Razgovarala: Vesna M. Muhoberac

Miran Kurspahić, redatelj koji gledatelje i gledateljice svojim kazalištem pomiče i/ili ih izbacuje iz udobnih kazališnih sjedalica, bavi se i performansom kao načinom izražavanja (najpoznatiji je Sumo Sumarum, nastao u suradnji s Tomislavom Gotovcem 2007., u trajanju od sedam dana), a glumio je i u respektabilnome nizu predstava, filmova i televizijskih serijala, natjecao se u HRT-ovu glazbenom showu Zvijezde pjevaju. Široj je televizijskoj publici poznat po glumačkim ulogama u sapunicama i po voditeljskoj ulozi u HTV-ovoj emisiji Dobro jutro, kultura, u kojoj je s Draženom Ilinčićem na malo otkačeniji način govorio o kulturnim zbivanjima. Bio je i u malom finalu emisije Piramida Hrvatske televizije. Mediji i javnost zainteresirani su i za njegov stil odijevanja, precizno osmišljen stajling. Tko je (sve) Miran Kurspahić?

Kazališni ste redatelj, glumac, glazbenik, slikar, performer. Nakon nekoliko godina studija prava, upisali ste i diplomirali kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od djetinjstva se bavite kazalištem u rodnome Zagrebu, ali i u Milanu gdje ste proveli godinu dana u srednjoj školi. Osnovali ste kazališnu družinu već u četvrtom razredu osnovne škole, a za vrijeme studija kazališnu udrugu Neprofitabilni amateri, u sklopu koje ste režirali nekoliko predstava na području Zagreba, poput Kiki ili posao u Hrvata. U produkciji ADU-a režirali ste predstavu Vrijeđanje publike Petera Handkea, koja se premijerno prikazala na festivalu u Zagrebu, a zatim ste u Strasbourgu na kazališnom festivalu Premières režirali francusku inačicu predstave. Osim posebno zanimljivih predstava koje ste režirali na ADU-u, poznat je i Vaš sukob s Akademijom. Godine 2004., skupa s kolegama s Odsjeka – Sašom Božićem i Oliverom Frljićem, zatražili ste reformu Akademije dramske umjetnosti. Akademiji ste zamjerali program i pristup kazalištu za koji navodite da je zastario, a za metode određenih profesora naveli ste da su pedagoški nekompetentne. Mislite li i danas tako o Akademiji? Jeste li svojim sukobom nešto postigli? Kakvi redatelji danas izlaze s ADU-a? Pratite li redateljske i ine putove svojih generacijskih kolega redatelja i što mislite o njihovim karijerama?

Posve iskreno, o Akademiji razmišljam rijetko, a informacije koje načujem od polaznika i profesora s te iste institucije, daju mi naslutiti kako se ništa značajnije nije promijenilo. Oduvijek bijah primarno vezan uz Odsjek kazališne režije, te ću se u nastavku na njega i referirati. Tzv. pobunom smo eventualno postigli to da drugima, koji su inertno, pasivno i prilično submisivno promatrali sve ono loše što se događa na ADU, pokažemo kako je otpor ipak moguć ako se smogne zrnce hrabrosti i kako pragmatično pokoravanje do diplome ne jamči nužno i uspješnu karijeru. U smislu nekih ozbiljnijih reformi koje smo tražili, bojim se da smo prilično podbacili te da je veću promjenu donijela Bolonjska deklaracija u visokom obrazovanju. Izvjesnu izloženost glede pobune itekako sam osjetio na vlastitim leđima i doživio otvorenu odmazdu od strane onih u poziciji moći. Način na koji su se Brezovec i Prohić javno iživljavali nada mnom, u današnjim bi okvirima svakako spadao u domenu psihičkog zlostavljanja i bili bi predmet istrage nekog etičkog povjerenstva i #nisamtražila pokreta, no kako je to u to doba ondašnjim dekanima unatoč apelima i pritužbama bila nebitna i trivijalna stvar, takav njihov odnos prema meni zabavljao je mnoge. Iz današnje pozicije s gotovo dva desetljeća odmaka, uvjeren sam kako sam donio ispravnu odluku suprotstavivši se. Milosti nisam tražio, niti sam je dao; vraćao sam udarce kako sam znao i umio. U konačnici, taj otpor spram njih na neki me način i umjetnički definirao i usmjerio da slijedim neki svoj kazališni put, o čemu dvadesetak predstava iza mene zorno svjedoči, ali mi je također omogućio da se mogu pogledati u ogledalo bez srama, mirno spavati i hodati gradom uzdignuta čela.

Usprkos svemu završih ADU, premda je to uz enormnu upornost i borbenost više rezultat javnog medijskog pritiska nego onog akademskog, pravnog ili ljudskog pristupa, što opet može biti svojevrstan svjetionik budućim generacijama studenata ovog Odsjeka koju metodologiju i pristup valja primijeniti s takvima. Kako je taj duo hani godinama primjenjivao negativnu selekciju na prijemnim ispitima za taj studij, i rezultati su sukladni tome. Koga biste vi zadnjih desetak i više godina izdvojili od mladih lavova/ica? Meni kao jedino zanimljivo ime s intrigantnim konceptima pada na pamet Penović, koji ionako dolazi s dramaturgije i nije proizvod mog nesretnog Odsjeka. Jer, Odsjek kazališne režije i radiofonije nažalost počiva na trulim temeljima lošeg kurikuluma i još gore pedagogije. On vapi za reformom i svježom krvi, koja možda i dolazi, no iznimno sporo i na kapaljku i ako smognem dovoljno mazohizma u sebi, možda se odvažim vratiti tamo dovršiti posao do kraja. Pratim što Oliver radi, povremeno se i čujemo, veselim se svakoj njegovoj predstavi i ponosan sam na njegov međunarodni uspjeh jer ga kvalitetom rada i trudom svakako zaslužuje. U istom smo loncu bili otpočetka studija i on je svakako integralno utjecao i na moj redateljski razvoj.

Nakon što ste diplomirali na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, od 2007. godine režirate niz predstava u Teatru &TD, a u nekim ste predstavama i glumili. Koliko je Teatar&TD bitan u Vašoj glumačkoj karijeri? Što ste tražili i pronašli u prostorima u Savskoj, jeste li ih svojim predstavama mijenjali, restrukturirali? U svojim ste se predstavama bavili aktualnim društvenim problemima, ali one su u jednom trenutku skinute s repertoara Teatra &TD i Vi ste bili prisiljeni osnovati vlastito kazalište, indikativno nazvano Rebel, s kojim ste napravili predstavu Krizni stožer. U čemu ste se razišli s Teatrom &TD?

Od 2006. djelujem profesionalno, no službeno diplomirah tek 2011. Nataša Rajković je kroz Kulturu promjene u SC-u i u kazališnom smislu &TD-u kroz više od desetljeća djelovanja stvorila svojevrsnu kulturnu oazu u središtu grada, prostor slobode umjetničkog djelovanja svih vrsta, stacionar čitave tzv. Nezavisne scene, otvorila vrata svima koji su htjeli, znali i željeli stvarati, dajući im često šanse koje drugdje nisu imali, te je istovremeno preuzela iznimno značajan zadatak odgajanja neke nove publike. &TD je bio inkubator, prijeko potrebna infuzija i odskočna daska za brojne redatelje i redateljice, kojih bez te prilike ne bi ni bilo, a koji danas tvore dobar dio korpusa redatelja hrvatske dramske scene. Nataša je prije svega, unatoč otvorenim upozorenjima s Akademije da to ne čini, odmah prihvatila nas buntovnike i dala nam priliku da radimo i da se umjetnički razvijamo i artikuliramo. Ja sam svakako redateljski, ali i ljudski odrastao i sazreo u &TD-u i doživljavam ga svojim. Volim taj prostor i njegovu povijest, što sam naposljetku prije gotovo deset godina i manifestirao u Rasprodaji, koja je bila moj umjetnički omaž tom teatru i svima koji su stvarali u njemu, gdje smo kroz jednu mansionsku šetnju kroz prošlost, ali i objekte, razigrali gotovo sve prostore – od skladišta, galerija, garderoba, hodnika i zahoda, pa sve do pozornica, atrija i kafića.

Tamo sam postavio 11 predstava, svaku posebnu na svoj način i na svaku od njih sam silno ponosan, tako da su dobile i svoju posvetu u obliku niza crteža, koje sam 2019. izložio u galeriji Greta, što je ujedno bio i moj simbolički oproštaj od tog kazališta. U nekima od njih sam i glumio, a možda bih najviše izdvojio antologijske Žrtve zemljopisa 2 – Povratak žrtve, s kojima smo proputovali Europu i domaće festivale te odigrali osam sezona u &TD-u. Nakon nezakonite smjene Nataše Rajković i uništavanja Kulture promjene, o čemu sam se očitovao šatorskim performansom (100,47% za Kulturu) ispred Uprave SC-a te otvorenim pismom premijeru i ministricama, kao i peticijom protiv sanacijske uprave i za spas kulture SC-a. Nova Uprava na čelu sa sanacijskim upraviteljem, odlučila mi je kao odmazdu za moje akcije bez obrazloženja skinuti tri igrajuće predstave s repertoara, uključujući i nagrađivani Potop te posve novu Fury Revolution Revival Tour, koju smo potom nanovo postavili u Tvornici kulture u Rebelovoj produkciji. Do razilaženja je evidentno došlo iz političkih razloga, a spomenuti je, koliko sam upućen, i dalje predmetom malverzacijskih istraga.

Intenzivno radite u kazalištu, ali i na filmu, na televiziji. Vaše predstave oduvijek sugeriraju, izravno ili neizravno, ironijski odnos prema političkom i socijalnom trenutku, svojim naslovima, kao i tematikama: Fikus je smokva (u glumačkoj je podjeli petero djece od 10 do 12 godina, a predstava problematizira lažni moralitet i društvene konvencije), Carstvo radosti (satirična drama i predstava), This Casting (problematiziranje realityja i želja odabranika da dođu do brze slave i novca), Potop (tematiziranje poplave u Zagrebu iz 1964. godine, kao i stanja pedeset godina kasnije), Fury Revolution Revival Tour (bavi se nastankom i završetkom benda Fury unutar perioda šezdesetih i sedamdesetih godina, te osnutkom i padom jedne revolucionarne ideje od koje je, u trenutku premijere, prošlo pedeset godina). Iz kojega rakursa promatrate kazalište? Je li kazalište za Vas performativni čin reakcije na stvarnosne događaje? Postavljate li se u poziciju arbitra ili samo motritelja? Mislite li da Vaše kazalište može promijeniti stav gledatelja prema kazalištu ili možda prema stvarnosti? Po čemu je Vaše kazalište novo, drukčije u odnosu na mainstream?

Iz moje vizure predstave koje radim su teški mainstream, no u okvirima većinski otužnog i retrogradnog hrvatskog kazališta, neistreniranom oku izgledaju poput nečeg alternativnog. Kao kreativac i autor preferiram, naravno, autorsko kazalište, a ono je uvijek novo, tako da u proces uvijek krećem iz nečeg što dijagnosticiram kao gorući problem, svojevrsnu neuralgičnu točku društva, koju potom volim prokopati, preispitati i potom umjetnički uobličiti. Dakle, moje kazalište nastaje iz izvjesnog problema koji me muči, a za koji procjenjujem da ima i šire društvene implikacije. Bez tog razloga nema strasti, nema motiva, što je nažalost učestao slučaj u predstavama u nas koje imam nesreću gledati. Kao i u ostaloj umjetnosti, volim kazalište koje me se tiče, koje je živo i udara tamo gdje boli, uzbudljivo je, potiče čovjeka na razmišljanje. Trudim se svakom projektu pristupiti iz drugačije vizure, isprobati neke nove metode i mislim da jedino tako mogu izbjeći izvjesnu stvaralačku dosadu, ali i dobiti na svježini ideja.

Nije mi namjera stvarati neke odveć hermetične ili elitističke predstave za pet prijatelja, što je također legitimno, nego predstave koje sa svakim mogu komunicirati na nekom nivou, makar i na onom čiste zabave. I dok neki s obzirom na svoje intelektualne kapacitete mogu nazreti samo površinski sloj, neki drugi mogu otkriti i druge dubinske slojeve, sve do same biti. Nipošto ne treba podilaziti publici nego publiku valja senzibilizirati za vaš sadržaj. Mislim kako moj zadatak nije biti arbitar ili ne daj bože donositi neka rješenja poput političara ili znanstvenika, nego kroz predstavu postaviti prava pitanja, koja će možda nekoga u publici natjerati da se zamisli i barem na tren počne razmišljati o tom danom problemu. To bih smatrao uspjehom. Nemam nikakvih iluzija o značaju kazališta – ono je svoju utrku u važnosti davno izgubilo nauštrb nekih drugih medija, no upravo zato ne bismo smjeli zanemariti onu njegovu specifičnu komponentu i posebnost u obliku interakcije, jer kazalište je prije svega živo, organsko i integralno uključuje publiku, tako da za onu malobrojnu ali odabranu skupinu koja ga se odluči konzumirati, u pravom obliku i uz adekvatnu kvalitetu može ponuditi katarzičnu ljekovitost koju drugdje ne bi mogli naći. 

Kakvo kazalište danas preferirate? Koliko se u godinama rada mijenjao Vaš odnos prema kazalištu i jeste li preispitivali svoje kazališne pristupe i kodove? Kako biste žanrovski odredili svoje kazalište? Aktivističko, političko, performativno….?

Radim i zanima me kvalitetno kazalište koje prije svega nudi kakvoću sadržaja, jer smo po tom pitanju, bojim se, vrlo deficitarni, a ne zamaram se žanrovskim odrednicama. Sklon sam autoironiji i ironiji, a i satira mi nije mrska. Volio bih raditi izvan ograničenja određenih budžeta ili odrednica i uvjetovanosti tržišnog modela, pa se uistinu razigrati, no avaj, to su samo pusti snovi.

Prošle ste, 2021. godine, 26. rujna primili za predstavu Krizni stožer kao redatelj, uz svoju stalnu dramaturginju Ronu Žulj i glumačku ekipu (Csilla Barath Bastaić, Sven Jakir, Iskra Jirsak i Domagoj Janković), u produkciji Umjetničke organizacije Kazališna družina Rebel uz podršku POGONA – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade u sklopu programa Pogonator 2021., Nagradu Ivo Hergešić koju Vam je uručila Mira Muhoberac, predsjednica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, ujedno pokretačica nagrade za najbolje kazališno ostvarenje protekle kazališne sezone, od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2021. Nagrada Ivo Hergešić Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolje kazališno ostvarenje u prethodnoj sezoni prošle je godine dodijeljena prvi put, a ime je dobila u spomen na istaknutog hrvatskog teatrologa, književnoga povjesničara, profesora, prevoditelja i kritičara Iva Hergešića (1904–1977). O Nagradi je odlučivalo tročlano povjerenstvo sastavljeno od članova Društva, kazališnih kritičara Tomislava Kurelca (predsjednik), Olge Vujović i Anđele Vidović. Riječ je o novouspostavljenoj nagradi kojoj je temeljni cilj poticanje kazališnog stvaralaštva s jedne i afirmacija kazališne kritike i teatrologije s druge strane, a njome se žele obuhvati svi oblici i vidovi izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj bez obzira na to je li riječ o dramskom, glazbenoscenskom, plesnom, lutkarskom, neverbalnom ili eksperimentalnom izričaju, odnosno o institucionalnoj ili izvaninstitucionalnoj sceni. Također, žele se zahvatiti i apostrofirati umjetnička dostignuća svih kazališnih profesija, odnosno izvođača i članova autorskih timova – od pisaca, skladatelja, dramaturga, koreografa i redatelja preko glumaca, lutkara, pjevača i plesača do scenografa, kostimografa, oblikovatelja svjetla, autora scenske glazbe i oblikovatelja zvuka. Nagrada se dodjeljuje u rujnu svake godine, a sastoji se od plakete, umjetničke skulpture (rada akademske slikarice i redateljice Tine Violić) i novčanog iznosa. Je li Vas i Vaš autorski tim ta nagrada iznenadila i koliko Vam je pomogla u životu i trajanju predstave?

