Razgovarala: Branka Primorac

Iako mladi, pokazali ste kakva ste glumica. Nagrade Vam sigurno nisu pale ni za što. Posljednja je ona Hrvatskoga glumišta, za najbolju sporednu ulogu u drami Ivora Marinića Dobro je dok umiremo po redu. Volite li stanje bombardiranja obvezama sa svih strana? Što bolje podnosite: napetost i unutarnju vatru ili mir u rutini?

Sve manje volim biti bombardirana obvezama. Sve više poštujem i volim mir i svoje vrijeme. Ali to ne znači da upadam u rutinu. Manjak poslovnih obveza otvara mi prostor za ostale hobije i stvari koje me zanimaju. Čitanje, pisanje, vježbanje, kuhanje, druženja, izradu mojih kremica… svašta. Do mira dođem nekako, do rutine nikako.

Jeste li kao glumica postigli vrh kojim ste zadovoljni ili sa svakom ulogom hoćete više, bolje?

Kad bih mislila da sam postigla vrh, vjerojatno se više ne bih bavila glumom. Nisam još susrela osobu koja misli da je u ovom poslu dosegnula vrh. Uglavnom, nekad mi se dogodi da sam nekim dijelom neke izvedbe zadovoljna. Smatram velikim osobnim uspjehom da sam na trenutke zadovoljna. Svaka uloga je izazov i svaka izvedba je novi izazov. To me u ovom poslu i zadržalo ovako dugo. Inače puno brže gubim interes. U glumi se s puno stvari suočavamo na dnevnoj bazi, puno stvari osvještavamo, puno novih prostora i načina otvaramo. Nemoguće je “svladati” glumu. Ali moguće je napredovati. To je uzbudljivo.

Kad osjetite da ste pogodili lik koji tumačite?

Ne znam. Valjda kad se na sceni počnem osjećati dobro. Kad znam što radim i zašto. Kad sam slobodna unutar izvedbe. Kad ušutkam kontrolora u svom mozgu , prestanem promišljati svaki korak i počnem igrati. Ima trenutaka kad me gluma zbilja zabavi, inspirira. Valjda je to to.

Prošli ste različite faze u formiranju sebe kao osobe i glumice. Zanimljiva je Vaša izjava da sve dugujete pobuni u mladosti, tj. osjećaju da ste bili u svemu lošiji od drugih. Smatrate li se sada boljom od drugih?

Nikad se ne smatram boljom od drugih. U djetinjstvu sam imala osjećaj da sam lošija, to je istina. Taj sam osjećaj pobijedila kad sam se prestala uspoređivati. To me jako rasteretilo, a ne znam ni kako se dogodilo. Ali se zbilja gotovo nikad ne uspoređujem. Valjda imam previše posla sa sobom da bih gledala druge na taj način.

Po svemu se doimate kao kompletna osoba, vrlo modernih stavova, slobodoumna, kritički raspoložena prema gluposti i površnosti, osoba koja stalno radi na sebi, ne samo kroz posao. Vole li muškarci, Vaši partneri u kazalištu i u životu, takve samosvjesne žene?

Uu, ne znam što moji partneri u kazalištu i životu vole. To mi je enigma. Možda je ovo pitanje za njih.

Birate li društvo za slobodne trenutke iz profesionalnih redova ili bježite od toga da ste stalno s istim ljudima?

Slobodne trenutke provodim s ljudima koje volim. Neki od tih ljudi su i iz kazališnog svijeta. Neminovno je da se s nekim ljudima s kojima surađuješ zbližiš. Hoću reći, svoje prijatelje ne biram po profesiji. Ali često se dogodi da stvari koje mi se događaju na profesionalnom planu, unutar nekog procesa, mogu razumjeti samo ljudi koji se bave kazalištem. A to je bitan aspekt mog života.

Svi zekaemovci, barem se tako izjašnjavaju, vole svoje kazalište, ljude s kojima rade. Dijelite li i Vi iste osjećaje prema kolektivu ZKM-a?

Apsolutno dijelim mišljenje prema ansamblu ZKM-a. Njega čine glumci koji su radišni, profesionalni, zaljubljenici u kazalište. Užitak je s njima raditi. Svi odreda imaju posložene prioritete, nema lažnog glamura, zvjezdaštva, radimo svoj posao jer ga volimo. 

Biste li išta mijenjali u svom pohodu po kazališnim daskama?

Ne bih mijenjala svoj put. Mislim da sam imala puno sreće. Radila sam godinama u ITD-u. To je bio moj izbor, jer su tamo radili zanimljivi mladi režiseri, ekipa se često mijenjala, eksperimentiralo se , učilo se, izgrađivalo se. To je bio prostor mog istraživanja, rasta… Budući da je to paušalni angažman – zapravo sam do 2014. bila slobodna umjetnica – puno sam radila i projekte izvan kuće, serije, filmove. Stekla sam iskustvo. Onda sam prešla u ZKM, što je po mome mišljenju vrlo logičan put i jedino kazalište u koje sam željela doći. I mislim da se taj prelazak dogodio u pravo vrijeme.

