Piše: Snježana Banović
Lina, ohrabrena uspjesima, želi ući i u operne podjele (kad se jednom ustanovi Opera), ali i dramske, pa za obje grane – i dramsku i glazbenu, redovito uzima jezične lekcije kod prof. Vjekoslava Babukića, znanoga jezikoslovca i preporoditelja, jednog od najbližih suradnika Ljudevita Gaja i prvog hrvatskog gramatičara.[1] Prednost joj je istančani sluh kojim lakoćom uči ritam i modulacije nove štokavštine na sceni, što svakome u kazališnome ansamblu ne polazi za uhom. Upravo radi odlične dikcije i pravilnog akcentuiranja, a Demeter je stavlja kao primjer ostalima iz Drame.
No, kazališne sreće za nju nema ni dalje: valja se boriti protiv dominantne dramske prvakinje Mace Perisove, koja je zakoračila na pozornicu tri godine prije Line.[2] Druga dramska prvakinja, također omiljena kod publike koju je teško bilo ugroziti, bila je Ivana Bajza[3], a treća, nešto starija Marija Adelsheim.[4] Nadalje, bila je tu i publici omiljena Ivana Sajević, poznata po ulogama naivki, a debitirala je na sceni godinu dana prije Line. Energičnoga temperamenta, briljirala je u komičnom repertoaru.[5]
Tako Lini ostaju i dalje nastupi u operetnoj produkciji, koja jedina spašava blagajnu od propasti. Naime, financijske su prilike u teatru tako očajne da se primjerice sezona 1867/67. mora završiti već u ožujku, zbog čega 26 pjevača i glumaca ostaje bez ikakva dohotka. Grubu egzistenciju olakšava im tek poneko gostovanje u Sisku i Petrinji, kamo ih vodi agilni prvak Adam Mandrović. Nada o nastupima u Osijeku propada, jer tamo i dalje vlada njemački monopol, pa je gledalište rasprodano mjesecima unaprijed njemačkim trupama. Usto, zima 1867. bila je strahovito studena, pa se gotovo cijeli pjevački ansambl razbolio, što u cijelosti dokida operetni program: jedine dvije peći u kazalištu (postavljene u portalima) ne mogu ugrijati i gledalište i pozornicu sa slabo natkriveni krovom koji propušta kišu.
Lina, sada majka maloga djeteta, razboljela se od upale zglobova, zbog čega joj liječnici propisuju zamatanje svih zglobova toplom vatom. Unatoč nepodnošljivim bolovima, uspijeva odigrati premijeru Offenbachove operete Blebetuša Saragoska (30. studenog 1867., prijevod D. Demetra, redatelj J. Freudenreich). Igra ulogu Ines, za koju kritika potvrđuje da je „učinila sve što se od njenog slaboga glasa sada zahtijevati može“. Nakon reprize u veljači 1868., pišu „s veseljem“ da joj glas nije „ništa štetovao“ te da ju je općinstvo nagradilo aplauzom nakon izvedbe arije Bolera. Uskoro, za korisnicu sprema još dvije operete: Offenbachovu Suprug pred vratima i Šerežanin – jednočinku varaždinskog glazbenika Ivana Keka. Bila je to ujedno i sudbinska večer za novu članicu trupe – tek angažiranu Mariju Ružičku Strozzi, s kojom Lina izvodi duet iz Gounodove opere Sapho.
No, oblaci se i dalje nadvijaju nad njezinom kazališnom, ali i osobnom sudbinom: brak joj se raspada, u drami i dalje nema posla, a u opereti njezine uloge sve više preuzimaju početnice. Poziv spasa uskoro dolazi iz Ljubljane – sa sinom Karlom napušta Zagreb i pridružuje se prvoj slovenskoj trupi Dramatično društvo (osn. 1867.), kojoj je tajnik Josip Nolli[6] (poslije naš prvi Zrinski koji će nakon Zagreba napraviti svjetsku karijeru), a voditelj zbora je budući Zagrepčanin Anton Stöckl.[7] Iako nastupaju u skučenoj Čitaonici, imaju ambiciju oformiti Narodno kazalište kao kontru Leibacher Schaubühne u kojem se i dalje, kao i u Zagrebu do 1860. igra isključivo na njemačkom, s tek rijetkim izvedbama na slovenskome. Uključuje se i u pedagogiju te predaje na novoosnovanoj Glumačkoj školi, gdje u stvari započinju prvi kontakti između ljubljanskog i zagrebačkog teatra. Nastupa u svim fahovima, na koncertima s Filharmonijom, često i za dobrotvorne svrhe – resi je, kako pišu kritičari, „velika autodisciplina i prisebnost duha na pozornici“.