Nagrada nam je stigla kao veliko iznenađenje, jer naučeni na nikakav tretman i generalno ignoriranje onoga što se događa na nezavisnoj izvaninstitucionalnoj sceni, ostali smo šokirani da smo u konkurenciji s obilno favoriziranim institucionalnim kazalištima upravo mi osvojili to priznanje. Sva sreća da nas je Olga Vujović gledala na premijeri i napisala pohvalnu kritiku, inače bismo nažalost, kao i mnogi s te scene, prošli posve nezamijećeni, ispod radara. Nagrada nas je svakako okuražila i omogućila nam je barem privremenu malo veću vidljivost u medijima, pa je to vjerojatno i rezultiralo interesom i odabirom za brojne kazališne festivale. Znali smo i prije da imamo sjajnu predstavu, ali je uvijek lijepo dobiti priznanje, a pogotovo dobiti vidljivost i mogućnost da i veći broj publike to sazna.

Možete li komentirati obrazloženje? „Pandemija, potres i gubitci poslova u velikoj su se mjeri odrazili i na umjetnost. Zabrane i ograničenja svela su kazališni prostor tijekom određena razdoblja na omanji dnevni boravak te su ujedno prisilila institucionalna i izvaninstitucionalna kazališta na iznalaženje načina približavanja publici, ali i nužan opstanak… Dobra umjetnost i dobro kazalište dolaze od umjetnika koji imaju dovoljno snage i samopouzdanja uprijeti prstom u nelogičnosti ovih izazovnih vremena, prije svega radeći zajedno, u suautorstvu. Za to ne treba posebna i velebna mašinerija, nego zdrava doza instinkta, fleksibilnosti i posvećenosti kako bi se iz kaosa izrodila upravo ovakva iznimna predstava naoko malih gesta i istinskog bunta snažno protkana nezaobilaznim crnim humorom. Predstava je najsnažnije odjeknula, pokazavši moć kazališta da neposredno reagira na trenutak. Miran Kurspahić je ranijim predstavama pokazao kako itekako prepoznaje i osluškuje vrijeme u kojem živimo, pankerski ne podilazeći nikom, pritom zadržavajući opuštenost neopterećenu pozivanjem na autoritete“. 

Obrazloženje mi sugerira kako je žiri doista doživio predstavu i proniknuo u njenu bit, što mi je, naravno, posebno drago. Sklon sam detektirati, možda čak i anticipirati goruće probleme i teme u društvu, te stoga često znam djelovati kao zloguki prorok ili kao netko tko zna nanjušiti iskoristive  aktualnosti. Desilo se to previše puta u raznim projektima a da bi to bila samo slučajnost. To prvenstveno proizlazi iz moje prirodne znatiželje i kritičkog propitivanja svijeta oko sebe, te posebno bavljenja onim što osjećam kao bitan sadržaj, tako da me za sada taj instinkt nikada nije prevario ili iznevjerio.

Koji umjetnici čine autorski tim Vaše predstave Krizni stožer?

Rona Žulj, Sven Jakir, Csilla Barath Bastaić, Iskra Jirsak, Domagoj Janković, Mark Mrakovčić, Barbara Bjeliš, Mirna Škrgatić i ja.

Predstava je inspirirana stvarnim događajima iz 2020. godine, fikcionalni je odgovor na potrese i koronavirus, recentnu stvarnost koja se još uvijek čini nadrealnom. Kako je predstava nastajala, u kojim ste je uvjetima radili, koliko ste sami bili u svome projektu, kao pripadnik nezavisne kulturne scene? Pripada li Vaša predstava u nekim segmentima teatru apsurda? Koliko Vas je za predstavu nadahnuo pravi Krizni stožer koji nam (i dalje) diktira život, koliko je predstava dokumentaristička i kako ste se kazališno postavili prema stvarnom Kriznom stožeru?

 Uz činjenicu da sam izraziti individualist i skeptik, vjerojatno me i određena profesionalna deformacija nagnala da čitav fenomen, ili spektakl oko korone, promatram nekako s distance, sa strane, više kritički. Kad već zauzmeš takvu nezahvalnu poziciju, počinješ uočavati određene pojave u društvu koje bi ti uslijed veće involviranosti u tu problematiku zasigurno izmaknule ili bi ih naprosto previdio. Ovako čitava frenezija oko virusa, a posebice Vladin odgovor na to u obliku paratijela poput Kriznog stožera, koji hini stručnost te neutralnost a ne zadovoljava niti jednu od navedenih kategorija jer je izrazito stranački interesno obojen, nudi veliku mogućnost za neki hipertrofirani teatar apsurda. Sama činjenica da su ljudi mjesecima bili zatvoreni u svojim stanovima, mnogi (poput nas izvedbenih umjetnika) bez mogućnosti rada, ograničeni u kretanju i putovanjima, s jedinim prozorom u svijet putem medija i društvenih mreža, zatočeni u tom svom simulakrumu, navođeni te instrumentalizirani putem tih istih paratijela na prakticiranje „odgovornosti” koja uključuje i potiče socijalnu distancu, izoliranost, alijenaciju čak i izvjesnu paranoju rekao bih, stvara više nego potentnu dramsku situaciju. Da ne spominjemo i 24/7 prisutnost naših najbližih na koju nismo naviknuti u svakodnevnoj situaciji, posebno u toj ograničenoj kvadraturi, a znamo onu Sartreovu „pakao – to su drugi”. Za svojevrsnu specifičnost ove naše mikrolokacije u Zagrebu pobrinuo se potres i to u prvim tjednima pandemije.

Da stvar bude apsurdnija, ja sam svoje potresno jutro dočekao kao prvi dan izlaska iz samoizolacije, jer smo dva tjedna prije toga kao izvođači i kontakti zaražene osobe u publici bili prisiljeni na te mjere, tako da je čitava situacija ispala tragikomična s prigodnim pahuljama snijega kao kulisom. Ako je, promatrano na simboličkom nivou, korona na velika vrata uvela izvjesnu glorifikaciju kulture straha, potres je pak, dolazeći iz dubine, iz podruma pustio sve te strahove, paranoje, nagomilane frustracije i zataškane komplekse van na površinu da divljaju.

Posljednjih godina, govorim o periodu prije COVID-krize, naši životi su ionako uvelike bili determinirani i ograničeni matricom algoritama društvenih mreža o kojima smo kolektivno ovisni. Naša percepcija svijeta, ali i nas samih, počivala je na informacijama koje su fluktuirale unutar tih naših staklenih zvona ili safe spaceova, ako želite. No, i unutar tog simulakruma ipak su postojali povremeni proboji realiteta kad bi se usudili otisnuti u onaj stvarni svijet. Dolaskom globalne pandemije, direktivama Svjetske zdravstvene organizacije i raznih stožera diljem planete, svedeni samo na naše svijetleće ekrane, a ta alijenacija i utonuće u taj naš virtualni svijet i alternativnu realnost postali su potpuni. Generacija pahulja, stasala samo na društvenim mrežama, zaštićena velom političke korektnosti, hiperosjetljiva i ranjiva kakva već jest, s koronom je ušla u samosažalijevajući mod i izvjesnu eksploataciju vlastite traume. Potres je to poput kakvog steroida napumpao do bizarnih razmjera. Mi u ovoj predstavi odlazimo još onaj logični korak dalje, preko ruba. U Hrvatskoj specifično, mnogo toga se opire značenju. Kod nas su paradoksi posvuda posijani poput minskih polja. Vjerojatno zato, premda se to sramimo priznati, i volimo te submisivno prihvaćamo raznorazne upravljačke stožere koji donose odluke umjesto nas. Kada bismo zdravorazumski pristupali problematici u nas, zasigurno ne bismo daleko stigli, jer je za život, razumijevanje i rješavanje bilo kakvih prepreka na ovim prostorima ipak nužno balkansko „snađi se, druže” i „lako ćemo” stanje uma i metodologija.

Nekoherentnost, nekonzistentnost, nelogičnost, nepravda i prekoračenje ovlasti nisu kod nas neki eksces nego standard. Skovane fraze poput „novo normalno” i „ostanimo odgovorni” kod nas doista zvuče apsurdno, čak i sarkastično, jer tijela koja izbacuju takve slogane svojim djelima posve demantiraju i obezvređuju bilo kakvo valjano značenje koje bi se moglo skrivati iza tih riječi. S jedne strane imamo hiperregulaciju svega te suspenziju nekih osnovnih prava poput kretanja, okupljanja i prava na rad, a s druge pokušaj da se situaciju prikaže kao nešto gdje mi navodno odlučujemo. Uopće to pitanje odgovornosti mi je pomalo degutantno, jer se zapravo radi o perfidnom prebacivanju iste. Država čiju svrhu bismo otprilike, kao neki poluobrazovani građani valjda trebali znati, hini da je ostvarila sve svoje obveze po pitanju prevencije i sanacije štete izazvane pojavom virusa i elementarne nepogode, pa sad nas kao neposlušnu djecu upozorava da ostanemo odgovorni, jer oni su eto učinili sve za nas, a mi, nevaljali kakvi jesmo, svojom neodgovornošću prijetimo uništiti sve ono sjajno što oni ostvariše. Nismo se ni snašli, a odgovornost je prebačena na nas. Ali to bježanje od odgovornosti je ionako indikativno za nas, stoga nas i ne treba čuditi kad se vlast zrcali u nama. Bojim se kako iz ove pandemije i potresa nismo uspjeli izvući bilo kakav potencijalni katarzični kapital, nego smo samo nastavili po starom, adaptiravši se na to famozno „novo normalno”. Sve kad bismo i pomeli sve ono što je isplivalo ispred našeg praga, velika je vjerojatnost kako bismo to smeće zagurali ispod vlastitog tepiha i stvarali talog za neku novu malignu nakupinu.

Možete li komentirati plakat Vaše predstave Krizni stožer?

Plakat je napravila naša stalna suradnica, neobično talentirana dizajnerica Barbara Bjeliš iz studija Kanu, koji je već proputovao brojne izložbe, a mislim čak i osvojio neke nagrade. U vrlo spretnom i domišljatom grafičkom kolažu smjestila je naše protagoniste u jednu staklenku, što sjajno odgovara esenciji predstave. To ne iznenađuje, jer Barbara uvijek dubinski ulazi u analizu samog materijala, izbjegavajući tako uobičajene zamke površnog i prvoloptaškog pristupa, koji prečesto viđamo. 

