Kad je u jubilarnoj sezoni 1985/1986. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu postavljalo Ostavku Čede Price, s Mustafom Nadarevićem u ulozi intendanta i redatelja Stjepana Miletića, nije bilo dvojbi o tome tko će tumačiti legendarnog Andriju Fijana. Tu je zadaću mogao i morao dobiti tadašnji prvak Drame Božidar Boban, jedan od Fijanovih nasljednika na središnjoj hrvatskoj pozornici, umjetnik koji je, tada tek na polovici pedesetogodišnje svoje prisutnosti u hrvatskom glumištu, već bio ostvario niz velikih, raznovrsnih i dojmljivih uloga te ga nastavio dopunjavati i u novom stoljeću.

Bio je pouzdan suradnik vodećih naših redatelja – od Koste Spaića, Dina Radojevića, Božidara Violića, Georgija Para i Vanče Kljakovića, učenika i suradnika Branka Gavelle, kod kojega je i Božidar Boban studirao glumu, do predstavnika sljedećih naraštaja – Ivice Kunčevića, Miroslava Međimorca, Želimira Mesarića, Marina Carića i Nine Kleflin, ili gostujućih redatelja poput Horeae Popescua, Janusza Kice i Aleksandra Popovskog. Gotovo da nema razdoblja iz tisućgodišnje povijesti europske drame iz kojega Boban nije scenski oživio neki lik – od Sofoklova Kreonta do Camusova Caligule, od Marulićeva Oloferna i Držićeva Pometa do Krležina Apatrida B i Šnajderova Grimaldija, od Nalješkovićeva Frana do Brešanova Joce Škokića, od Gazarovićeva Svetog Ciprijana do Marinkovićeva Don Jere, od Shakespeareova Macbetha i Henrika Četvrtog do Ardenova Cola i Bondova Freda, od Calderónova Sigismunda do Supekova Markantuna de Dominisa, od Molièreova Don Juana do Bulgakovljeva Gospodina de Molièrea.

Božidar Boban glumac je iznimno široka raspona, sklon istraživanju govornog i tjelesnog izraza, otvoren prema posve različitim redateljskim poetikama. Godinama je kazališnoj publici pružao posve različita, a uvijek vrhunska iskustva. Ubrajaju se u njih i pomne psihološke studije patoloških ljubomornika, kao što su Ricco Verri u Večeras improviziramo ili Arbenjin u Maskeradi, i genijalni umjetnici, pokatkad na rubu infantilnosti, poput Mozarta u Amadeusu ili Majstora u Majstoru i Margariti, i neprilagođeni usamljenici, primjerice Lazar u Vučjaku, naslovni junak u Filoktetu, Rjepin u Romanu o Londonu. I mnoge antologijske prizore hrvatsko kazalište duguje Bobanu. Dovoljno je podsjetiti na patetično otkrivenje koje s križa priopćuje Krležin Kolumbo, Razumihinovu impulzivnost u Violićevoj dramatizaciji Zločina i kazne, ustrajnu šutnju Bakmazova Zatočenika u Ozračju, onaj stravični bezglasni grč smrti Brechtova Eduarda Drugog pod zvjezdanim dubrovačkim nebom ili tihi, mudri podsmijeh s kojim Bancov duh u Ionescovu Macbettu gleda na isprazne ambicije živih.

Te je likove Božidar Boban utjelovio i u tim je prizorima sudjelovao na pozornicama Tetra &TD, Zagrebačkog kazališta mladih, Dramskog kazališta Gavella, Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, na Dubrovačkim ljetnim igrama i drugdje. Ipak, Hrvatsko narodno kazalište uokvirilo je njegov boravak na sceni. Bio je članom njegove Drame od 1962., kad je i diplomirao, do 1965. pa ponovno od 1983. do umirovljenja 2003., i nakon umirovljenja.

Još je prisutan – i ostat će – u tom kazalištu, kao jedan u probranom nizu dramskih prvaka koji su jedan na drugoga prenosili onaj „plemeniti patos“ što ga je Gavella držao glavnom značajkom glumačkog stila na matičnoj nacionalnoj pozornici. Unatoč tomu, dogodilo se da je u jednoj važnoj publikaciji ta njegova prisutnost ostala nezabilježenom, da je previđena.

Godine 1985., kad je Božidar Boban na sto godina staru pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta vratio Andriju Fijana, objavljena je bogato ilustrirana – naglašavam ovo: bogato ilustrirana, monografija Hrvatskoga narodnog kazališta. Glavnim urednikom i autorom uvodne historiografske studije bio je Nikola Batušić, a ja sam napisao poglavlje o povijesti Drame i bio, dakako, zadužen za izbor povećega broja ilustracija – što portreta glumica i glumaca, što fotografija prizora iz predstava, kojima će to poglavlje biti ilustrirano.

Nekoliko godina nakon izlaska monografije iz tiska, Božidar Boban zapodjeo je sa mnom razgovor o monografiji. Započeo je poduljim uvodom, koji je otkrivao veliku nelagodu i svladavanje otpora, u kojemu mi je između ostaloga govorio o dugoj nakani da uopće pokrene preda mnom to pitanje, o svijesti da je riječ o taštini, ali ne samo o taštini nego i o posebnoj osjetljivosti glumaca na brisanje tragova njihove prolazne umjetnosti, te otkrio o čemu je riječ. Njega, jednog od stupova tog kazališta – to ja kažem o Božidaru Bobanu, nije to on o sebi rekao – nije bilo ni na jednoj jedinoj fotografiji. Nije ga bilo ni u galeriji portreta, nije ga bilo ni na jednoj od fotografija prizora. „Kao da nisam postojao“, rekao je. I napokon olakšao dušu.

Mogao sam, koliko god sam htio, nizati objašnjenja, govoriti o križaljkama, premještanjima iz galerije portreta u galeriju fotografija ansambla, nepostojanju bilo kave zle namjere, nesretnom slučaju, bilo čemu – ništa se nije moglo popraviti, ništa se ne može popraviti, ništa se neće moći popraviti. Kao što su sovjetski retušeri povijesti s fotografija Moskovskoga hudožestvenog teatra namjerno i s veoma jasno određenom svrhom brisali lik Vsevoloda Emiljeviča Mejerholjda, tako sam i ja nespretno, nesvjesno, bez ikakva povoda i svrhe, iz povijesti Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izbrisao lik Božidara Bobana.

Racionalno gledajući, mjesto Božidara Bobana u povijesti hrvatskoga glumišta nije ni osporeno ni umanjeno time što jedan nespretni urednik njegovu fotografiju nije uvrstio u obljetničku monografiju. S njom ili bez nje, to je mjesto utvrđeno i ništa ga ne može dovesti u pitanje. Ali, nije stvar u tome. Stvar je u tome da je fotografija Božidara Bobana morala biti u monografiji o Hrvatskom narodnom kazalištu, objavljenoj godine 1985., a nje u toj monografiji nije bilo. I o tom nema spora i zbog toga se ovdje, poštovanom i dragom Božiraru Bobanu, povodom njegova 80. rođendana, uz najbolje želje i zahvalnost za sve nezaboravne umjetničke doživljaje koje mi je u proteklim desetljećima priuštio, iskreno i duboko ispričavam.

© Boris Senker, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. listopada 2020.