Intervju: DORIS KRISTIĆ

Hrvatskoj treba kazališni muzej

„Nekoć sam se daleko više divila tuđim radovima nego što to činim danas. Konkurencija u kostimografiji bila je jaka, daleko veća nego danas. A svaka konkurencija stimulira. Danas sve prolazi.“ Doris Kristić dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2020. za najbolju kazališnu kostimografiju u predstavi Idiot zagrebačkog HNK-a.

Razgovarala: Katarina Kolega

Nagradu hrvatskoga glumišta prošle ste godine dobili za predstavu Idiot ruskog redatelja Vasilija Senjina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Uz mnoge druge ugledne nagrade koje ste tijekom karijere primili, ovo Vam je osvojena peta Nagrada hrvatskog glumišta (od osam nominacija). Sa Senjinom ste surađivali i na Ani Karenjinoj, Galebu i Dundu Maroju. Kako biste opisali Vašu suradnju te rad na Idiotu?

Senjin i ja imamo zajednički jezik i dobro smo surađivali na sve četiri predstave koje smo radili. U ovoj predstavi napravili smo pomak od stila prema suvremenosti, tvoreći bezvremenost. Volim te pomake. Za njih je potrebno dobro poznavanje stila i mode.

Prije devet godina, 2012., u Zagrebačkom kazalištu mladih također ste radili Idiota s rusko-makedonskim redateljem Ivanom Popovskim. Koje su razlike u Vašim pristupima istom komadu s drugim redateljem?

Popovski je fantastičan. To je bio prvi i zasad posljednji put da sam radila s njim i voljela bih da ponovno radimo zajedno. Trebali smo prošle godine raditi Turgenjeva, Očeve i djecu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, no bili smo spriječeni zbog korone. Popovski je Idiotu pristupio bez pomaka. To je bila čista klasika. I to isto volim. Pogotovo zato što se u posljednje vrijeme radi jako malo klasike. Uglavnom se sve radi suvremeno. A za klasiku treba imati znanja. Popovski je prikazao kvalitetan i klasičan ruski teatar, koji je ishodište svega onog što u teatru danas radimo.

Znanje ste stekli sedamdesetih godina na Akademiji za kostim i modu u Rimu.

Da, jer sam smatrala da ću tamo dobiti naobrazbu koju nije moguće steći na našim područjima.

Koje Vam je povijesno-stilsko razdoblje po modi i kostimu najdraže?

Jako volim ampir i 1950-e.

Ampir je kasni klasicizam u Francuskoj, koji je uzimao dosta elemenata iz Grčke i Rima, a vidljiv je i utjecaj egipatske umjetnosti i renesanse.

Naravno. To je temelj. Od njih gradiš dalje. Nitko nije ništa novo izmislio. Moda je kostim kroz stoljeća. Sve se ciklički ponavlja.

Žene su u ampiru bile odjevene u haljine s podignutim strukom i dugim naborima koji su sezali do tla. Muškarci su nosili frak, široke hlače i duge kapute. Krasi ih jednostavnost i elegancija – upravo bih tako opisala sve Vaše kostime.

To najviše volim. Volim čiste forme. I važan mi je kolorit. Na Akademiji smo imali kolegij pod nazivom Vizualni dizajn. Znali smo dobiti bijelu plohu koja se sastojala od sitnih kockica – na početku je bila bijela, a na kraju crna. Morali smo pogađati nijanse i nismo smjeli pogriješiti ni jednu. To je bilo dosta teško, no poslije mi je silno pomoglo u bojanju kostima. Tako se sjećam Eshilovih Perzijanaca u režiji Ljubiše Ristića koje sam radila u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Glumci su izgledali kao na freskama. Imali su čudesne perike izrađene u Ljubljani. To je bila divna predstava. Jedna od dražih koje sam radila u Sloveniji. Svi su kostimi bili od svile – pravokutnici od svile koji izgledaju kao opeke povezane fugama. Jako sam puno radila u Sloveniji, skoro 50 predstava u svim njihovim kazalištima, a najviše u Drami Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani te u navedenom Slovenskom mladinskom gledališču.

Je li svila za vas najbolji materijal?

Postoje razne vrste svile. Sjećam se da sam s profesorom Habunekom radila predstavu Madame de Sade. Svilu sam bojala, a imala sam široku paletu boja – od bijele do antracit.

Kolorit vam je važan ne samo zbog izgleda, nego iz zbog simbolike.

Boje su mi jako važne. I njihov spoj. Sa šest, sedam godina dobila sam škotsku suknju. Već sam tad uočavala boje – smeđa čokolada s pariško plavom. Divno. Zatim za Božić – zelena s crvenom. Sve to treba promatrati iz svakodnevnog života. Kad sam počela raditi spoj smeđe i crvene, u početku su mi se ljudi čudili, a to je škotski uzorak! Svaka škotska obitelj ima svoj karirani uzorak. Gledaš te uzorke, te nevjerojatne spojeve boja… Volim spoj crne i tamnoplave, smeđe i tamnoplave.

Važan je vizualni dojam i značenje. Ako upotrijebite crvenu boju, ona mora imati značenje. Ne možeš je olako upotrijebiti. Ako je glavni lik u crvenom, onda tu boju ne možeš ponoviti kod nekog drugog lika. Imala sam i jednu crno-bijelu fazu. Iz te bih faze izdvojila predstavu Feničanke u režiji Paola Magellija na Dubrovačkim ljetnim igrama, na Lovrijencu. Kostimi su bili crno-bijeli. Zatim sam u Ljubljani s Magellijem radila Zločin na kozjem otoku. Kostimi su opet bili crno-bijeli. Za tu sam predstavu dobila nagrade i na Gavellinim večerima i na Sarajevskom MESS-u. Obje su predstave bile fantastične te su uz Dunda Maroja, kojeg sam s Magellijem radila također na Dubrovačkim ljetnim igrama, zasigurno i neka od njegovih ponajboljih ostvarenja koja je napravio na našim prostorima.

Koje boje ne volite?

Ne volim ljubičastu jer me ona podsjeća na pokrivanje oltara u crkvama za vrijeme korizme. Na sceni ne volim upotrebljavati bež boju. Nju teško osvijetlite, ona teško prima rasvjetu.

Svjetlo je također za kostim jako važno.

Apsolutno. Kostimograf treba biti u dosluhu s dizajnerom svjetla. Često se dogovaram s njima. Kazalište je timski rad.

Jeste li prije više bojali jer ste teško dolazili do materijala?

Da. Nije bilo toliko boja. Sad postoji bogatstvo materijala.

Kakve materijale volite?

Volim prirodne materijale. Ne volim sintetiku jer ona nikad nema pad kao što ga imaju prirodni materijali. Osobno ne volim nositi sintetiku, pa je ne volim davati ni izvođačima. Zazirem od nje i izbjegavam je. Što se prirodnih materijala tiče, koristila sam se raznima. Primjerice, kad sam imala 23 godine, radila sam s maestrom Lovrom plemenitim Matačićem operu Orfej i Euridika na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bilo je strašno vruće, a ja sam htjela da se pjevači osjećaju ugodno. Zato sam odabrala slojevitu gazu koju sam ručno bojala. Godinu nakon toga radili smo i operu Elektra. Elektru je pjevala primadona Danica Mastilović, koja je u toj ulozi bila nastupila u Covent Gardenu u Londonu i u Metropolitan Operi u New Yorku, te je sa sobom donijela svoj kostim u kojem je inače nastupala. Bio je vunen, crni, sa stopama boje pijeska. Sjećam se da mi je rekla: „Devojčice, ja imam mišice na ruci kao šta su vaša bedra.“ Naime, nije joj se sviđalo da ima otvorene ruke. Ostali su pjevači pjevali u mojim kostimima od gaze. Maestro mi je rekao da se ne brinem, da dive imaju svoje kostime u kojima pjevaju. Na kraju je ipak uzela moj kostim. To mi je bila velika satisfakcija. Shvatila je da je on podoban za ljeto.

U Elektri vojnici nose pectoralise. Nisam htjela da po toj žegi pjevači nastupaju u teškom metalu i koži, pa sam osmislila pectoralise od materijala za tende. Imala sam fantastičnog krojača koji je sašio pectoralise, a ja sam ih zatim patinirala da poprime metalik boju. Još ih se i danas nekoliko nalazi u fundusu Dubrovačkih ljetnih igara. Sve se može napraviti ako čovjek ima znanja, volje i ako se trudi.

Orfeja i Euridiku ste radili i ove godine u zagrebačkom HNK-u. To je bila prva operna režija naše ugledne dramske redateljice Anice Tomić, ujedno i prva opera u ovoj čudnoj godini obilježenoj koronom. Kako ste se osjećali ponovno raditi tu operu?

Strašno me dirnulo. Uopće nisam znala da se radi Orfej i Euridika i kad me Anica pozvala na suradnju, bila sam jako sretna, oduševljena. To nije velika predstava i ima potpuno drugačiji, moderan pristup, drugačije viđenje. Svog prvog Orfeja sjećala sam se kroz maglu.

Koja Vas sjećanja vežu uz maestra Lovru pl. Matačića?

Bio je fascinantan. Dao mi je potpunu slobodu jer mu se sviđalo to što sam studirala u Rimu. Prvo mi je ponudio Orfeja i Euridiku. Kratko smo razgovarali, objasnio mi je svoju viziju, a bio je zadovoljan mojim radom. Tako je bilo i godinu nakon toga s Elektrom. Trebala sam ići s njim raditi u operu u Monacu, no preminuo je. Nikad neću zaboraviti dan kad sam saznala da je umro. Bila sam u vlaku za Rijeku. Vlak je polazio u 6 sati i 5 minuta, a točno u 6 puštale su se radijske vijesti. Prva vijest bila je: „Umro je maestro pl. Matačić.“ Nisam znala hoću li izjuriti iz vlaka ili ostati u vlaku. Nisam bila svoja.

Na Akademiji u Rimu imali ste priliku gledati rad talijanskog velikana, filmskog redatelja Luchina Viscontija. Na trećoj godini studija volontirali ste na filmu Zatvoreni obiteljski krug. Zanimljivo je da ste bili na scenografiji, a ne na kostimografiji. Kako to?

Raspoređivali su nas po abecedi i ja sam dospjela na scenografiju. Tad sam bila zbog toga ljuta jer sam, naravno, htjela asistirati na kostimografiji. No, sad mi je drago da je baš tako ispalo. Kostimi su bili izvrsni, ali u tom filmu nema puno glumaca. Na scenografiji sam više toga mogla vidjeti.

Nedavno se na televiziji prikazivao ciklus njegovih filmova i nakon dugo godina gledala sam ponovno taj film. Iščekivala sam scenu tijekom koje je započelo moje volontiranje. To je bio prizor sobe Burta Lancastera. Osam tjedana sam promatrala što se radi i to mi je puno značilo. Visconti je svoje filmove pripremao i snimao do dvije godine, tako da sam vidjela samo dio njegova rada. I oduševila sam se. Scenograf je imao desetak asistenata te je svaki bio zadužen za jedan segment: jedan od njih bio je zadužen za knjige, drugi za posteljinu, treći za namještaj, četvrti za naočale, peti za slike po zidovima, koje su bile predivne itd. To je bila nevjerojatna mašinerija. Nedavno sam ponovno pogledala i Geparda, koji se premijerno prikazivao u kinu u Via del Corso kad sam došla u Rim. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Kad sam se vratila u Hrvatsku i počela raditi na jednom filmu, svaki sam dan plakala. Nisam mogla vjerovati kako se ovdje radi. Daleko je to bilo od Viscontijeve savršene mašinerije.

Nakon završene Akademije vratili ste se u Dubrovnik, gdje ste ubrzo počeli raditi u Kazalištu Marina Držića. Prvu ste predstavu radili s redateljem Tomislavom Durbešićem, Gospođicu Juliju. Zatim ste u istom kazalištu s Vladom Habunekom radili na predstavi Madame de Sade, u kojoj ste osmislili i scenu i kostime, za što ste dobili prvo Priznanje hrvatskih kritičara. U mnogim intervjuima spominjete Habuneka kao veliki uzor. Što pamtite iz suradnje s njim?

S profesorom Habunekom napravila sam četiri predstave. Sjećam se da mi je jednom rekao: „Mala moja, roditi se u Dubrovniku i studirati u Rimu – ti cijeli život prolaziš kroz ljepotu arhitekture i to će ti pomoći u tvom radu na kostimima.“ Bio je u pravu. Bio je hrvatski redatelj koji je najviše pažnje polagao na vizualni aspekt uprizorenja te je o tome imao i najviše znanja.

Odrastanje u Dubrovniku sigurno je posebno. Vjerujem da su Vam Dubrovačke ljetne igre usadile ljubav prema teatru. Pamtite li neke predstave koje ste kao dijete gledali?

Kako da ne. Prva predstava koju sam gledala bila je Othello Stuarta Burgea 1964. na Lovrijencu, s fantastičnim Ljubom Tadićem kao Othellom i Stevom Žigonom kao Jagom. Bila sam dijete i to me sigurno privuklo u teatar. Zatim Dundo Maroje Koste Spaića s Perom Kvrgićem kao Pometom. I onda poslije u karijeri radim s ta dva velikana mnogo puta! Puno sam radila na Dubrovačkim ljetnim igrama. Od mojih predstava na Igrama u osobito lijepu sjećanju ostao mi je Hamlet u režiji oskarovca Jiříja Menzela, u kojem je Tadić tumačio Kralja a Kvrgić Glavnog glumca. S Menzelom sam jako dobro surađivala na toj predstavi. Od predstava na Igrama izdvojila bih svakako i Život je san u režiji Dušana Jovanovića. Prije toga sam s njim i redateljem Janezom Pipanom bila u Veneciji na predstavi Tri sestre, koja je bila napravljena u izvornom kabuki-teatru. To je bila fantazija! Bila sam toliko fascinirana ljepotom da sam ostala bez riječi. Nakon toga sam odlučila u Jovanovićevoj predstavi sintetizirati španjolski barok s kabuki-teatrom. To je bilo to! Predstava se igrala pod Minčetom i bila je stvarno izvrsna. Nje se uvijek rado sjetim, bila je svojevrsna prekretnica u mojem životu i doista mi je bitna. Od novijih predstava na Igrama jako su mi drage predstave Othello i Kafetarija.

Što Vam je važno u radu s redateljima?

Bitno mi je da dobijem slobodu. Kad uspijem pročitati njegove ideje i kad se sve uskladi i spoji, to je onda uspjeh.

Kako izgleda proces Vašeg rada?

Prije nego što krenem raditi skice, minimalno tri puta pročitam komad koji se postavlja. Zatim razgovaram s redateljem o njegovu konceptu. Onda mi stvar bude jasna, pa mogu krenuti s izradom skica. No, prije toga imam velike pripreme. I stalno o tome razmišljam. Dok hodam, razmišljam. Volim promatrati ljude na ulici, kako su odjeveni. To me naučio Božidar Violić. Kad sam s njim radila predstavu u Dubrovniku, govorio mi je: „Pogledaj kako su neki obučeni. Da to staviš na pozornicu, rekli bi da nisi normalna. Ali, vidiš da tako ljudi hodaju. No, na sceni to sasvim drugačije izgleda.“ Promatrajući prolaznike, možete dobiti inspiraciju. Treba stalno gledati. Ja stalno gledam, učim i dolazim do raznih spoznaja.

Često govorite da je najbolja kostimografija neprimjetna kostimografija.

Tako je. Kostimografija nije izložba kostima. Ona mora biti u funkciji predstave. Dobar je kostim onaj koji se ne primijeti. Koji je usklađen sa svim elementima predstave. Ako, na primjer, odaberete metalik tkaninu i od nje napravite cijeli kostim, to nije dobro jer dobijete masu koja nije ugodna oku. Takvi materijali su izvrsni u detalju, ali ne i u cjelini.

Što još odlikuje dobar kostim?

On mora pomoći glumcu. Mora biti u karakteru, to je jako važno. Kostimograf treba biti na probama, pratiti glumca, dogovarati se s redateljem.

Kako izgleda Vaš rad s glumcima?

Kad mi dođu na probu, uvijek ih pitam imaju li neke zamjerke. Pritom ih ne pitam za mišljenje o stilu nego me zanimaju praktične stvari, odnosno smeta li glumcu kostim prilikom igranja. Onaj glumac kojem je stalo do kostima itekako mi može pomoći. Posebice u gradnji karaktera. Ima onih kojima je stvarno stalo, a ima i onih koji se prema kostimu ponašaju potpuno indiferentno. U mladosti sam dosta naučila od starijih glumaca koji su bili vrlo zahtjevni i kritični, no poslije su silno čuvali kostim.

Imate li povratnih informacija o tome da su im kostimi pomogli u gradnji karaktera?

Mnogi ne govore, no oni koji mi kažu, drago mi je to čuti.

Impozantan je broj kostima koji ste tijekom karijere osmislili za više stotina predstava. Od iznimno velikih projekata, samo u posljednje vrijeme za Verdijevu operu Sicilijanske večernje napravili ste 400 kostima, za balet Bajaderu 250. Od bijelih baleta jedino ste radili na Bajaderi. Kako to?

Da, tijekom karijere napravila sam oko 450 predstava u svim mogućim formama: od drame, opere, operete, mjuzikla, suvremenog plesa do koreodrame, kao i 30-ak filmskih i televizijskih kostimografija, te je jedino ostao još tzv. bijeli, klasični balet. Iskreno, u početku sam od rada na Bajaderi zazirala i nisam ga htjela prihvatiti. Klasični baleti nisu mi bili odviše inspirativni jer je u njima velik dio kostimografskih elemenata zadan te slijedi nepromijenjene kanone uspostavljene u 19. stoljeću. Dulje sam se opirala tom pozivu, no onda sam razgovarala s Ikom Škomrlj i ona me u to doslovce gurnula. „Ti to moraš raditi!“, rekla mi je. Na premijeri je sjedila u prvom redu, a poslije mi je prišla i rekla: „Jesi čula kako sam ti vikala: ‘Bravo!’ na poklonu?“ Međutim, Bajadera me na kraju jako zaintrigirala jer je jedini klasični balet koji povezuje bijeli balet i Indiju, a ja silno volim Orijent. Bilo je mnoštvo raznovrsnih kostima, a baze pački prema mojim su se nacrtima izradile u tvornici u Moskvi. S njima sam se dogovarala oko broja slojeva, tonova boja i sl., a ukrašavali smo ih u Zagrebu te je HNK Zagreb s tom tvornicom nastavio surađivati i na narednim baletima kad su bile potrebne pačke. Bile su jako lijepe. A jedan od sarija sam posudila iz vlastitog ormara. Moja je majka puno putovala i donosila bi mi iz svake egzotične zemlje neki komad odjeće. Tako mi je iz Indije šezdesetih godina donijela sari koji sam posudila glavnoj balerini u Bajaderi. Ostale smo sarije posudili iz predstave Put oko svijeta u 80 dana, koju sam radila u Zagrebačkom kazalištu mladih i za koju smo naručili sarije iz Indije. Oni moraju biti originalni.

Suvremeni ples nudi kostimografu potpunu slobodu, pa ste tako radili kostime za Studio za suvremeni ples i Zagrebački plesni ansambl u Zagrebu te za Plesni teater u Ljubljani. Zanima me jeste li ikad plesali?

Kad sam bila djevojčica, ruska balerina Olga Solovjeva osnovala je Baletni odjel pri Muzičkoj školi u Dubrovniku i kod nje sam učila klasični balet. No, nisam se time dugo bavila. Na Akademiji u Rimu izvrsni su studenti za nagradu mogli pohađati satove modernog baleta kod Boba Curtisa, koji je nedaleko Akademijine zgrade imao svoj studio.

Indija i Japan dvije su zemlje Dalekog istoka koje Vas inspiriraju.

Japan stvarno jako volim. Baš sam nedavno kupila tri knjige krojeva japanskih kostima. Možda to nikad neću raditi, ali me toliko silno zaintrigiralo da sam morala kupiti. Uvijek me može inspirirati za nešto drugačije i neočekivano.

Zašto? Što Vas toliko privlači?

Jednostavnost krojeva, kolorit, slaganje materijala…

Koje modne dizajnere volite?

Issey Miyake i Yohji Yamamoto od Japanaca, a od ostalih Jil Sander, Azzedine Alaïa, Elsa Schiaparelli.

Zašto?

Isseyu Miyakeju se divim. Fantastično je to što radi. Ima izvrstan materijal koji djeluje kao da je tanko, tanko plisiran i onda stvara jednostavne forme. To je vrlo elastično, a forma i spoj boja su nevjerojatne. Što se Yamamota tiče, sjećam se da sam u Veneciji krajem sedamdesetih kupila hlače, džemper i tuniku s njegovim potpisom koje do danas mogu nositi. Zatim sam kupila vrlo praktičan kombinezon koji se ne treba skidati cijeli u komadu, što je stvarno fascinantno. I njega do danas imam. Uz navedeno, moram spomenuti da jako volim modu pedesetih godina prošlog stoljeća. Tih sam godina bila u doticaju s originalnim kostimima i haljinama iz Sjedinjenih Država. Moja je mama imala rodbinu koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata preselila u Kaliforniju i često su joj slali pakete s garderobom. To je za mene jedan od ključnih perioda u kojem sam se susrela s kostimom. Tih godina, a govorimo o kraju pedesetih, početkom šezdesetih, imala sam originalne traperice iz Amerike, a mama je dobivala prekrasne haljine. Neke sam posuđivala za svoje filmove, a mnoge sam od njih nosila u raznim prigodama. Sjećam se da sam na jednoj dodjeli nagrada na Gavellinim večerima imala crni mantil od ripsa s bijelom svilenom podstavom. Ispod sam imala fenomenalnu haljinu boje ciklame. Srela me Mani Gotovac i rekla: „Ovo čudo još nisam vidjela!“ Kad sam bila mala, bila je jedna divna crvena haljina s malim bijelim aviončićima. Dok je mama bila na poslu, cijelu sam je rastavila. Materijal mi se silno sviđao, ali mi se nije sviđala haljina, pa sam dala krojačici materijal i opisala joj kakvu sam haljinu zamislila. Nedavno sam naišla na dosta materijala koje sam tako rastavila, no nikad ih nisam ponovno dala sašiti. Imam jedan boje duhana po kojem su raštrkani tirkizni leptiri – predivno! Mislim da je moja ljubav prema kostimografiji najviše tu nastala.

A svoj ste talent otkrili već kao djevojčica, maskirajući prijatelje za vrijeme maskenbala.

Da. Kostimirala sam ih kao mala i svi su to gledali u čudu. Sjećam se da nas je jedne godine bilo puno. Trebalo je nešto brzo smisliti, pa sam im svima rekla da donesu plahte i brzo sam ih zamaskirala u beduine. Nije bilo maštovito, ali smo se brzo snašli. Mama mi je iz Egipta donijela beduinsku traku s oglavljem koju sam zavezala oko glave.

Jeste li ikad sami šivali kostime?

Nisam, kostimografi ne šiju. Šiju krojači prema kostimografovim skicama i nacrtima kostimā.

Kakva Vam je suradnja s krojačima?

Od nekih sam puno naučila. Treba dosta razgovarati, jer krojači znaju dati dobre sugestije.

Dajete li sve kostime šivati ili neke tražite po dućanima?

Šivam. Ne volim raditi izbor kostima. Na jednoj se zagrebačkoj premijeri dogodilo to da je gospođa u gledalištu, koja se poslije pojavila na domjenku, bila u istoj košulji kao glavna glumica na pozornici. To je sramota za profesionalnog kostimografa! Čovjek se treba potruditi i napraviti nešto novo. Eventualno se mogu kupiti traperice, ali košulja, suknja, haljine – to nikako! Znam da je sad moderno kupovati po dućanima, ali ja to ne podržavam.

A znate li reciklirati vlastite kostime?

Da. No, često se dogodi da je kompliciranije nešto reciklirati nego kupiti materijal i napraviti novo. Stoga to radim jedino kad je u pitanju neki rijetki materijal. Prijašnjih godina se radilo češće jer je bilo teže nabaviti materijal.

Jeste li znali biti frustrirani ako su Vam odbili nacrte zbog manjka budžeta?

Ne, jer se to nikad nije dogodilo. Kad dobijem budžet, moram se tomu prilagoditi i nema drugog rješenja. Nikad nisam imala te probleme.

Bili ste dugo samostalna umjetnica, a 1989. prihvatili ste stalni angažman u Zagrebačkom kazalištu mladih. Zašto?

Trinaest sam godina bila samostalna umjetnica. Znala sam u isto vrijeme raditi četiri predstave u četiri različita grada. Bila sam stalno na putu i ta su me putovanja silno izmorila. Sjećam se da sam jednom u Gundulićevoj ulici srela Božidara Bobana, koji mi je rekao: „Doris, vi toliko radite – poludjet ćete!“ Mislila sam da se, ako prihvatim stalni posao, nitko neće naljutiti ako ga odbijem. To je bio ključni razlog. Privlačilo me i to što je Zagrebačko kazalište mladih tad bio nov teatar. Stvarao se novi fundus. Pozvao me Vjeran Zuppa, koji je bio umjetnički ravnatelj, a Mladen Iveković bio je direktor. Nastavila sam i dalje puno raditi izvan ZKM-a, pa na ZKM otpada manje od četvrtine mojeg opusa. Držim da je za umjetnika pogubno da radi samo u matičnom kazalištu i u svojem ansamblu jer se nema priliku razvijati i proširiti horizonte.

Vi ste zapravo prva kostimografkinja Zagrebačkog kazališta mladih. Prvi kostimi u fundusu tog kazališta su Vaši.

Tražila sam da se prije mene zaposli moja asistentica, koja je bila voditeljica fundusa i asistentica kostimografa. Smatrala sam da teatar mora imati fundus i da se za njega netko mora brinuti.

Pitanje kazališnog fundusa jedno je od bolnih pitanja za svakog kostimografa.

Srce me boli. U našoj je zemlji fundus u nekim kazalištima ili na tavanu ili u podrumu – na mjestima potpuno neprikladnima za pohranu kostimā. Uopće se ne daje važnost fundusima, a oni su kapital kazališta. Puno bi više trebalo brinuti i misliti o njima, a to se kod nas još ne razumije. Mnogi se kostimi iz fundusa još i koriste, što nije nužno loše. Dobro je da kostim živi, no nedopustivo je ako se na tvoje autorstvo potpiše drugi kostimograf. Toga vani nema. Kad vidim svoj kostim na pozornici u predstavi koju nisam radila, nije baš neki osjećaj. Na jednoj su predstavi uzeli moje kostime iz velikog broja različitih predstava – osobno nikad ne bih napravila takav izbor jer, iako je isti rukopis, stilovi kostima su različiti. Nisam mogla vjerovati da je sve to išlo u jednu predstavu i da su na taj način grubo povrijeđena moja zakonom zaštićena autorska prava. Tu treba biti puno oštriji, mora pisati tko je autor kostimā. Kod nas vlada vandalizam. Ono što nama nedostaje jest kazališni muzej, koji postoji svugdje u svijetu osim kod nas. U njemu bi se mnogi vrijedni i probrani kostimi sačuvali.

Nažalost još nemamo kazališni muzej, iako se o njemu jedno vrijeme dosta govorilo. No, vaši kostimi krase neke naše muzeje – Hrvatski povijesni muzej, Muzej grada Zagreba, Knežev dvor u Dubrovniku. Koja iskustva imate u radu na autentičnim povijesnim kostimima?