Ove ste godine, 2022. dobili i nagrade na XV. Gumbekovim danima. Ocjenjivački sud XV. Gumbekovih dana u sastavu: kritičar Tomislav Kurelec, predsjednik, likovna umjetnica i scenografkinja Marta Crnobrnja i predstavnik publike Branko Babac dodijelio je Nagradu za najbolju glumicu Dajani Čuljak za ulogu komunikacijske stručnjakinje Ines u vašem Kriznom stožeru. „U toj je ulozi izvanredno uvjerljivo ostvarila promjene mlade, obrazovane žene u različitim dramatičnim okolnostima koje su ugrozile današnju hrvatsku metropolu. Nagradu za najbolju predstavu dobila je Kazališna družina REBEL za Krizni stožer autora Rone Žulj i Mirana Kurspahića u režiji Mirana Kurspahića, fascinantnu izvedbu koja preciznim i dramaturški u svakom detalju osmišljenim tekstom, a isto tako i efektnom režijom preciznog ritma uvlači gledatelja u kompleksnu sliku Zagreba u vremenu pandemije, potresa i sljedeće katastrofe. Taj tekst o četvero prijatelja koji se nađu zarobljeni u jednom stanu koji ide od izvanredne slike svakodnevice do drame međusobnih odnosa koji eksplodiraju pod prisilom vanjskih okolnosti omogućio je ne samo Dajani Čuljak nego i njenim sjajnim partnerima Svenu Jakiru, Domagoju Jankoviću i Iskri Jirsak ostvarenje vrhunskih glumačkih kreacija koje su jednako impresivne u prikazu svakodnevice, povremene satire postojećeg stanja (u kojoj ima i elemenata kabareta), kao i u postupnom prelasku u dojmljivu fantastiku koja navješćuje nove prijetnje“.Možete li komentirati obrazloženje?

Što reći? Lijepo je biti voljen, a još ljepše biti i nagrađen. Reakcije publike u Histrionskome domu su bile sjajne i vrlo je izgledno kako ćemo u tom lijepom kazališnom prostoru i nastaviti igrati tu predstavu.

Ovogodišnja nagrada nije vaša prva nagrada na Gumbekovim danima. Carstvo radosti na 2. Gumbekovim danima (2009.) osvojilo je prvu nagradu, ali i na drugim ste festivalima dobivali prestižne nagrade – primjerice, This Casting 2015. godine u izvedbi Teatra Rugantino i u Vašoj režiji najbolja je predstavu na Bobijevim danima (glume: Mirela Videk / Dunja Fajdić, Iskra Jirsak, Sanja Milardović, Ivan Bošnjak i Miran Kurspahić), Potop je na 25. Marulićevim danima proglašena najboljom predstavom, Vi ste primili nagradu Marul za suvremeni dramski tekst, a Dean Krivačić dobio Marula za najbolje glumačko ostvarenje u Potopu. Iste je godine predstava dobila četiri nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta (za najbolju praizvedbu, premijeru, za najbolju mladu glumicu do 28 godina i redateljsko ostvarenje), a nagradu je dobila Iskra Jirsak za najbolju mladu glumicu do 28 godina. Koliko su Vama i Vašim glumcima nagrade bitne? Je li Vam bitnija nagrada kao redatelju ili glumcu u predstavi? Naime, često i glumite u svojim predstavama.

Svatko tko sudjeluje u jednom kompleksnom kreativnom procesu kao što je kazališna predstava zna koliko je vremena, truda, ali i kemije potrebno da bi se napravio kvalitetan uradak i stoga je logično da za njega ima aspiracije biti i nagrađen. Da se ne lažemo, priznanja i nagrade svima gode, pitanje je samo koliki naglasak i težinu stavljamo na njih u smislu valorizacije vlastitog djela. Mislim da bi svaki umjetnik trebao znati je li napravio dobar posao ili nije, a vanjska potvrda za to je samo neka dodana vrijednost. Daleko sam bolji redatelj nego glumac i stoga će mi uvijek veća satisfakcija biti nagrada iz te sfere mojeg autorstva. Zanimljivo je kako me unatoč svim tim nagradama, uključujući i ove recentne, institucionalna kazališta izbjegavaju u širokome luku već priličan broj godina. Ne znam je li razlog tome moja nepripadnost klanovima, individualizam, politička nekorektnost ili možda politički strah od nepodobnosti i talasanja kojem sam navodno sklon. Vjerojatno sam prepristojan i nekonfliktan, a kod nas se to doživljava kao slabost, a s druge strane nisam sklon puzanju i moljakanju, što se pak interpretira kao arogancija. U svakom slučaju izvjestan zazor i proskribiranost su evidentni, ali već sam se nekako naviknuo na taj svoj status kužnog čudnovatog kljunaša i nastavljam raditi odlične predstave po svom guštu. Sa štitom ili na njemu, rekla bi mi moja gospođa majka.

Osim kazališta, performans Vam je oduvijek zanimljiv način izražavanja. Najpoznatiji je Sumo Sumarum, nastao u suradnji s Tomislavom Gotovcem 2007., u trajanju od sedam dana. Što ste njime problematizirali i kakva je bila reakcija gledatelja i javnosti? Mislite li da izvedbene umjetnosti danas mogu šokirati publike?

Sumo Sumarum jedno je od svjetlijih poglavlja u mojoj kvazi-karijeri. Naime, sama činjenica da je rahmetli Tom Gotovac pristao sudjelovati u projektu jednog tada žutokljunca poput mene, te da sam imao priliku raditi s istinskim velikanom i umjetnikom poput njega dovoljno govori u prilog tom sedmodnevnom performansu. Lajtmotiv projekta, koji je trebao biti ispit iz predmeta Suvremena inovativna režija, bijaše sukob generacija, koji se očitovao u nekoliko instanci – počevši od mojeg sukoba s profesorima na akademiji, poglavito Ozrena Prohića, u čiju smo predstavu Držićevog Dunda Maroja odlučili intervenirati, koja u sebi i sama sadrži generacijski sukob, zatim odvija se u zagrebačkom HNK koji je sam po sebi konzervativna ustanova na meti mladih lavova, te naposljetku završna manifestacija kroz sraz Toma i mene za titulu Naj-performera. Dogovor je bio da insceniramo sukob, koji je u 22. minuti trebao kulminirati, što je zatim trebalo rezultirati našim međusobnim šamaranjem rukavicama i izazivanjem na dvoboj, te potom našim izbacivanjem. Tako se i odvilo, a sve to je planirano moj kolega Frljić zabilježio videokamerom. Taj materijal smo odmah ciljano proslijedili medijima, portalima, TV kućama i slično, i čekali da zagrizu. Zatim sam, s obzirom na to da Gotovac nije imao e-mail adresu, napisao u svoje i njegovo ime naizmjenična otvorena pisma u kojima se uzajamno vrijeđamo i prozivamo, gdje nakon nekoliko dana prepiske dolazimo do zaključka kako se ništa neće riješiti polemikom nego samo fizičkim obračunom, koji će se odviti točno tjedan dana nakon inicijalnog sukoba, u pauzi nove izvedbe Dunda Maroja, ispred HNK-a, u borilačkoj ekstravaganci, u formi najceremonijalnijeg od sviju borilačkih sportova –  sumo-meča. Izvedba predstave je iz nekog razloga bila otkazana, kao i sam ispit, jer ga je noć prije Brezovec terminirao na nagovor Prohića, no sumo-spektakl se ipak odvio pred okupljenim mnoštvom i tv-kamerama, a ja sam izvojevao pobjedu izguravši Toma izvan gabarita sumo-ringa. Umjetničkog giganta poput Gotovca na moju veliku žalost više nemamo, nestala su i tadašnja informatički naivna vremena kad se takva vijest uopće mogla plasirati, kad nije bilo razvijenih društvenih mreža kao danas, gdje svaki nepismeni dripac ima Instagram profil s nekoliko tisuća pratitelja. Danas, kad su svi još uvijek pod kolektivnom psihozom medijski uvjetovanog straha od korone i duboko uronjeni u simulakrum algoritamski uvjetovanih društvenih mreža, uljuljkani u sigurnost vlastitih brloga i javno podržavani zbog vlastite alijenacije, takav performans dvoje živih i dišućih izvođača bio bi vrlo vjerojatno posve nezanimljiv, nezamijećen ili čak i nemoguć.

Glumili ste u respektabilnome nizu filmova i televizijskih serijala. Koliko Vas je odredila filmska karijera? Je li nešto promijenila u Vašem odnosu prema glumi i političkim konotacijama?

Filmska i televizijska gluma me nije odredila, ali mi je svakako donijela financijsku stabilnost i medijsku vidljivost. Naučila me i racionalizaciji i organizaciji svoga vremena, kako bih kroz dan stigao obaviti sve svoje obaveze i hobije. Volim setove, osjećam se dobro i opušteno na njima, sviđa mi se ta dinamika s puno suradnika – uvijek bude zabavno, možda čak i doprinesem tome na neki način, no smatram da unatoč tome uvijek vrlo profesionalno pristupam svome poslu, zbog čega me valjda i zovu u nove projekte.

Natjecali ste se u HRT-ovu glazbenom showu Zvijezde pjevaju, široj ste televizijskoj publici poznati po glumačkim ulogama u sapunicama i po voditeljskoj ulozi u HTV-ovoj emisiji Dobro jutro, kultura, u kojoj ste s Draženom Ilinčićem na malo otkačeniji način govorili o kulturnim zbivanjima, bili ste u malom finalu emisije Piramida Hrvatske televizije…. Koliko su Vam zanimljivi ovi nešto drukčiji načini izražavanja?

Prije svega sam kreativac i autor, a onda si umišljam kako se mogu manifestirati kroz različite aspekte kreativnog rada, katkada čak i umjetnosti – bilo da se radi o  voditeljstvu, drami, kazalištu, filmu, likovnoj ili glazbenoj sferi. Pokušavam maksimalno iskoristiti minimum svojeg talenta i zabavljati se pritom. Po prirodi sam ekstrovert i ne posjedujem visok stupanj srama, ne obolijevam od tremaške groznice; stoga bismo mogli reći kako sam performer – volim izvedbene umjetnosti, volim nastupati uživo, u različitim medijima. To ipak ostavlja neki izvjesni prostor slobode ili infantilne potrebe da, ako baš želiš, možeš uvijek napraviti neku provokaciju ili nepodopštinu prije negoli te skinu ili ugase.

Smeta li Vam medijska i zainteresiranost javnosti za Vaš stil odijevanja, a koliko sami nastojite izazvati reakcije precizno osmišljenim stajlingom, određenim pomacima, konverzijom? Koliko Vam je bitna eksponiranost, kakve reakcije pokrećete osmišljenim, pomalo teatrabilnim javnim nastupima?

Da autoironično iskoristim vlastiti citat iz predstave Victims4Life, nastavku Žrtava Zemljopisa: „Možda me nikada nisu zvali kao člana nekog kulturnog vijeća ili kao člana žirija nekog kazališnog festivala, ali ne prođe ni tjedan da me iz nekog tjednika, magazina, tv emisije ili s nekog portala ne pozovu da im dam svoje mišljenje o – MODI”. Ispada da to što pišem, režiram, glumim, slikam, skladam i pjevam naprosto nije dovoljno zanimljivo, pa treba posegnuti za nečim banalnim ili trivijalnim. Bilo bi možda doista iluzorno, gotovo utopijski očekivati od medija da se bave sadržajem a ne samo formom. Moda je moja privatna pasija i zabava, još jedan oblik manifestacije mojeg kreativnog autorstva, i igram se s njom isključivo u svrhu vlastitog zadovoljstva. Neki kolege iz branše su mi rekli kako moj stil odijevanja i uz to povezana medijska eksponiranost narušavaju moj imidž ozbiljnog redatelja, no ja mislim kako su to samo malograđanske tlapnje. Vjerojatno bih se trebao odijevati u neku bezličnu uniformu ili kombinezon poput Brechta kako bi me netko ozbiljno shvatio, ali mene takve priglupe konvencije i predrasude zasigurno neće spriječiti da uživam u onome što me veseli i zabavlja, te svakako ne utječe na kvalitetu mog rada.

