Piše: Marija Barbieri
A onda je došao slavni trenutak hrvatske operne povijesti – premijera Traviate i Majina Violetta. Obzor je 11. studenoga 1911. pisao: „Violetta gdje. Strozzi bila je prava rivelacija. Vanredna Violetta radi sladkoće glasa, liepog i iskrenog pjevanja, bolnog i veselog, radi klasičnog prelaza, raznolik talenat, spreman, siguran, od velikog efekta, vanredno interesantna pojava – eto odlika, koje se spajaju u ovoj neizmjerno ćutljivoj, osjećajnoj duši. Njezini ćurlici su presladjani: trilji, piketirane note, koraci agilnosti se izmienjuju kristalnom jasnoćom i bistrinom. U njoj umjetnost pjevanja nalazi hrane u zanosu osjećanja. Svojim je umom i svojom voljom nasliedno plemstvo promienila u najčišće plemstvo umjetnosti. U njoj se glazbeno osjećanje bliešti, njezin je jedan od onih glasova, koji se uvlače, te vrlinom elastičnosti razprostiru se rietkom vještinom.“
Glasoviti književnik Ivo Vojnović (1857–1929), tada dramaturg Kraljevskog zemaljskog hrvatskog kazališta, u zanosu oduševljenja uputio joj je poslije pismo:
„Slavna i draga Prijateljice!
Croce e delizia! – to ste uprav Vi! – Naj dublji duševni bol u najsvijetlijoj kreaciji života i pjesme! Takovi mi bjeste uvijek kad Vas na pozornici gledah, ‒ a takova ste i sada kad Vas gledam u perspektivi prošlosti i u finome florentinskome posmijehu Vašijeh usta, kroz koja se smiješe Vaši veliki pregji, ovjekovječeni u tajanstvenijem božicama Botticellijevog raja. Ako igda usrečiste koga tim posmijehom, primite sada od mene, kog je Vaša slika u srce pogodila, svu harnost tih sretnih nesretnika! Ushićen i zahvalan Vašoj velikoj dobroti ljubim Vam dobrostive ruke i ostajem.
Vaš vjerni i odani Ivo Vojnović.“
Maja Strozzi otpjevala je Violettu u karijeri stotinjak puta, uglavnom bez alternacije. 4. lipnja 1936. s njom je proslavila 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja, a posljednji ju je put pjevala 1937. Pjevala ju je bez većih prekida puna dva i pol desetljeća, pa ju je uzela kao početak karijere, iako je debitirala 1903. godine. Pjevala ju je 1937. na gostovanju Opere u Splitu. Očekivala se s velikim zanimanjem. Poetski nastrojen kritičar novina Novo doba napisao je 19. svibnja između ostalog da je „kao nosilac jedne cijele rascvale epohe muzičke i glumačke kulture, nama dobro poznata po svojoj velikoj umjetničkoj tradiciji, još jednom pokušala da uskrisi pred nama svu ljepotu i draži svoje Violette“ i nastavio: „Njen plemeniti, zasjenjeni organ, pun ganutljivosti, čežnje i boli, kao da svojom muklom i tragičnom obojelošću utjelovljuje nesretni lik žene, bolešću i sudbinom shrvane i nagnane na bolno ali veliko odricanje.“
Pjevala je Violettu na brojnim obnovama Traviate. Prigodom obnove opere u ožujku 1917. izvjestitelj Obzora pisao je 14. ožujka da „jučerašnju večer u svojem umjetničkom dnevniku može tri puta precrtati, jer je zaista bila kadra natjerati općinstvo da ju izazove neka 10 – 15 puta. Na takav ‘štrapac’ odlučujemo se mi tek za jubilarnih večeri izvanrednih umjetnika. Jučer pak nije bilo jubileja, ali je bio triumf Maje Strozzi.“ I dalje opet ushićenje tom njezinom interpretacijom koja je „nakon odulje stanke bila savršenija nego ikad prije“ i hvalospjevi: „Ona je svojom velikom snagom umjetničkog stvaranja donijela posve novih slika i boja i njezina Violetta, kakva je danas zacijelo je najsavršenije djelo što ga može stvoriti umjetnica, stopivši u jednu cjelinu glazbenu i glumačku umjetnost. Jedan stranac koji je zalutao poslovno u Zagreb, rekao je – sjedeći u prvim redovima – kao iznenadjen: ‘U tako malom gradu živi tako velika umjetnica’. Meni se sve čini, da gledam tragetkinju Duse, a da slušam Prevostijevu.“ Eleonora Duse (1858–1924) jedna je od najvećih dramskih umjetnica svih vremena, sopranistica Franceschina Prevosti (1866–1938) bila je tada slavljena kao jedna od najboljih Violetta onoga doba. Osobitom čaru te kreacije Maje Strozzi pridonijela je i sama kvaliteta njezina glasa. Naime, za angažmana u Wiesbadenu toliko se razboljela na plućima da se njezin svijetao sopran kao prekrio nekim lakim velom, što je njezinom grlu davalo čarobni timbar neodoljive mekoće, što je pak davalo poseban čar i autentičnost na smrt bolesnoj Violetti i Mimì, Luciji pomućena uma ili nedohvatnoj Lakmé.
Godine 1911. Maja de Strozzi bila je aktivna i na koncertnom podiju. 29. ožujka pjevala je sopransku dionicu u prvoj hrvatskoj izvedbi Beethovenove Devete simfonije pod ravnanjem istaknutog češkog dirigenta Milana Zune (1881–1960), tada u angažmanu u zagrebačkoj Operi, uz partnere Mercedes Valenti, Stanislava Jastrzebskog (1879–1921), prvog hrvatskog dramskog tenora, i Marka Vuškovića, kad je prema Narodnim novinama 30. ožujka 1911., „briljirala krasnom čistom koloraturom“.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. svibnja 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija