokljat, Opera B.B. 2015.
Je li se u potpunosti ispunio san djevojčice koja u stanu nedaleko od splitskog HNK pred ogledalom vježba ulogu?
Moj san se ostvario – na licu ne nosim gorčinu, nego osmijeh! Često susrećem gospođe koje kažu da su željele biti glumice. Na kraju, mogu otkriti još jedan mladenački san koji mi se nije ispunio – željela sam biti dirigentica!
Ipak smo čuli nešto nepoznato. Čestitam na trajanju u lijepom, ali teškom poslu u kojem ćete, sigurna sam, obilježiti još pokoju veliku obljetnicu.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. veljače 2021.