Koja je Vaša predstava, prema Vašemu mišljenju, najprovokativnija – jesu li to možda Žrtve zemljopisa 2 ili Potop, izvedene u Teatru&TD, Mrožekova Policija u Kerempuhu, Pad u ZKM-u s podnaslovom Priča o izdaji, Normalan život u izvedbi Kazališne družine Pinklec ili Krizni stožer? Jeste li očekivali ili možda priželjkivali burne reakcije publike i javnosti? Mislite li da ste kontroverzan autor, redatelj, glumac? 

Moja najprovokativnija predstava bila je francuska verzija Handkeovog Vrijeđanja publike. Tamo sam otišao najdalje u eksperimentu, čak u ekstrem, pogotovo po pitanju provokacije publike. To je ujedno bila jedna od mojih prvih službenih predstava, a i dalje je smatram jednom od najboljih iz svog opusa. Od recentnijih uradaka izdvojio bih nastavak Žrtava Zemljopisa – Victims4Life, koje su prava pankerska predstava sa stavom, svojevrsna bačena rukavica u lice nama samima, ali i našim pasivnim, inertnim, apatičnim i kukavičkim istomišljenicima i kolegama s ljevice, koji se sustavno povlače pred nasrtajima desnog klerikalnog nacionalizma. Nažalost, korona je i doslovno i metaforički zaustavila tu predstavu taman kad se zahuktala, jer nakon tog nesretnog virusa se i cjelokupna globalna paradigma promijenila te neke stvari jednostavno postadoše passe. Nekima je i Pad iz 2016. prema transkriptima Dedaković-Tuđman uzburkao duhove, jer je bio postavljen u pravo vrijeme, dok je neokonzervativna revolucija bila u punom jeku za vladavine Karamarka u HDZ-u, a indikativno je i to da mi institucionalna kazališta nakon toga nisu htjela ni prismrdit. Kontroverzan mogu biti jedino za malograđane, kojih doduše ima u izobilju, no za ono zdravo tkivo naše publike i kulturne javnosti sam samo zanimljiv autor i redatelj.

Kako vidite publiku, koliko je ona aktivni sudionik Vaših predstava? Mislite li da je publikama danas uopće u fokusu kazalište, zanima li ih kazališna umjetnost? Kako Vas kazališna i druga publika percipira? Jeste li gledatelje i gledateljice svojim kazalištem i drugim izvedbenim umjetnostima pomaknuli i/ili izbacili iz udobnih kazališnih sjedalica?

Od svojih najranijih uradaka prije, ali i na akademiji, intenzivno sam promišljao publiku i njezinu poziciju i participaciju u samoj predstavi. Razmišljajući o specifičnosti kazališta u odnosu na ostale umjetnosti, zaključio sam kako je upravo neposrednost, taj njegov organski moment, neki fluid između izvođača i publike, ono što ga doista izdvaja i čini posebnim, te sam se tako u nekom svom autorskom izričaju i počeo baviti interaktivnim kazalištem. Ono zahtijeva daleko opsežniju i složeniju pripremu, jer mora uračunati i na neki način predvidjeti sve potencijalne reakcije od strane publike i pripremiti glumce za snalaženje u takvim gabaritima igre. Uključuje visok stupanj redateljskog i svakako glumačkog  razumijevanja i adekvatnog korištenja manipulacije publike, u svrhu navođenja razvoja predstave u željenom smjeru. To je istovremeno iznimno zahtjevno, ali i silno zabavno, a svakako daleko uzbudljivije za izvođače i publiku od konvencionalne dramske predstave s konvencijom tzv. četvrtog zida. Mene silno veseli, a i brojnu publiku, koja se uglavnom voli igrati, no svjestan sam kako postoje oni koji zaziru od izlaska iz udobnosti mraka gledališta. Kao što rekoh, ne mogu i ne želim podilaziti svačijem ukusu, a kroz svoj opus sam napravio doista velik broj sasvim različitih predstava, tako da se zapravo i ne zamaram time. U okvirima malog, nezavisnog kazališta, pogotovo produkcijskim uvjetima, koje unatoč subvencijama uvelike ovisi o tržištu i prodanim kartama, jako je teško ući u neki eksperiment kakav bih u nekoj idealnijoj situaciji priželjkivao, jer si naprosto ne možete dopustiti takav financijski rizik. Doduše, 2020. Rebel je već prijavio i dobio vrlo skromna sredstva za realizaciju jednog jako ambicioznog projekta o migrantima i traffickingu pod nazivom Export-Import, koji se trebao odvijati u velikom šleperu u kojem bi izvođači zajedno s publikom putovali po Zagrebu i izvodili tu mansionsku dramu. Naravno, ta kobna godina nas je potpuno izbacila iz šina, takav projekt je postao posve nemoguć u novonastalim okolnostima, te smo bili prisiljeni u potpunosti promijeniti sve i prenamijeniti sredstva za nastanak Kriznog stožera, koji smo potom pripremali u hodu. Ishod znate.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. listopada 2022.