NENNI DELMESTRE: 35 godina umjetničkog djelovanja

Naš posao nikada nije dovršen i u tome je njegova čar

Uglavnom sam radila tekstove koje sam sama predlagala, one koji su me se ticali i kojima sam svojim kutom gledanja, nadam se, donosila neku dodatnu dimenziju. Sve što izaberem ili pristanem raditi mora mi biti izazov.

Razgovarala: Branka Primorac

Jedna ste od rijetkih članica hrvatskoga glumišta koja ima svoju web-stranicu. Malo je tu onoga što ste dosad radili, a imate 78 predstava i 60 nagrada. Ne volite petljati po cyber-svijetu ili je riječ o skromnosti, nedostatku vremena?

Web-stranicu imam zahvaljujući jednom članu obitelji koji se time profesionalno bavi; nagovorio me da je to dobro imati i velikodušno mi je poklonio. Prije je stranica bila na tri jezika; hrvatskom, španjolskom i engleskom, ali sad je samo na engleskom jer je uglavnom posjećuju prijatelji i kolege iz svijeta. Nemam baš puno vremena, a ni živaca, baviti se popunjavanjem detalja, ali barem je dobro imati osnovne informacije na jednom mjestu. Zapravo, najveća korist stranice je u tome da ja ne zaboravim gdje sam bila i što sam radila (smijeh).

Trideset i pet godina umjetničkog djelovanja je iza Vas. Jesu li te godine prohujale s puno zadovoljstva ili je bilo uobičajeno ljudski: malo gore, malo dolje?

Za mene je to daleko više „gore” nego „dolje”,  jer sam bez obzira na krajnji rezultat uvijek davala najbolje što sam mogla. Iako sam zadovoljna uspjesima, ne odričem se ni neuspjeha. Ne odričem se ni jednog dijela svog rada jer sve je to služilo nekoj svrsi, nekom putu na kojem treba tragati, ulaziti u rizike i nepoznate ulice.

Zanimljiv je Vaš put do kazališta – preko sportske karijere, američke diplome tehnologije komunikacije i na kraju diplome kazališne režije. Gdje je ljubav prema teatru čučala prije toga?

Bilo je puno traganja u mom životu – od psihologije do ekologije i tehnologije komunikacija, a onda se teatar odjednom nekako nametnuo kao sredstvo komunikacije kojim najbolje mogu izraziti potrebu za svojim viđenjem i osjećanjem svijeta, koji uz tu realnu sliku za mene ima još jednu paralelnu i puno važniju dimenziju irealnog, snovitog, magičnog, materijalizacije neke duhovnosti, dodirivanja nemogućeg…

„Nikada nisam do kraja zadovoljna, a to je prednost i prokletstvo” – ovom izjavom za Slobodnu Dalmaciju otkrivate karakter, ali i moto svog redateljskog djelovanja. Jednostavno rečeno, mučite li glumce sve dok ne dobijete što želite ili razvijate partnerski odnos?

Iskreno govoreći, prilično sam uporna, ne popuštam dok ne dobijem ono što želim. Ako je za nekoga to „mučenje”, a što mu ja mogu (smijeh). Ne, šalu na stranu, naravno da s glumcima pokušavam uspostaviti partnerski odnos i rijeko mi se događa da to ne uspije. Volim puno raditi s glumcima i najsretnija sam kad me kupe nekim svojim kreativnim rješenjem, ali uvijek pokušavam postaviti čvrst okvir i jasne koordinate jer svi radimo za isti cilj. Navikla sam sa starijom generacijom glumaca razgovarati nakon svake predstave i dorađivati. Njima je to bilo važno jer znaju da naš posao nikada nije dovršen i u tome je njegova čar, ali vidim da su mladi sve nestrpljiviji i da se prebrzo zadovoljavaju rezultatima. Čini mi se da ovo vrijeme instant svega sve više dovodi na scenu i instant genijalce.

Je li u tom smislu lakše raditi s glumačkim autoritetima ili s početnicima?

Zavisi o tome kakvi su ljudi. Imala sam sreću da sam na samim početcima radila sa starijom generacijom velikih glumaca kao što su Zdravka Krstulović, Josip Genda, Milka Podrug Kokotović, Zoja Odak, Božidar Boban, Zvonko Lepetić… Moje iskustvo je da je s najvećima najlakše raditi; nema drame, osim na pozornici. Ali ima i divnih mladih ljudi koji su željni rada i upijanja svega što im se u tom radu nudi, a osobito sam zadovoljna talentiranim mladim glumicama i glumcima kojima se zadnjih nekoliko godina popunjava ansamble mog matičnog kazališta.

Sramežljivi ste, kažete; nikad niste poželjeli biti glumica. A što je s pisanjem vlastitog dramskog teksta?

Ne, rekla sam da nisam sramežljiva, ali nikad mi nije palo na pamet da budem glumica. U pisanju dramskog teksta nisam se okušala, ali u scenariju za film jesam, prije tridesetak godina. Taj je scenarij čak prošao na tadašnjem natječaju i dobio neku novčanu nagradu, ali onda je počeo rat…

Dovoljno Vam je prilagođavati tuđe dramsko pismo sredini, vremenu, glumcima, vlastitu viđenju?

Uglavnom sam radila tekstove koje sam sama predlagala, a to su tekstovi koji su me se ticali i kojima sam svojim kutom gledanja, nadam se, donosila neku dodatnu dimenziju.

Što kažete na prigovore autora da poslije adaptacije ne prepoznaju svoje djelo? Da im čak izostanu imena na propagandnom letku.

Mislim da je to krajnje nekorektno prema piscima. Uvijek se pokušavam voditi idejom pisca, iako to ponekad može u estetskom smislu odudarati od piščevih preporuka. Jasno mi je da se s klasicima može svašta raditi – novo vrijeme donosi i nova viđenja, ali kad vidim predstavu nastalu na suvremenom tekstu koja nema veze s tim tekstom, uvijek se pitam zašto ta osoba nije radila nešto drugo. Kad se uzima neki suvremeni dramski tekst i radi „po motivima”, praktički se ukrade piščeva ideja i nakalemi što god se kome prohtije, a to je za mene lopovluk.

Kako se Vi osobno pripremate za novu predstavu? Koliko dopuštate ansamblu da sudjeluje u kreaciji finalnog proizvoda?

Pripremam se dugo, istražujem, kopam po vanjskom i unutarnjem. Suradnicima postavim neki idejni okvir, predstavim viziju predstave i pustim da me iznenade. Nekada prihvatim sve otprve, ali najčešće se dugo dogovaramo, korigiramo, usmjeravamo, krčimo neki put koji nije odmah jasan. Čini mi se da se tako nekako slože slojevi i dubina predstave. Isto vrijedi i za glumce; oni su naravno kreatori svojih uloga, ali radimo prema zajedničkim koordinatama.

Volite li više ambijentalne predstave ili one na daskama ispod krova matičnoga kazališta?

Volim i jedne i druge. U zadnjih dvadesetak godina imamo problem s ambijentalnim predstavama jer su turisti zaposjeli naše festivalske gradove i prostore koji se mogu koristiti za teatar. Imala sam veliku sreću što sam mogla napraviti predstave poput Bakmazova Šimuna Cirenca pred crkvicom sv. Jere na Marjanu, jer tu je ambijent uistinu spojio konkretan prostor sa simboličkim i duhovnim. Također sam ponosna na to što sam 1993., Krležinom Salomom, prvi put publici otvorila Vilu Dalmaciju (Titovu vilu) u Splitu. Do tada je građanima to bio zabranjen teritorij i policija je tjerala ako biste se samo približili vili. Taj prostor od tada vrlo često koristimo za predstave. Zona sumraka Darka Lukića i Roda Serlinga koju smo za vrijeme Pandurova vođenja mariborskog SNG-a radili u minoritskoj crkvi dobila je od tog prostora jednu mističnu dimenziju. Pirandellov Henrik IV. sjajno nam se uklopio u Lovrjenac, a Komšiluk naglavačke Nine Mitrović, koji je imao scene na nebu, bio je pravi izazov prenijeti iz Dramskog teatra Skopje na pravo nebo Ohridskog ljeta. Pod krovom kazališta uvijek je lakše, a ja se volim i zaigrati svim tehničkim pomagalima koje kazalište nudi.

Bili ste neko vrijeme u upravljačkim strukturama HNK Split. Pamtite li to razdoblje s gorčinom, kao gubljenje vremena, ili kao dobro iskustvo?

