Piše: Branka Primorac
Marinko Maričić Miš, od 1995. stalno zaposleni operater na rasvjetnom pultu u Zagrebačkom kazalištu mladih, veliki znalac svog posla, glumac, umro je u Zagrebu poslije kraće bolesti 13. srpnja 2021. Brojni su Zekaemovi kazališni naslovi tijekom dvadeset i šest godina na pozornicu stigli osvijetljeni njegovom rukom, ali u kazališnoj i profesionalnoj zajednici pamtit će se i kao jedan od prvih u Zagrebu koji je napravio video-animaciju za kazališnu predstavu. Od predstava kojima je potpisao svjetlo spomenimo one nedavne, još svježih slika kod publike, kao što su predstava Alpsko rumenilo, a zaslužan je za dugi niz predstava ZKM-a u čijem je stvaranju sudjelovao, poput Čarobna brijega, sve do najnovijih velikih predstava Hinkemanna, Tit Andronika, Črne mati zemle.
Od milja su ga u kazalištu zvali Miš, a kažu njegovi zekaemovci: „Profesionalno je realizirao predstave u našem kazalištu i na brojnim gostovanjima. Iskreno se veselio kazališnom stvaranju u Zagrebačkom kazalištu mladih, koje je bilo njegovo životno utočište. Ostavio je iza sebe neizbrisiv trag u svakoj predstavi na kojoj je radio kao oblikovatelj rasvjete – od prvog do posljednjeg dana”.
Rođen je 23.lipnja 1969. u Karlovcu, gdje je završio elektrotehničku školu. Bavio se i glumom, ostvario je manje uloge radeći s Jirijem Menzelom, pa u RTL-ovu serijalu Zabranjena ljubav, prvoj hrvatskoj sapunici (2004.). U filmu, drami U zemlji čudesa (2009.) Dejana Šorka odigrao je rolu Čovječuljka, a najbliži kolege govoreći o njegovoj nadarenosti, svestranosti, kažu da je od svega što je radio bio čovjek rođen za upis svjetlosnog zapisa, velikom lakoćom pretvarajući redateljsku misao u rječnik kompjutera za publiku željnu čarolije bez koje nema kazališnog čina.
„K nama je došao s OTV-a (Otvorene televizije)”, kaže Aleksandar Čavlek, koji uz sjećanje na Miša želi biti samo dugogodišnji prijatelj, iako je po funkciji rukovoditelj rasvjete ZKM-a, dakle njegov šef. „Do tada je radio sa Željkom Malnarom i Romanom Bolkovićem, a prvu poduku u ZKM-u trebao mu je dati ondašnji rukovoditelj rasvjete, pokojni Livio Maričić, koji je nosio isto prezime, ali mu nije bio rod”, priča Čavlek. „Odveo ga je do rasvjetnog pulta i počeo pokazivati kako će na njemu raditi, a tada dvadeset i šestogodišnji Marinko Maričić ga prekida pa u nekoliko poteza pokaže što zna, uz komentar: ‘Može i ovako!’Istog sam časa shvatio da nam je na mjesto majstora rasvjete došao genije, a ne početnik. To je dokazao sa svakom novom predstavom u prelijepih dvadeset i šest godina druženja taj svestrani čovjek, veseljak, boem, kojem nije bilo teško sjediti deset i dvanaest sati za pultom, dvadeset i četiri ako treba. Izuzetno je dobro poznavao kompjutere i njihovu moć, izvlačeći čuda iz njih”, priča Aleksandra Čavlek Sale, a sve potvrđuju najbliži kolege Alen, Bogi, Milan, Dina i Josip koji inzistiraju da im se ne spominju prezimena. Radije će po tko zna koji put ponoviti kakav je velik čovjek umjetnik bio Maričić koji se nesebično davao kazališnoj umjetnosti i kreiranju svjetla po kojem će ostati zapamćen. Čak i u bolesti je bio velik, kažu, stalno na telefonu za pripomoć u tehničkim pitanjima, koja su mu bila u malom prstu.
Redatelj i glumac Zekaema Rene Medvešek u ovaj spomen o Marinku Maričiću, kaže, dodaje crticu, što mnogo govori:
“Nerijetko tek kad nas napuste u potpunosti osvijestimo koliko su divni i dragocjeni ljudi pokraj kojih živimo. Takav je slučaj i s Marinkom – poput nekog anđela prisutan na svoj poseban samozatajan način, uvijek vedar i nasmijan, spreman prihvatiti šalu ali i, ako treba, strpljivo i usredotočeno saslušati i smjesta se odazvati da svojim znanjem i umijećem pomogne riješiti bilo kakvu od zavrzlama koje se uvijek iznova ispriječe u našem kazališnom poslu. Meštar od zanata, milina od čovjeka. Kad odu, ljudi ostavljaju za sobom u dušama bliskih titraj, za Mišem odzvanja divna nježna laganica kojoj se, siguran sam, svi koji smo ga znali, sa zahvalnošću prepuštamo”.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. srpnja 2021.