To je bilo lijepo iskustvo, no dosta zahtjevno. Bana Jelačića za Hrvatski povijesni muzej radili smo šest mjeseci. Tri su mjeseca trajale pripreme. Posebna je tvornica izrađivala vrpce. S njima sam imala šest sastanaka da sve bude u milimetar isto. Imala sam sastanke s postolarom – lijeva i desna cipela trebale su biti iste. Kolega mi je rekao da bi prije napravio veliku operu nego se mučio oko tog kostima. Za Muzej grada Zagreba radila sam nekoliko kostima za njihov program pod nazivom Žive slike. Sjećam se kostima prvog gradonačelnika Janka Kamaufa.

Što Vam je donio rad na Univerzijadi?

Kako sam s Magellijem dosta radila u kazalištu, on me pozvao na suradnju i količina tih kostima mi je donijela hrabrost. Sjećam se crno-bijelih toga u koje sam odjenula studente.

Kazališni kritičari vrlo rijetko pišu o kostimima, a ako ih i spomenu, to je vrlo kratak i štur opis. Stoga me ugodno iznenadila kritika Senjinova Idiota koju Tomislav Čadež počinje opisom kostima. Piše da su kostimi „maštoviti, prikladno raskošni uz naglašenu simboliku boja. U vremenu radnje, a opet realistično snažno podvlače karaktere i položaj likova“. Nedostaju li Vam kritički osvrti na kostime u predstavama?

Naravno da nedostaju. Jednom sam dubrovačkom kritičaru rekla da je stvar pristojnosti navesti u kritici cijeli autorski tim predstave. O kome će on u svojoj kritici govoriti, to je njegova stvar, no treba barem spomenuti sve ljude koji su radili na predstavi. On mi se ispričao i rekao da sam u pravu. Žao mi je kad se ne spomenu kostimi u predstavama u kojima bi se trebali spomenuti, neovisno jesu li to moji kostimi ili mojih kolega. Čini mi se da kritičarima taj dio nije bitan i žao mi je zbog toga jer smatram da je likovni dio predstave izuzetno važan.

Vaša umjetnička karijera traje 45 godina. Koje promjene danas uočavate?

S nostalgijom se prisjećam predstava koje sam radila i redatelja s kojima sam surađivala. Daleko više sam se divila tuđim radovima nego što to činim danas. Konkurencija u kostimografiji bila je jaka, daleko veća nego danas. A svaka konkurencija stimulira. Danas sve prolazi.

Što biste preporučili mladim kostimografima?

Mladi moraju shvatiti da moraju puno gledati probe i da moraju stalno učiti i upijati znanje. Imam dojam da se ne usavršavaju dovoljno, ne poznaju stranu scenu i ne shvaćaju da se uči kroz cijeli život jer uvijek ima prostora za napredak.

Iako ste prije dvije godine službeno otišli u mirovinu, radite punom parom. Nadolazeće Otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara počinje s Vašim kostimima, ujesen Vas čekaju premijere u Gavelli i Žar ptici. Raspored Vam je krcat do 2023.

Da, imam dosta projekata u planu, a vjerojatno će biti i nekih novih za koje još ni ja ne znam. Upravo radim na Otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, najesen u Gradskom kazalištu Žar ptica radim s Anicom Tomić njezin autorski projekt te nastavljam raditi na Tajni Grete Garbo u GDK Gavella, u režiji Ivice Boban, čiju su produkciju omeli potres i pandemija. Početkom 2022. opet radim Dostojevskog, a to će biti Bijele noći u GK Joza Ivakić u Vinkovcima u režiji Mire Muhoberac te ću na toj predstavi raditi ne samo kostimografiju nego i scenografiju i to nakon dugo vremena, što me veseli jer volim raditi i scenografiju i objediniti vizualni aspekt predstave. Dora Ruždjak Podolski pozvala me da radimo jedan projekt u Zagrebačkom kazalištu mladih u 2022. godini. Ima toga još, ali ne smijem o svemu još govoriti.

Doznat ćemo na vrijeme. Hvala Vam puno na razgovoru.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 4. srpnja 2021.