Bila sam ravnateljica Drame i to je bilo zanimljivo iskustvo. S jedne strane drago mi je da sam mogla utjecati na repertoar i suradnike, a s druge strane, taj dio posla kada se morate ispričavati što kasne honorari, kada morate nekome reći da nije dovoljno dobar da bi bio dio ansambla itd. nije baš najugodniji. Bila sam i predsjednica Kazališnog vijeća HNK Split, i to ne preporučujem nikome tko istovremeno radi u kazalištu, jer kad-tad dođete u situaciju da morate izabrati stranu.

Splitski mentalitet je uistinu specifičan. Nikoga ne priznaju, pa ni onoga tko dođe s diplomom „ka iz neke Amerike”. Koliko Vam je trebalo da Vas počnu gledati drukčijim očima?

Ne znam ni danas kakvim me očima gledaju (smijeh). Važno mi je bilo to što su me najveći glumci moga kazališta odmah prihvatili, kao i kritičari Kudrjavcev, Brečić, Foretić, Ivanković, Buljan (tada je bio kritičar)… koji su jako dobro i argumentirano pisali o mojim predstavama. Moram priznati da mi nikad nije ni bilo važno neko univerzalno prihvaćanje, čak bih se zabrinula da je tako, ali znam da postoji dio publike koja će doći gledati to što napravim.

Kazališna kritika danas gotovo da ne postoji. Nedostaje li Vam taj medijski odjek ili ste prema tome indiferentni?

Nedostaju mi ozbiljne kritike. Naravno da ima nekoliko ljudi koji su stručni i koji pišu argumentirano, precizno i inspirativno. Ne bi bilo primjereno da spominjem njihova imena, ali žalosno je da ih nema više, kao i što nema više medija koji su zainteresirani za neku dublju analizu kazališne predstave. Ja od prave kritike učim i važno mi je kad vidim da mi je netko znao pročitati predstavu.

Uspoređujete li katkad teatar otprije dvadeset, trideset godina, glumce i publiku onda i danas? Ima li u novom valu nasljednika Zdravke Krstulović, Josipa Gende, Borisa Dvornika, nedavno preminule Zoje Odak, dramske prvakinje koja sigurno nedostaje?

Njih četvero su bili četiri stupa na kojima je stajao HNK Split. Svatko od njih dao je neponovljiv doprinos ne samo kazališnoj umjetnosti nego i ponašanju u radu na predstavi. To su bili iznimno talentirani i posvećeni ljudi. Nasljednike je teško naći, još puno treba raditi na smjeni generacija, ali ima nekih ohrabrujućih znakova…

Što Vam je izazovnije raditi – klasični ili moderni tekst?

Ovisi o tekstu. Sve što izaberem ili pristanem raditi mora mi biti izazov. Obožavam kada shvatim da mi je neki klasični tekst u ovom trenutku najsuvremeniji, poput Kušnje Arthura Millera koju smo radili prije dvije godine. Također radim puno suvremenih tekstova, veseli me otkrivati nove pisce, posebice ako mogu s njima još raditi na nekim aspektima teksta.

Je li nam pandemijsko vrijeme zauvijek odnijelo iz života i kazališta prijeko potrebnu slobodu?

Pokazalo se da je kazalište žilavije nego što se očekivalo. Radimo, probamo, smišljamo i izmišljamo nove načine, jer ne može čovjek zaustaviti tu potrebu za komunikacijom, za umjetnošću, za teatrom. Grozno je vidjeti malo publike u gledalištu, osobito kada igrate komediju, a ljudi se stide iz sebe ispustiti glas. Ta rupa vas jede, ali nema predaje. Sloboda? Hoćemo li je više ikada imati?

I uobičajeno za kraj – što pripremate novo za (neizvjesnu) sezonu 2020/21.? Kakav bi to tekst trebao biti da razvedri ljude, izliječi, vrati u normalno stanje duha?

Za sezonu 2020/21. napravili smo predstavu … a mobitel i dalje zvoni, po tekstu sjajne američke dramatičarke Sarah Ruhl. Evo, publika i kritika se slažu da ta predstava liječi, da je pozitivna i da vraća ljudima nadu. Glavna tema predstave je empatija, i ljudi govore da im je predstava svečanost za dušu i oči. Daljnji planovi su u tijeku. Imam dogovore s nekoliko kazališta kod nas i u inozemstvu, i ako sve bude u redu, bit će divno.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. ožujka 2021.