BRANKA BERETOVAC-VONDRAČEK (Zagreb, 17. lipnja 1944.) - Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje - OPERA

Neupitni prvi lirski sopran zagrebačke Opere ili Jelena iz snova

Branka Beretovac pjevala je ulogu Jelene prvi put 1964. kao dvadesetogodišnja debitantica i tri desetljeća poslije, 1994., kao neupitan prvi izbor za ulogu Zajčeve junakinje. Nije to bila umilna, plačljiva i plašljiva kći sigetskog junaka nego hrabra plemkinja, svjesna svojega položaja i dužnosti, predana životnoj ljubavi. Bila je lijepa i ponosita a pjevala je jednostavno krasno. Bila je Jelena iz snova i postala pojam, u cjelokupnosti ostvarenja vjerojatno nedosegnut.

Piše: Marija Barbieri

Naslovna fotografija: Branka Beretova (Jelena), Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski

Od deset djevojaka koje se odluče baviti pjevanjem, devet su lirski soprani, a od tih devet jedan ili dva ostvare zapaženu karijeru. U svijetu je to bila Mirella Freni, kod nas

Branka Beretovac. Bila je idealan lirski sopran. Lijepim, zvučnim, kristalno čistim glasom, istančanom muzikalnošću, toplinom koja je zračila iz svake njezine interpretacije, atraktivnim izgledom, nenametljivom ali uvjerljivom scenskom igrom, suptilnim tumačenjem glazbe i posvemašnjim predanjem njoj, svoje je kreacije uvijek činila uvjerljivima i istinitima. Vjerovali smo bolesti njezine Antonije, usrdnoj Micaelinoj ljubavi, sjetnom Maričinu veselju, prpošnosti njezine Adine, života željnoj Neddi u Pagliaccima, nježnoj Mimì, samozatajnoj Euridiki, Gounodovoj Margareti koja tijekom opere izrasta u heroinu, uzvišenosti njezine Pamine. A tek Jeleni! Pjevala ju je prvi put 1964. kao dvadesetogodišnja debitantica i tri desetljeća poslije, 1994., kao neupitan prvi izbor za ulogu Zajčeve junakinje. Nije to bila umilna, plačljiva i plašljiva kći sigetskog junaka nego hrabra plemkinja, svjesna svojega položaja i dužnosti, predana životnoj ljubavi. Bila je lijepa i ponosita a pjevala je jednostavno krasno. Bila je Jelena iz snova i postala  pojam, u cjelokupnosti ostvarenja vjerojatno nedosegnut.

To je bila Branka Beretovac, rođena 17. lipnja 1944. u Zagrebu. Još kao djevojčica lijepo je pjevala i nastupala na školskim priredbama. Posve prirodno, počela je studirati pjevanje i diplomirala je 1969. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod profesora Zlatka Šira. Kao odličan diplomant dobila je nagradu Franjo Kuhač. Još kao studentica osvojila je treću nagradu na pjevačkom natjecanju u Hertogenboschu u Nizozemskoj. Na sceni je počela nastupati već kao stipendistica zagrebačke Opere (od 1963. do 1969.) u nekoliko manjih uloga kao što su Pastir u Tosci i Svećenica u Aidi. I 1964. debitirala je kao Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Kad je Hrvatsko narodno kazalište zbog obnove smanjilo svoju djelatnost i preselilo se u Dom JNA, Branka Beretovac provela je sezonu 1967./1968. u Gradskom kazalištu u Bonnu. Tamo je došao do izražaja njezin afinitet prema Mozartovu opusu, ostvarila je ulogu Ilije u Idomeneu. Već prije, na scenskoj produkciji Muzičke akademije pjevala je Groficu u Figarovu piru.

Karijera Branke Beretovac razvijala se bez zastoja. U obnovljenoj zgradi kazališta 1969. pjevala je Zorku na premijeri Porina Vatroslava Lisinskog. Godine 1970. pjevala je na Peristilu na Splitskom ljetu  jednu od najljepših uloga u svojemu repertoaru, još jednu nezaboravnu kreaciju u povijesti hrvatske opere – Paminu u Čarobnoj fruli. Tada je nastala kompletna snimka opere za tadašnju Radioteleviziju Zagreb. Godine 1974. predstavila ju je i zagrebačkoj publici. Iste, 1970. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama još je jedanput pokazala da je vrstan interpret djela bečke klasike. Pjevala je Marzellinu u Beethovenovu Fideliju pod ravnanjem Lovre pl. Matačića sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi. Poslije je, također pod Matačićevim ravnanjem, istu ulogu ostvarila i na premijeri opere u zagrebačkoj Operi i 1977. na premijeri  u Monte Carlu. 

Afinitet prema glazbi njemačkih autora Branka Beretovac potvrdila je 1973. izvanrednom kreacijom Zdenke u lirskoj komediji Arabella Richarda Straussa na premijeri u HNK-u u Zagrebu. Glasovno, pjevački i glumački bilo je to jedno od najljepših ostvarenja u zagrebačkoj Operi. Mlada je umjetnica postigla rijetko visoku razinu svih komponenata koje čine cjelovito glazbeno-scensko dostignuće.

Zdenka u Arabelli označila je početak pune interpretativne zrelosti Branke Beretovac. Njezina urođena muzikalnost i sceničnost dobile su u toj interpretaciji nadgradnju. Postala je neupitni prvi lirski sopran zagrebačke Opere, protagonistica premijera. U svibnju 1974. uvrstila je u repertoar novu ulogu, pomalo različitu od onih koje je do tada pjevala, s komičnim akcentima i s mnogo koloratura – Adinu na premijeri Donizettijeva Ljubavnog napitka. Branka Beretovac i Krunoslav Cigoj bili su upravo onakvi Adina i Nemorino kakve je publika očekivala, mladi partneri efektnih scenskih pojava, dobri glumci i nadasve pouzdani pjevači koji su muzikalno rješavali postavljene zadaće. Godine 1975. dobila je Nagradu Milka Trnina za Paminu u Čarobnoj fruli i Adinu u Ljubavnom napitku.

Mlada je umjetnica postala spremna i za tumačenje složenijih likova. Jedan od takvih bila je Margareta u Faustu, koja joj je tako idealno pristajala da je jedan kritičar to njezino ostvarenje nazvao „Margaretom iz snova“.  Osjećaj za stil francuske opere pokazala je u nekoliko svojih ostvarenja. Bila je uvjerljiva Antonija u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, koju je tumačila i na gostovanju u Beču, i antologijska Micaela u Bizetovoj Carmen. I to je još jedna od njezinih interpretacija koja će ostati u trajnom sjećanju zagrebačke publike. Njezina je Micaela unosila onu njoj svojstvenu toplinu i plemenitost obogaćenu vrhunskim pjevačkim umijećem. Tako smo u jednoj recenziji Carmen u kojoj je naslovnu ulogu pjevala Ruža Pospiš-Baldani, mogli pročitati da je to ostvarenje „kristalno i čisto poput bisera“. Još godine 1972. dobila je nagradu SKOJ-a za Maricu u Prodanoj nevjesti i Micaelu u Carmen.  

Još je jedna uloga Branke Beretovac ušla u hrvatsku opernu povijest.  Bila je to Euridika u Gluckovu Orfeju. Ruža Pospiš-Baldani bila je i ostala pojam Orfeja, a Branka Beretovac Euridike. Bilo je to u režiji Lovre pl. Matačića i pod njegovim ravnanjem.

Potkraj 1975. Branka Beretovac približila se opusu Jakova Gotovca. Pjevala je Moranu na premijeri istoimene opere. Bila je ne samo lijepa i sugestivna, odmjerena i živa, pjevački besprijekorna nego je pokazala i istančan osjećaj za Gotovčev stil. To je dokazala i kao Danica u Stancu, a definitivno potvrdila 1981. kao Đula na obnovi Ere s onoga svijeta. Bila je pravo otkriće, upravo idealna protagonistica.Za Dan državnosti 30. svibnja 1992. Hrvatska radiotelevizija priredila je praizvedbu opere-oratorija Jakova Gotovca Petar Svačić. Uz kultnog Ratomira Kliškića koji je bio prirodan odabir za naslovni lik Branka Beretovac bila je ljudski topla Tihomila. Zahvaljujući svojem obolu stvaralaštvu hrvatskih autora dobila je Nagradu Josip Slavenski. Uz navedene Zorku u Porinu Lisinskog, te Moranu, Đulu i Danicu bila je i Anica u Ekvinociju Ivana Brkanovića, Viktorija u Opsadnom stanju Milka Kelemena na hrvatskoj premijeri djela na Zagrebačkome Muzičkom Biennalu 1971. te Lady Ana na praizvedbi opere Richard III. Igora Kuljerića na 14. MBZ-u 1987. Snimila je još Doru u Matiji Gupcu Ive Lhotke-Kalinskog i pjevala cijeli niz popijevki naših autora na brojnim komornim koncertima koje je priređivala. Sve to čini je jednom od najistaknutijih interpreta djela hrvatskih autora uopće.

S vremenom je Branka Beretovac počela ulaziti u tzv. teži repertoar. Bila je raskošna Desdemona u Verdijevu Otellu a dotaknula se i opusa Richarda Wagnera kao uvjerljiva božica ljubavi i ljepote Freia u njegovu Rajninu zlatu, najprije  1984. u polukoncertnoj izvedbi djela pod ravnanjem Lovre Matačića a zatim na scenskoj premijeri 1989. Godine 1990. opet je pristupila opusu Richarda Straussa, ali onom ranijem i pjevački zahtjevnijem – Elektri. Pjevala je Krizotemidu i u tu dramu opsjednutosti osvetom unijela dašak topline.

Umjetnica profinjene muzikalnosti i smisla za interpretaciju Branka Beretovac bila je i istaknut solist u mnogim izvedbama vokalno-orkestralnih djela kao što je Rossinijevo djelo Stabat mater, Bachova Muka po Mateju, Njemački Requiem Johannesa Brahmsa, Stabat mater Karola Szymanovskog. Pjevala je sopran solo u manje poznatoj i rijetko izvođenoj Nelsonmesse Josepha Haydna na koncertu u bečkome Musikvereinu  i na snimci nastaloj nakon koncerta. U siječnju 1977. zajedno s Krunoslavom Cigojem, Biserkom Cvejić i Franjom Petrušancem pod ravnanjem Nikše Bareze uz zbor Francuske radiotelevizije i Novi filharmonijski orkestar ostvarila je lik Antonide u koncertnoj izvedbi opere Život za cara, u nas poznatoj kao Ivan Susanjin Mihaila Glinke. Sudjelovala je i u izvedbama Händelova Mesije i njegove pastorale Acis i Galateja pod ravnanjem Milana Horvata u suradnji zbora i Zagrebačkih simfoničara tadašnje RTZ, najprije na Varaždinskim baroknim večerima 1976., a zatim u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Osim pljeska publike i redovito pohvalnih pa i zanosnih kritika Branka Beretovac-Vondraček dobila je nekoliko službenih priznanja.  I što je najvažnije, ostala je u neizbrisivom sjećanju kao ideal lirskog soprana u bogatoj povijesti zagrebačke, i hrvatske, Opere.

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. ožujka 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija