Piše: Snježana Banović

I. HNK u Zagrebu: Ladislav Fodor, Matura, red. Greta Kraus-Aranicki, 1936.

Kao redateljica, Greta Kraus-Aranicki debitirala je 1936. godine režijom komedije Lászla Fodora (u prijevodu Bele Krleže) za vrijeme upravitelja (onodobni naziv za intendanta) Branimira (Branka) Šenoe[1] koji je u svome turbulentnom mandatu na čelu HNK-a jedva izlazio na kraj s financijskim problemima. Naime, onodobni beogradski ministar prosvjete Dobrivoje Stošović nije bio naklonjen zagrebačkim specifičnostima u kazališnoj tradiciji, smanjujući mu redovito subvenciju, pa se Šenoa našao u tako nezavidnoj situaciji da mu je jedino preostalo isposlovati dugoročni kredit kod Državne hipotekarne banke kako bi mogao osigurati minimalne produkcijske uvjete za program. Zato je banu Savske banovine Marku Kostrenčiću i vlastima u Beogradu, uz rezanje produkcijskih troškova, morao obećati i redukciju članstva tj. umirovljenja i otkaze za čak „25-30 osoba“. Stoga se, kao i prethodnih sezona – u intendanturi Šenoina prethodnika Petra Konjevića – odugovlačilo potpisati ugovore s umjetnicima za novu sezonu sve do kraja prethodne. Takva je nestabilnost izazivala revolt umjetnika koji su načuli da se spremaju otkazi u operetnom orkestru i zboru te odmah svoju delegaciju poslali u Beograd i organizirali Plenum članstva, prekinuvši sve pokuse u kazalištu. Buna je rezultirala rezolucijom kojom su ogorčeni umjetnici ukazivali na neodrživu krizu zahtijevajući da uprava najkasnije za 48 sati potpiše ugovore s njima. Na krilima pobune, novi ravnatelj Drame postaje Tito Strozzi, a HNK ostaje bez više nezadovoljnih, ali istaknutih umjetnika: Pavel Froman odlazi u Sofiju, Branko Gavella u Brno, Nina Vavra i Josip Maričić odlaze u mirovinu, Nikša Stefanini u Beograd, Tomislav Tanhofer i Milan Ajvaz u Novi Sad.

To su okolnosti u kojima je producirana Matura, „nepretenciozna komedija“ prepuna „dobroćudnih viceva“ na temu srednjoškolskih problema „s obligatnom grozotom zelenog stola u zbornici“, a koja je na premijeri privukla publiku željnu senzacija „koje nisu bile predviđene na kazališnom plakatu“, od kojih je najveća bila gluma onodobnog miljenika zagrebačke publike Strahinje Petrovića[2] u ulozi staroga profesora filozofije koji je „opet stvorio jedno malo remek-djelo“. Petrović, koji će se uskoro nakon dvadeset godina angažmana u HNK-u vratiti u rodni Beograd, gdje je započeo i završio svoju veliku karijeru, bio je omiljeni partner Grete Kraus, zajedno su imali svoje produkcije (tzv. čvrge) s kojima su redovito nastupali po pokrajini.

Za razliku od publike koja se na premijeri dobro zabavljala, kritičar Branimir Gršković (potpisivao se s GAMA[3]), autor temperamentnih, za ono doba pretežno senzacionalistički orijentiranih kritika, imao je brojne prigovore na autorov pristup u kojem „treći čin predstavlja više gnjavažu nego zabavu, što je ispunjeno ne osobito sretnim dijalozima“. Pa dok je prvi čin prošao „u dobrom raspoloženju glumaca i publike, slijedila su druga dva koja su djelovala kao hladni tuš da na koncu publika izađe iz kazališta žalosna što se nije mogla više smijati“. Gršković pruža u svojoj kritici i zoran uvid u redateljičin posao, pohvaljujući je za „iskazivanje ambicije“ i „smisla za režiju“, ali nastavlja s ozbiljnim prijekorima: umjesto da križa svu patetiku i sentimentalizam iz teksta, iste je još i podcrtala „pa je predstava imala dosta mlaki tempo“, a sve je to uzrokovalo nestrpljivo škripanje stolaca u gledalištu. Propustila je redateljica kratiti i dosadni kraj drugog čina ili ga drugačije režirati jer, podsjeća Gama, Fodor je napisao „komediju koja sadrži komediju, a ne tragiku“. U svemu, prvi pokušaj režije Krausove za strogoga Grškovića „nije pošao sasvim sretno za rukom“, da bi joj na samom kraju još uputio i koju ciničnu riječ: „Ne mora biti žalosna, svaki je početak težak, a osim mature postoji i maturalni popravak“.