Tako jedan nastup završava gotovo fatalno: na nekoj izvedbi, u sceni molitve, tik do nje padne baklja čiji se plamen strelovito raširi, glumci se prestrašeni razbježe, publika je u panici, ali Lina nastavlja s molitvom „tapkajući nožicom po plamenu dok ga ne uguši“ – katastrofa je spriječena! Uskoro započinje zajednički život s njemačkim glumcem i pjevačem Karlom Mellersom, s kojim u ansambl ulazi njemački osjećaj za red. On oba ansambla – i slovenski i njemački, uči kako čuvati i obnavljati stare kostime, šivati nove, a vodi brigu i o Lininom sinu Karleku – Dragecu, koji od malih nogu pokazuje izniman glumački talent pa nastupa već od treće godine (kao Mali Karol), kontinuirano igrajući uloge dječaka i djevojčica, među kojima se ističe uloga Malog princa u popularnoj tragediji Stjepko Šubić Kukuljevića Sakcinskoga (1840.), za koju se kostimi dovoze iz Zagreba.
Lina će u Ljubljani provesti puno desetljeće, a na kraju karijere vratit se u Zagreb i nastupati u zboru sve do raspuštanja Opere 1889. godine. Nakon toga ponovno odlazi u Ljubljanu, gdje provodi svoje posljednje dvije godine života i gdje se završava priča o najnesretnijoj zaboravljenoj subreti hrvatskoga glumišta s najviše imena i prezimena. Pa iako su je zagrebačke novinske rubrike svrstavale u najprominentnije snage gornjogradskog kazališta, iako su je nazivali „rođenim dramatskim blagom“, vrijeme je samo radilo u korist zaborava, koji je u njezinu slučaju – sve do danas, ostao – povijesni. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)
[1]BABUKIĆ, Vjekoslav (Alojzije) (Slavonska Požega, 16. lipnja 1812. — Zagreb, 20. prosinca 1875.) – glavnina njegove djelatnosti pripada radu na gramatici, autor je Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga prevedene na njemački (Grundzüge der ilirischen Grammatik, durchaus mit der neuen Orthographie, Wien 1839) i talijanski (Ellementi della grammatica illirica secondo la nuova ortografia, Zara 1846). U njoj se zalaže za književni jezik osnovan na štokavštini, ali s kajkavskim i čakavskim elementima. Plod njegova višegodišnjeg rada na gramatici je i Ilirska slovnica (1854), u kojoj je primjere iz sintakse većinom uzimao iz djela starijih dubrovačkih pisaca. Pripremio je za tisak djela I. Gundulića (Osman 1844. i Različne piesni 1847) te J. Palmotića i I. Đurđevića. Kako je bio prvi gramatičar koji je u praksi počeo ostvarivati Gajevu ideju o zajedničkomu ilirskom jeziku na osnovi štokavštine, kritika je Babukića nazvala „službenim gramatičarom ilirskog narječja“ (V. Jagić) te kodifikatorom hrvatskoga književnog jezika. Kao jedan od začetnika Zagrebačke filološke škole, zalagao se za novu grafiju i branio etimološki (morfonološki) pravopis, suprotstavljajući se Karadžićevu fonetiziranju izrekom: „Piše se za oko, a govori za uho“.
[2]Pravim imenom Marija AKAČIĆ (Hreljin, 9. listopada 1835. – Zagreb, 11. siječnja 1902.). Svestranu Perisovu obožavali su autoriteti poput Demetra, Šenoe i Kukuljevića, odigrala je mahom glavne uloge da bi i sama zbog razmirica s upravom 1881. otišla nakratko u Beograd. Jedna od njezinih amblematskih rola bila je Katarina u Kroćenju goropadnosti koja se u to doba prevodila kao Ljubav sve može (Dimitrović, 1863), a nastupala je i u opereti, da bi u posljednjim godinama karijere dobivala sve manje uloge te je na koncu umrla zaboravljena, u bijedi.
[3]BAJZA, Ivana, ud. Slavik (Ljubeščica kraj Novog Marofa, 12. studenog 1834. – Zagreb, 28. svibnja 1882.), Demetrova prva Teuta, usto nezamjenjiva u salonskome repertoaru. Godine 1881. slavila je srebrni jubilej, ali u bolesničkoj postelji. Umrla je ubrzo od tuberkuloze, ne dočekavši 48. rođendan.
[4]ADELSHEIM, Marija, ud. Popović (Košice, 13. lipnja 1822. – Beograd, 13. veljače 1875.). Rodom Slovakinja, nikada nije naučila pravo hrvatski, ali je imala gracioznu, salonsku figuru. Godine 1864. udala se za glumca Lazara Popovića te uskoro s njim napustila Zagreb – nastupali su širom slavenskoga juga.
[5]SAJEVIĆ, Ivana (rođ. Sullina, Graz, 4. veljače 1846. – Lovran, 5. siječnja 1914.). Dobivši stipendiju Vlade, poslana je u Beč na školovanje, otkud se vratila kao salonska glumica te ubrzo postaje dramska primadona. Ivanin suprug Šandor SAJEVIĆ (Sisak, 2. siječnja 1843. – Zagreb, 31. prosinca 1891.) jedan je od najistaknutijih komičara toga doba. U početku se proslavio s ulogama ljubavnika, ali i u opereti. Kad je prestao dobivati naslovne uloge, uvrijedio se, te su oboje 1872. otišli u Novi Sad gdje su primljeni objeručke i bili pet godina prvaci. Nakon Bajzine smrti, ispraznilo se mjesto u zagrebačkom ansamblu te su se oboje vratili u Zagreb. Ona do kraja karijere igra uloge starica („dobrodušne, ozbiljne i komične“), u čemu joj nije bilo premca. On se prihvatio uloga „starina, narodnih tipova i dobroćudnih staraca“. Slavljen je kao stup hrvatske Talije. Umro je na pozornici 1891. za vrijeme izvedbe Ivanjski dvor suvremenog njemačkog dramatičara Solomona Hermanna Mosenthala.
[6]NOLLI, Josip (Ljubljana, 16. studenog 1841. – Ljubljana, 11. siječnja 1902), glumac, pjevač, redatelj i organizator. Studirao pravo u Beču, pjevanje u Milanu. Nakon prvoga nastupa 1875., postaje prvi bariton zagrebačke Opere, gdje ostaje tri godine, nakon čega na neko vrijeme odlazi u Odesu. Od 1890. djeluje u Ljubljani na uspostavljanju stalnoga slovenskoga kazališta te je redatelj u Operi.
[7]STÖCKL, Anton (Ljubljana, 16. siječnja 1851. – Zagreb, 27. prosinca 1902.), dirigent, orguljaš, glazbeni pedagog i skladatelj. Učiteljsku školu završio je u Ljubljani, glazbu učio privatno. Od 1883. živi u Zagrebu: bio je profesor glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, dirigent orkestra sjemenišnoga društva Vijenac, vatrogasne limene glazbe i Društvenog orkestra HGZ-a, s kojim je 1900., prvi put u Zagrebu, izveo Beethovenovu IX. simfoniju. Bio je i violinist u kazališnom orkestru i komornim sastavima, te orguljaš u Crkvi sv. Katarine. Za potrebe škole HGZ-a objavio je Kratak opći nauk o glazbi (1899).
©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. ožujka 2022.
Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija