Razgovarao: Alen Biskupović
Osječka glumica Sandra Lončarić stekla je status nacionalne dramske prvakinje sa samo 46 godina, postavši tako najmlađa osoba koja je stekla taj status u Republici Hrvatskoj i prva koja ga je stekla u HNK Osijek. Iako je to velika vijest – kako za Lončarić tako i za HNK Osijek, zapravo ne predstavlja veliko iznenađenje. Naime, Lončarić već dvadeset i pet godina radi unutar HNK Osijek, surađivala je s gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj, u karijeri je odigrala više od pedeset dramskih uloga, sudjelovala u preko dvadeset igranih filmova i serija te je dobitnica brojnih priznanja struke.
Osim toga, radi se o glumici čija ostvarenja u pravilu hvale i publika i struka i kazališna kritika, tako da je stjecanje statusa zapravo logičan slijed iznimno uspješne i produktivne karijere. Lončarić je rođena 1974. godine u Švicarskoj, a s roditeljima ubrzo seli u Našice. Krajem srednje škole, 1992. godine, upisuje dislocirani studij Akademije dramske umjetnosti Zagreb u Osijeku koji završava 1996. godine te odmah stupa u angažman HNK Osijek, gdje neprekinuto djeluje i danas.
Tko je Sandra Lončarić, PRVA nacionalna prvakinja drame HNK Osijek i uz to i najmlađa dramska nacionalna prvakinja u Hrvatskoj? Tko je osoba koja se krije iza te društvene, statusne maske?
Ne bih rekla da se krijem. To su samo dva odvojena života koji se katkad znaju ispreplesti. Jedan je profesionalni gdje živim neke tuđe živote, učim iz njihovih iskustava i unosim svoje vlastite emocije u cijeli proces, a drugi je moj privatni život koji je isto tako zanimljiv, kreativan i poučan u svakom pogledu.
Kako biste opisali svoju životnu filozofiju? Što Vas uz sve obveze, silni trud, rad i angažman na profesionalnom polju, a onda i na osobnom, tjera dalje? Odakle crpite snagu i motivaciju za ovakvo zanimanje koje zahtijeva iznimne psihofizičke sposobnosti?
Jedna od mojih životnih filozofija je da često ne možemo utjecati na stvari koje se događaju oko nas, ali možemo utjecati na to kako na te stvari gledamo. Pokušavam u životu biti optimistična i pozitivna i životne padove iskoristiti za vlastiti rast. Mislim da je energija ljubavi najmoćnija i samim time ljubav je moj najveći motivator.
Kako je krenuo Vaš glumački put? Jeste li oduvijek znali/htjeli biti glumica? Je li odluka došla spontano ili se radilo o dugogodišnjim željama i pripremama?
Glumu sam upisala sasvim slučajno, iako mislim da u životu slučajnosti nema. Naime, kao našička srednjoškolka otišla sam u Osijek na audiciju iz čiste zezancije. Shvatila sam sve to kao izlet. Kad sam vidjela da sam prošla, osjetila sam intuitivno da je to moj put, a HNK Osijek moj drugi dom. Prekinula sam školovanje i u jednoj godini položila ispite za 4. razred jezične gimnazije i prvu godinu studija. Bilo je naporno, ali ljubav prema glumi je svakim danom bila sve veća, tako da sam sve izdržala i mislim da niti jedan posao ne bih mogla raditi s toliko ljubavi i strasti.
Kako su reagirali roditelji i okolina kada ste upisali dislocirani studij Glume u Osijeku? Znamo da odabir glume kao poziva kod okoline često ne izaziva oduševljenje.
Nije izazvao oduševljenje kod mojih roditelja prvenstveno zato što je tad bila još ratna 1992. godina i zato što sam nepripremljena morala tako brzo napustiti dom i otići živjeti u drugi grad, odvojena od roditelja i prijatelja. Imam sreću što sam imala divne roditelje koji su imali povjerenja u mene i moje odluke, tako da su vrlo brzo prihvatili novonastalu situaciju i bili sretni zbog mene.
Sandra Lončarić (psihijatrica Vera), Miro Gavran, Paralelni svjetovi, red. Robert Raponja, HNK u Osijeku, 2010.
Što za Vas osobno znači status nacionalne prvakinje? Je li to nužni slijed Vašeg profesionalnog puta, ispunjavanje forme ili za Vas nosi i nešto osobno?
Taj status je potvrda da se moj dugogodišnji rad cijeni i vjetar je u leđa za nove projekte i uloge.
Možda zanimljiva poveznica s ovim priznanjem jest i svojevrsno priznanje struke kazališne kritike. Većina kazališnih kritika vezanih uz Vaša glumačka ostvarenja su pozitivnog karaktera. Smatrate li i to potvrdom profesionalnog statusa poput ovog zadnjeg priznanja u nizu? Koliko Vam kao glumici znači priznanje kazališne kritike?
Svi mi volimo biti prihvaćeni i voljeni od strane drugih. To su uobičajeni obrasci koji su nam ugrađeni u podsvijesti još u djetinjstvu i naravno da mi je drago kada se publici i kritici sviđa moj rad. Jednako tako, nisam nesretna kada dobijem lošu kritiku ako je konstruktivna a ne zlonamjerna. Susretala sam se u karijeri s nekim kritičarima koji su svoje vlastite frustracije ispaljivali kroz negativnost spram umjetnika i to me znalo uzrujati, ali sam i to sada u ovim godinama nadvladala i ne dira me.
Spomenuli smo da ste odigrali mnoštvo uloga – od velikih do malih. Koja uloga je ostavila najveći utjecaj na vas? U kojoj ste se ponajviše pronašli?
Svaka od njih ostavila je svoj trag u meni jer sam ih proživljavala svojim vlastitim emocijama i teško je izdvojiti samo neku od njih.
Kako je igrati nakon 25 godina, javlja li se zamor materijala? Je li teško i kako uvijek iznova pronalazite onu energiju koju publika kod vas prepoznaje?
Uvijek govorim da sam blagoslovljena osoba jer radim posao koji volim, koji mi nudi mogućnost kreativnosti, zabavu, učenje i koji mi još nije dosadio. Imala sam sreću da u karijeri nisam svrstana u određeni fah i da dobivam uloge različitih karaktera žena. Samim time, svaka nova uloga je i novi izazov.
Sandra Lončarić (Ana Karenjina), Vladimir Tintor (grof Vronski), Tolstoj, Ana Karenjina, red. Dora Ruždjak Podolski, HNK u Osijeku, 2014.
Imali ste sreću od profesionalnih početaka raditi unutar sustava. Što mislite, gdje je bolje raditi – unutar ili izvan sustava i je li vam žao što možda niste prvo krenuli nekim istraživačkim, alternativnim, eksperimentalnim putovima?
Sve u životu ima svoje pozitivne i svoje negativne strane pa tako katkad i unutarnji sustav, ali kada bih ponovno mogla birati izabrala bih upravo ovaj put koji sam izabrala jer mi je HNK Osijek od samih početaka dao povjerenje i još kao studentica imala sam prilike igrati velike i glavne uloge te sam na taj način brže pekla zanat.
Dugi niz godina igrate i na brojnim kazališnim scenama izvan Osijeka, gdje ste također uvijek rado viđen gost. Kako to da ste ostali u Osijeku? Sigurno je bilo ponuda nekih drugih gradova i kazališta.
Na početku mi je motiv da ostanem u Osijeku bio upravo to što mi je Osječko kazalište pružilo mogućnost igranja velikih i zanimljivih uloga, što bi u Zagrebu bilo puno teže s obzirom na veliku konkurenciju, a kada sam rodila svog sina, motiv mi je bio odgajati dijete u mirnom gradu bez žurbe i gužve. Tijekom karijere imala sam ponuda za angažman u nekim kazalištima u Zagrebu, ali uvijek su razlozi koje sam navela prevagnuli da ostanem ovdje u Osijeku.
Što mislite, je li za mladog glumca/glumicu bolje stasati u velikom kazalištu glavnoga grada ili malo izvan, poput HNK Osijek? Gdje je bolje, u sredini u kojoj ste možda više otuđeni poput velikih centara ili u više obiteljskoj atmosferi Osijeka gdje svi sve poznaju?
Stvar je samo zdravog i kontinuiranog rada, bez obzira na sredinu. Mislim da je za glumca općenito vrlo pogubno ako ne radi dugo. Današnja situacija ne ide nikome u prilog, a i mladih glumaca ima jako puno i konkurencija je veća. Kad sam studirala, u HNK Osijek je nedostajalo mladih glumaca, tako da je moja klasa od početka bila uključena u sve projekte kazališta te smo na taj način brže učili kroz praksu o poslu.
Sandra Lončarić (grofica Bertha), Jean Girandoux, Ondine, red. Krešimir Dolenčić, 56. Dubrovačke ljetne igre, 2005. Sandra Lončarić (Marija Stuart), Friedrich Schiller, Marija Stuart, red. Tamara Damjanović, HNK u Osijeku, 2019.
Sad imate odmak da možete komentirati poziciju glumca/glumice u Hrvatskoj. Je li dobro biti profesionalni glumac/ica? Može li se od toga živjeti i napraviti karijera, to jest bi li svoje dijete poticali i podržavali da postane glumac/glumica?
Svoje dijete uvijek potičem da se bavi poslom koji će ga činiti sretnim, zadovoljnim i ispunjenim i ako to bude gluma, imat će moju potporu.
Ne možemo pobjeći niti od korone koja nam je svima promijenila živote prošle godine, a ne posustaje u tome niti ove. Znamo da su kazališta smanjila broj gledatelja. U jednom trenutku su ih zatvorili, onda prešli online, sad opet rade s potpuno smanjenim kapacitetom. Gdje je budućnost? Vidite li budućnost kazališta možda u online obliku? Može li uopće online oblik zamijeniti tradicionalni odlazak u kazalište i iskustvo gledanja uživo?
Online kazalište nikako ne može zamijeniti ono uživo jer je predstava živi organizam koji djeluje kroz reakciju i sinergiju s publikom i jedva čekam da se sve vrati na staro normalno. Kao što sam ranije spomenula, u životu sam klasa optimist i želim vjerovati da je najgore iza nas te da ćemo uskoro pred punim gledalištem opet preispitivati vrijeme i okolnosti u kojima živimo upravo kroz naše predstave.
Ako bi nešto mogli promijeniti u svojoj profesionalnoj karijeri, što bi to bilo ili nemate odluka za kojima žalite?
Ne žalim ni za jednom odlukom u životu, a bilo ih je puno i krivih. Međutim, gledajući iz ove perspektive, mogu samo reći da su me te krive odluke osnažile i učinile mudrijom osobom.
©Alen Biskupović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. siječnja 2021.