Znatno benevolentniji u svojoj kritici za Novosti bio je Branimir Mašić (B. M.), kritičar po stilu samosvojniji „a u raščlambi predstave lucidniji“(N. Batušić) On je nakon odgledane premijerne izvedbe bio oduševljen „scenskim majstorom“ Fodorom, označivši Maturu kao komad prepun sjajno ocrtanih karaktera i živih, „prskavo duhovitih“ dijaloga „uzorkom kako se pišu dobre suvremene komedije“. I on oslikava atmosferu premijernoga gledališta, pa tako saznajemo da se „na mahove orilo od smijeha i odobravanja“, zbog čega zaključuje da će predstava dobro ići jer, „uvijek je više onih koji od umjetnosti traže u prvom redu zabave i razonode“. Svi glumci dobivali su tijekom izvedbe aplauze na otvorenoj sceni, a na kraju se, okružena ansamblom, na aplauzu pojavila i redateljica koja je po Mašiću „ugodno iznenađenje svoje vrsti“ jer njezini „temeljni potezi“ (…) nisu bili nimalo debutantski“. To ga navodi i na daljnja promišljanja o ženama u toj još uvijek u to doba muškoj struci: „Režisersko zanimanje po prirodi stvari nije blisko ženama“ dodajući da je dobro „da imamo i jednu ženu kao režisera“. Kraus je po njemu upravo iznimka jer „postavljanje temeljnog tona, sklad i povezanost među prizorima i karakterima, tempo igre, sitne režijske invencije i ostalo – sve je to doneseno uspjelo, s mjerom i ukusom“. Usto dodaje da redateljica nije upala u moguću zamku s obzirom na zamke komada – pretjeranu sentimentalnost, patetičnost ili neuspjelu komiku. Zaključuje da je ona sve to „inteligentno izbjegla, i u tome se baš nazire njen talent za režiju“. Osim Petrovića, kojeg i on ističe na prvom mjestu (savršena ležernost u ponašanju i govoru), navodi i majstorsku glumu Hinka Nučića u ulozi usukanog profesora matematike, Mate Grkovića u ulozi mladog direktora gimnazije te Predraga Milanova kao profesora prirodopisa. No posebno se Mašiću usjekla u sjećanje raskošna karakterizacija i prirodna nenametljivost mlade Ervine Dragman u glavnoj ulozi maturantice Käthe Seidl te vedrina i uvjerljivost Bele Krleže kao profesorice gimnastike.

S ovim se komplimentima nije složio najistaknutiji onodobni kritik Josip Horvat u kritici u Jutarnjem listu potpisanoj kao i obično inicijalima jh. Izbor Mature ocjenjuje citirajući Šenou, kao izbor iz tvornice kazališnih komada „gdje se piše da se piše, ma i ne bilo u svem komadu mrve zdrave pameti“. Za njega je Matura „slatka i teško probavljiva kao ukras na svadbenoj torti“, a njezin autor kazališni rutiner koji sve što stvara „žrtvuje onom idolu koji (…) jedini ima gomile poklonika – kiču“. Ipak, Horvat izdvaja Gretinu režiju kao zanimljiv debi. On ne raspravlja o smislu ulaska žena u tradicionalno mušku profesiju nego sasvim suprotno – o tome trebaju li glumci režirati, koje su njihove prednosti i mane u odnosu na one redatelje koji ne glume. U svemu, debi Grete Kraus ističe kao uspio jer je „do izražaja dovela scenske vrednote i efekte koji se kriju u komadu“, a uz to uspostavila i dobar tempo i dobru unutarnju režiju, iako se suzdržala od nekih nužnih kraćenja. Ističe veliki pljesak na kraju, ali i one tijekom izvedbe, što smatra opravdanim jer je i po njemu gluma zagrebačkih glumaca bila „famozna“, žaleći da se takvi redateljski i glumački napori nisu potrošili na neko vrjednije djelo. I on prvenstveno ističe mladu Ervinu Dragman (poželjevši joj kao alternaciju nešto mlađu Đurđicu Dević), Ninu Vavru kao „nedostiživu“ i Belu Krležu u „sretnoj i iskrenoj“ interpretaciji. No, mišljenja je kao i njegovi kolege da je bez konkurencije scenom dominirao Strahinja Petrović, a izvrsni su bili još i Nučić i Grković (s maskom starijega!) u kojeg su zaljubljene sve učenice.

II. HNK u Zagrebu: Aleksandar Evdokimovič Kornejčuk, Misija Mr. Perkinsa u zemlji boljševika, red. Greta Kraus-Aranicki, 1945.

Kraus je s režiranjem nastavila još samo jedanput, i to odmah nakon povratka iz Beograda u Zagreb, ujesen 1945. kada (opet u Malom kazalištu) režira satiru Misija Mr. Perkinsa u zemlji boljševika najavljenu već u srpnju na predstavljanju novoga programa uprave za sezonu 1945/’46. Do tog angažmana dolazi iz jednostavnog razloga što u ovoj fazi sveopćeg umjetničkog zaleta u socrealizam u kazalištu nije bilo redatelja, pa u novooformljeno Redateljsko vijeće sastavljeno od 12 članova, uz intendanta Ivu Tijardovića, direktoricu Drame Boženu Begović i redatelje Kalmana Mesarića i Margaretu Froman, ulaze glumci Joža Rutić, August Cilić, Dubravko Dujšin, Emil Karasek, Jozo Laurenčić, Hinko Nučić i Mato Grković, a uz njih i Greta Kraus. Svi su oni tih prvih poslijeratnih sezona i režirali gotovo sve predstave u Drami, iako nitko od njih osim veterana Mesarića i Fromanove nije imao većih znanja ni iskustva u području režije.

Kao i Matura, i Misija je bila jugoslavenska premijera, a redateljica-glumica nije igrala ni u jednoj od njih. Ova potonja snažnoga propagandnog naboja, koja je ujedno imala zadaću predstaviti novu, nekritički uvedenu socrealističku doktrinu, izvedena je u netom konsolidiranim poratnim prilikama HNK-a, u vrijeme energična početka sovjetizacije jugoslavenskoga kazališta kad se ukrajinskoga pisca Kornejčuka ovjenčanog Staljinovom nagradom postavljalo na brojnim domaćim pozornicama. U tome banalnom djelu satiričkih pretenzija prikazuje se skepsa skupine američkih poslovnih ljudi prigodom njihova posjeta Moskvi. Premijera je najavljena u listopadu u Kazališnom listu kao „duhovita komedija“ s Dejanom Dubajićem u naslovnoj ulozi Mr. Perkinsa, „okorjela milijunaša iz Čikaga“ koji dolazi u Moskvu u pratnji svoje tajnice i novinara u namjeri da dozna istinu i „pravo stanje stvari u Sovjetskom Savezu“, ali da ujedno i sklopi „što povoljnije i što rentabilnije poslove“. Komedija se razvija u susretu s vodičima Inturista koje ovi pod svaku cijenu žele zaobići pa odlaze samovoljno (?!) u kolhoz u mjestu Pečurkovu, gdje ih domaćini dobro počaste, što ih ostavlja u čudu. Na kraju, obišavši čak i „odsječak fronte s hrabrim i svjesnim ratnicima kojima nije nepoznata ni američka literatura“, razbija se, posve predvidljivo, njihova skepsa i nepovjerenje – u korist boljševika. Jedina objavljena kritika, potpisana s A. i objavljena u Vjesniku tek nakon 20 dana (što je u to doba bio običaj jer je svaka morala proći kroz stroge činovnike Agitpropa, među kojima bi i valjalo tražiti autora), nije iskazala nimalo oduševljenja repertoarnim izborom, režijom i karikiranom glumom jeftinih efekata koja prikazuje „sovjetske ljude bez njihovih tipičnih ljudskih i društvenih problema“ te je predstavu proglasila – promašenom.