Od koga ste najviše naučili o glumi?

O glumi sam učila od svih ljudi s kojima sam surađivala. Prvenstveno od Ane Karić. Njoj sam se divila. Toliki entuzijazam, iskustvo, rad, rad, rad… Zaljubljena u kazalište, nesigurna u sebe, nenametljiva, skromna, živa, na sceni prisutna, pažljiva, uvijek u kontaktu s partnerom, pouzdana, diskretna, nesebično je dijelila znanje, ali nikad se nije nametala ili razmetala, podržavala je partnera na sceni maksimalno. Od Ane sam puno naučila. Onda Nataša Rajković i Bobo Jelčić. Oni su mi usustavili misli, dali mi alate na koje se i dandanas oslanjam, demistificirali stvari. Surađujući s njima, povjerovala sam da je ovo posao koji mogu i želim raditi. Žao mi je ako nekoga ispustim u ovom odgovoru. Daria Lorenci je moja najbolja prijateljica, s kojom gotovo svakodnevno provjeravam i propitujem iskustva do kojih smo došle, strahove, sumnje; također Saša Božić s kojim često surađujem i koji nadograđuje moj svijet. Ili Doris Šarić Kukuljica s kojom u zadnje vrijeme često igram. Stabilna i puna razumijevanja, strpljiva, pametna, velika zajubljenica u kazalište, pravi kazališni čovjek. Sve su to ljudi od kojih učim i koje beskrajno cijenim. Svi su različiti i sasvim svoji. Lako ih je voljeti.

Okusili ste veliku popularnost radeći na TV seriji Bitange i princeze. To nijedna kazališna uloga, ma kako genijalna bila, ne može donijeti glumcu. Boli li Vas nerazmjer popularnost, tj. „nevidljivosti“ glumaca u teatru i onih koji pretežno rade na televiziji?

Ne boli me, prihvatila sam to. Kao i mnoge stvari koje ne mogu promijeniti, a nije mi drago što su takve. Iako mislim da popularnost nije mjerilo kvalitete. I nije mi problem što kazališni glumci nisu popularni. Problem mi je što nisu cijenjeni koliko bi trebali biti, problem mi je što se sustav vrijednosti izokrenuo. Problem mi je i što se unutar kazališta vrednuju stvari “koje se prodaju”. Tu ne bi smjelo biti mjesta populizmu. Ako tu popustimo, na štetu kvalitete, a popuštamo, ne predviđam nam baš svijetlu budućnost.

Što mislite o mladoj generaciji glumaca? O produkciji hrvatskih glumačkih akademija?

Teško mi je generalizirati. Kao i uvijek, generacije su različite, ima boljih i gorih. Kao i studenata.

Kakve su prilike u hrvatskom kazalištu bile kad ste počinjali, a kakve su danas?

Kad sam počinjala, novinari su pratili kazalište. Nisi ih morao moliti da dođu i obećavati im da će nakon premijere moći fotkati celebrityje. Bilo je nekoliko relevantnih kazališnih kritičara, čije smo tekstove jedva čekali pročitati, kritike su bile stručne, konstruktivne i smislene. Ako te redatelj želio u podjeli, nije bio uvjet da si član ansambla. Dakle, ansambli su bili otvoreniji, pa su mladi ljudi (studenti) lakše dobivali priliku. I odnos prema radu bio je drukčiji, a čini mi se i da su honorari bili drukčiji. Mislim da se u svakom smislu više cijenio naš rad.

Vi svakako nešto u karakteru dugujete rodnom Dubrovniku i ranom kontaktu s atmosferom koja je dugo godina vladala u Gradu oko Dubrovačkih ljetnih igara. Već drugu godinu vrlo je neizvjesno što će biti s festivalom?

Nema neizvjesnosti oko toga što će biti s festivalom. Festival će se održati. Jedina neizvjesnost je s koliko novca i s kojim programom. Budući da je pandemija, svi se moramo nositi s datim okolnostima. A festival će se održati, zahvaljujući entuzijazmu i upornosti ljudi koji ga vode. I entuzijazmu umjetnika koji će sudjelovati.

Raditi u kazalištu bez publike sigurno je bolno.

Raditi u kazalištu bez publike vrlo je neobično. Ali bolna je pozicija slobodnih umjetnika, privatnih kazališta, ljudi kojima je onemogućeno djelovanje jer u ovim uvjetima ne mogu raditi. Bojim se posljedica ove pandemije u svakom smislu. 

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. travnja 2021.