Razgovarala: Branka Primorac

Hrvatsko društvo dramskih umjetnika 2021. nagradilo je režiju 1. Epizode Vaše TV-serije Dnevnik velikog Perice. To nije sve. Okitili ste se i drugim nagradama za cijelu seriju. Kako doživljavate pohvale doma i u inozemstvu? Koje su Vam draže?

Serija je dobila nagradu Srce Sarajeva za najbolju TV-seriju u kategoriji komedije i Heart of Europe za najbolju seriju istočne Europe. Nagradama se treba veseliti. Ne treba ih ni očekivati niti se truditi dobiti ih. Na određeni način one nisu bitne, pogotovo u području tv-serija. Serije su po definiciji komercijalne i njihov uspjeh se mjeri gledanošću, ne nagradama. No, lagao bih kad bih rekao da mi nagrade ne znače ništa. Svakom, pa i meni, drago je dobiti znak da je neki žiri prepoznao tvoj rad. Na taj način serija dobiva i umjetnički atest.

Na Wikipediji su Vas proglasili redateljem hrvatskih filmskih komedija. Je li Vama to kompliment ili podcjenjivanje svega ostalog što radite?

Nikako podcjenjivanje. Komedija je najteži žanr. Howard Howks je rekao: „Kad dobijem scenarij, prvo gledam kako bih od tog scenarija mogao napraviti komediju. Ako nikako ne mogu napraviti komediju, onda radim dramu”. Na određeni način i ja sam howksovac. Komedija je način razmišljanja. Komedija je nakon mjuzikla najartificijelniji filmski žanr i kao takva je najbliža kazalištu. Nikad nisam bio sklon realizmu. Stilizacija je moje područje – zbog toga volim raditi komedije.

Zaboravlja se Vaša strast za glumu, koja Vas „zabavlja, jer ne morate misliti ni na što drugo“ i kazališne režije. Smeta li Vam to?

Što se tiče moje strasti za glumu, bolje je da se zaboravi. Rezultati nisu baš takvi da bih želio da ih se ljudi sjećaju. Što se tiče kazališta, istina je da sam u kazalištu ipak samo gost. Predstave koje sam režirao imaju više nagrada (dva puta sam bio pobjednik Dana satire), ali ipak sebe više vidim filmskim redateljem.

Imate svoje glumačke favorite. Jedan od njih bio je pokojni Predrag Vušović, akter u četiri Vaša filma. Nedostaje li Vam ta glumčina?

Ne nedostaje samo meni. Pređo nedostaje svima. On je bio ključan akter stvaranja moja prva četiri filma. On nije bio samo interpretator uloga koje je igrao u tim filmovima. On je zajedno sa mnom osmišljavao i stvarao te likove, odnose s drugim likovima, priču…. Bio je pravi kreator tih filmova.

Surađivali ste s brojnim poznatim redateljima hrvatskog filma –Veljkom Bulajićem, Krstom Papićem, Krešom Golikom, Zvonimirom Berkovićem, Antom Babajom. Od koga ste najviše naučili?

Od svakog ponešto. Od Bulajića i Papića odnos prema filmskoj priči, od Golika rad s glumcima na probama i na snimanju, od Berkovića rad na scenariju, od Babaje istraživanje kadra… Svaka moja asistentura bila mi je beskrajno korisna.

Jesu li Vas tretirali kao „malog od Brešana” ili kao svakog drugog pomoćnika? Ima li kakva duhovita epizoda s njima?

Samo prvi posao sam mogao dobiti kao „mali od Brešana“. Film je surov. Ako znate raditi, ako ste korisni na snimanju, zvat će vas u druge ekipe. Ako ne pridonosite kvaliteti filma, ako ne znate svoj posao, možete biti premijerov sin – neće vas zvati nitko. Ja sam imao taj privilegij da radim mnogo i to s najboljim redateljima. To je bilo pravo učenje zanata. Nanosio sam se ja kava, prije nego što sam dobio priliku režirati.

Koja su Vam osobito snažna sjećanja na majku Jelu Godlar, spisateljicu, i oca Ivu, književnika, scenarista Vaših najpopularnijih filmova?

Kao i svatko, imam snažna sjećanja na svoje roditelje. Na to što je moja majka spisateljica a otac književnik, ja sam ponosan. Ali kad razmišljam o njima, svašta bih dao da mogu s njima provesti još jedan dan, da ponovo osjetim bezrezervnu ljubav koju su imali prema meni.

Hamlet u Mrduši Donjoj proslavio je Ivu Brešana. Kako ste se Vi snašli radeći isti tekst poslije mnogo godina? Je li obitelj bila zadovoljna rezultatima?

Kako sam se snašao radeći Mrdušu nije pitanje za mene nego za druge. Predstava je bila pobjednik Dana satire, mislim 2014. godine, Goran Navojec je dobio nagradu za ulogu Bukare, još neki glumci su isto nagrađeni… To valjda znači da sam se snašao. A obitelj uvijek vidi ono što želi vidjeti. I da je predstava bila neuspješna, oni bi vidjeli nešto drugo.

Vole Vas nagrade još od studentskih dana. Vaš film Svjedoci osvojio je više nagrada nego Kako je počeo rat na mom otoku, koji se pak okitio s respektabilnih pet. Svjedoci ipak nisu dosegnuli popularnost Otoka, koji je u Hrvatskoj bio kino-hit s teško dostižnim brojem posjetitelja. Još su neka druga Vaša ostvarenja dobrano punila kina. Prava ste osoba za pitanje: koji to začin treba filmu da osvoji publiku?

Nemam pojma. A i da znam, ne bih tu tajnu odavao. Zadržao bih je za sebe. Ono što me veseli jest da se više puta moj ukus poklopio s ukusom publike, pa su ti filmovi postali hit u kino-dvoranama. Nikad nisam niti ću raditi filmove da postanu hit. Mislim da se to i ne može. Bar ne u hrvatskim okvirima. Kino-hitovi se naprosto dogode. Moje veselje jest da su se meni dogodili više puta. Svjedoci su težak art film koji je, s obzirom na temu, imao zapravo brojnu publiku. S druge strane, Svjedoci su jedini hrvatski film od osamostaljenja koji je igrao u konkurenciji Berlinala, jednog od tri najveća filmska festivala. Ako tako gledamo, i taj je film imao svoje uspjehe.

Djelujete vrlo smireno, brešanovski – jeste li takvi kad radite? Kakva je atmosfera na snimanju komedija Vinka Brešana?

Trudim se da bude ugodna. Teško je u nervozi stvarati komediju. Uživam u svakom satu snimanja. Veliki je privilegij ići na posao u kojem uživam.

Ravnate nadaleko znanom umjetničkom institucijom Zagreb film. Kakva nam je situacija s animiranim filmom, čija je škola nekad bila pojam u svijetu?

Nakon zastoja za vrijeme rata, hrvatski animirani film nalazi svoj put i prema publici i prema festivalima. Naravno, svi se pitaju hoće li dosegnuti uspjehe Zagrebačke škole crtanog filma. Nažalost, to je gotovo nemoguće. Naime, Zagrebačka škola crtanog filma sastojala se od 17 genijalnih autora koji su se nekim čudom našli na istom mjestu (u Zagrebu) u isto vrijeme (1957–1980). Je li moguće da se ponovo, baš u Zagrebu, pojavi nova grupa genijalaca koji su u stanju promijeniti povijest animacije? Bojim se – mala vjerojatnost. Isto kao mogućnost da se u Liverpoolu pojave novi Beatlesi. Teško.

Oba roditelja su Vam umjetničke duše. Je li Vam to oduvijek imponiralo?

To da su moji roditelji kreativni ljudi, meni je normalna činjenica uz koju sam odrastao. O tome danas razmišljam kao o nečemu na što trebam biti ponosan.

Kako surađujete sa suprugom Sandrom Boticom, tko ima zadnju riječ?

Surađujemo odlično. Najbolje rješenje u filmu je uvijek očito. Potpuno je nebitno tko je došao do njega. Makar uglavnom do najboljeg rješenja obično dođe ona.

Kad ste odlučili prekinuti studij filozofije i komparativne književnosti i otići na Akademiju dramske umjetnosti?

Bilo je ovako: godinu nakon što sam upisao Filozofski fakultet, upisao sam i Akademiju. U početku sam imao ambiciju studirati i završiti dva fakulteta, ali sam brzo uvidio da je to prenaporno i da ću se zbog toga morati odreći jako mnogo stvari do kojih mi je u to vrijeme bilo stalo. Zbog toga sam relativno brzo napustio Filozofski fakultet. Važnije mi je bilo beskrajno dugo razgovarati o filmovima koje smo svi gledali u kinoteci nego pohađati neka predavanja.

Vratimo se Dnevniku velikog Perice. Niste otklonili mogućnost nastavka serije. Je li ta ideja još aktualna, ima li konkretnijih naznaka njezine realizacije?

To je pitanje za producente. Ja ću, kao redatelj, biti spreman za tu opciju.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. veljače 2022.