Na ovom se poslu zaustavio redateljski angažman Grete Kraus koja je od 1953. svoje snage, osim na sve manje zahtjevne glumačke zadatke, usmjerila u manjoj mjeri na film, a više na  participiranje u tek uvedenoj doktrini (samo)upravljanja u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Ono će u nadolazećem razdoblju (naročito nakon povratka Branka Gavelle u Zagreb) inaugurirati nove redatelje, a s njima i sve više kriterija u izboru repertoara i onih koji ga režiraju, što će ujedno na duže vrijeme zatvoriti mogućnost uključivanja žena u redateljsku profesiju. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1]Branimir ŠENOA, hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti, prvi stalni scenograf HNK-a u Zagrebu (1909–1910) (Zagreb, 7. kolovoza 1879. – Zagreb, 4. prosinca 1939.). Sin književnika A. Šenoe, suprug slikarice Naste Rojc. Na Sveučilištu u Zagrebu završio studij prava (1902) i filozofije (1905) te doktorirao 1912. iz povijesti umjetnosti (Ivan Zagrepčanin i sin mu Jerolim). Polazio (1899–1906) privatnu slikarsku školu O. Ivekovića, a 1903/1904. grafički tečaj kod M. C. Crnčića. Akademik od 1931. Od 1907. nastavnik, potom od 1918. ravnatelj Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a kada je škola prerasla u Akademiju likovnih umjetnosti, biva postavljen (1921) za ravnatelja, što je i ostao cijelo vrijeme intendanture u HNK-u (1935–1938).

[2]Strahinja PETROVIĆ, hrvatski i srpski glumac (Beograd, 25. svibnja 1892. – Beograd, 2. lipnja 1964.). Od 1911. glumi u Beogradu, Osijeku i Skoplju, od 1920. do 1940. angažiran je u zagrebačkome HNK-u, nakon čega se vraća u Beograd. Nastupao je u veselim igrama (Hugo u Za čajnim stolićem K. Svobode) i avangardnim djelima (Cinik u Kozmičkim žonglerima K. Mesarića), ali je najveće domete ostvario interpretirajući snažne karakterne uloge (Gregers u Divljoj patki i Osvald u Sablastima H. Ibsena; Vanja u Ujaku Vanji i Gajev u Višnjiku A. P. Čehova; Andrej u Golgoti, Polugan u Vučjaku i Puba Fabriczy u Gospodi Glembajevima M. Krleže). Podjednako uspješan bio je u komediografskim djelima (Malvolio u Na Tri kralja W. Shakespearea; Corbaccio u Volponeu B. Jonsona; Molièreov Tartuffe; Hljestakov u Revizoru N. V. Gogolja; Dundo Maroje M. Držića; Kir Dima i Kir Janja J. Popovića Sterije). Bavio se režijom i pedagoškim radom. Više o njemu u: Snježana BANOVIĆ, Hrvatsko-srpske kazališne razmjene i Strahinja Petrović – svestrani glumački prvak zlatnoga doba zagrebačke Drame (1920. — 1940.), Tragovi: časopis za srpske i hrvatske teme, vol.3, No.2, 2020.

[3]Branimir GRŠKOVIĆ, kazališni kritičar i novinar (Zagreb, 30. prosinca 1908. — Odra, 24. siječnja 1945.). Maturirao u Državnoj gimnaziji u Srijemskim Karlovcima 1927., studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1928–1932. Od početka 1930-ih do 1941. radi kao novinar u dnevnim listovima Jutarnji list i Večer, od lipnja 1940. do travnja 1941. glavni je i odgovorni urednik službenoga radijskoga glasila Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb. Za Drugog svjetskog rata namješten je u uredništvima listova Pokret (1941) i Preporod (1942) ali se, kao predratni član KPJ, odmah uključuje u ilegalni rad. Višekratno zatvaran, 1945. ubijen je u skupini talaca. U tijeku 1930-ih i do početka rata redovito je, pod pseudonimom Gama, u listu Večer izvješćivao o kazališnim zbivanjima i ostavio opus kritičkih prosudbi te svjedočanstava o tada bogatom kazališnom životu Zagreba.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. svibnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta