Priredio: Željko Anzulović, 2. travnja 2024.
26. veljače 2024. – Na Javni poziv za Nagradu za dramsku djelo „Marin Držić” za 2023. godinu pristigla su 52 dramska teksta, a nagrađeni su autori najboljih djela čije će postavljanje na kazališnu scenu podržati Ministarstvo kulture i medija, kao i sve dosadašnje nagrađene dramske tekstove.
Nakon provedenog postupka razmatranja dramskih tekstova autora prijavljenih pod šifrom Stručno povjerenstvo u sastavu: predsjednik Jasen Boko, Doris Šarić-Kukuljica i dr. sc. Martina Petranović, na sastanku održanom 19. veljače 2024., donijelo je odluku o nagradama te sastavilo obrazloženje za Nagradu za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2023. s kratkim recenzijama nagrađenih djela.
I. Nagrada: Espi Tomičić: „Tuđe topline“
II. Nagrada (ravnopravno dijele):
Lucija Marković: „75 godina i Alah nije prozborio ni riječ“
Antonela Tošić: „Bolna djeca u cvijeću“
III. Nagrada (ravnopravno dijele):
Nina Horvat: „Krivi spoj“
Dorotea Šušak: „Trenutak prije-poslije (ili Djeca odlaze nepomućenih očiju)“
Matej Opolcer: „Tigrice“.
Povjerenstvo je također donijelo odluku o preporuci za dramsko djelo:
Nikolina Bogdanović : „Nikome ništa“.
Nagrada za dramsko djelo „Marin Držić“ dodjeljuje se u svrhu poticanja suvremenog hrvatskog dramskog i kazališnog stvaralaštva, a ovogodišnjim će dobitnicima biti uručena na svečanom otvorenju Festivala hrvatske drame „Marulićevi dani“ 21. travnja 2024. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu Split.
OBRAZLOŽENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
1. NAGRADA
Espi Tomičić: TUĐE TOPLINE
Drama Tuđe topline Espija Tomičića komorna je, poetska drama za tri lika koja minuciozno i takoreći kirurškom preciznošću, a istodobno vulkanski emotivno, secira početak, trajanje i kraj ljubavnog odnosa između Njega i Nje. Usred frontalnog i neizbježnog sudara s Njezinom terminalnom bolešću Ona, On i Onaj koji je – kao Njegov alter ego, unutarnji moralni kompas, otjelovljena svijest i savjest, nepatvoreno i skriveno „ja“ – iz prizora u prizor ljušte i odbacuju slojeve suvišnoga i nevažnoga što vode od nenaborane površine privida do širom razjapljenih ponora najintimnijih misli, želja, osjećaja, strahova i očekivanja od života, društva, obitelji, partnera, odnosa ili pak samoga sebe. U iskrenoj i bespoštedno ogoljavajućoj ispovijedi dramskih lica, kroz najčešće monološki građene dionice i povremene kraće dijaloške ekskurse, tri pomno gradirane dramske cjeline (Stvaranje, Gubljenje i Nestajanje) prelaze put od uspostave i sazrijevanja ljubavnoga odnosa dvoje ljudi, preko vivisekcije načina na koji bolest i suočenje sa mogućnošću gubitka voljene osobe razaraju ne samo par nego i svaku pojedinu jedinku unutar njega, sve do trenutka u kojem dolazi do prihvaćanja i mirenja oba partnera s tuđom i vlastitom smr(tnoš)ću. Aludirajući naslovom na (ne)moguće prostore zbjegova od tuge vlastitih života te razobličujući osobne strahove i slabosti, hrabrosti i požrtvovnosti, kukavičluke i izdaje, kao i osjećaje krivnje zbog učinjenog i neučinjenog, Tuđe topline na koncu ipak poručuju, dramskome glasu („Tebi unutar mene“) koliko i čitatelju/gledatelju samom („Meni, unutar tebe“), kako ljudska jedinka ne bi trebala dopustiti strahu od smrti i gubitka da je paralizira, okljaštri ili zakine za osjećaje bliskosti, ljubavi, predavanja i življenja u sadašnjosti trenutka i povezanosti s drugim bićem, kolikogod da joj mnogo ili malo vremena ostaje do posljednjeg izdaha. Pritom se čitaju i spoznaju – bez daha i u dahu.
2. NAGRADA (ravnopravno dijele)
Lucija Marković: 75 GODINA I ALAH NIJE PROZBORIO NI RIJEČ
U kaotičnom svijetu okovanom financijskom moći koja generira mnoga zla, umreženo društvo pokušava djelovati i posložiti kockice kaosa. Razne društvene mreže sugeriraju nam postove, ulijećemo u njih, a dalje algoritmi odrađuju svoj posao. U ovoj drami algoritmi Luciju dovode do potresnih svjedočanstava i strašnih slika rata u Gazi. Putujemo s njom kroz postove ljudi koji se svađaju oko države i Boga, pratimo dramatične sudbine i postajemo svjesni kao i Lucija da nas „zakonitost svijeta u kojem živimo neće pustiti da mislimo o njima stalno“. Kao i Lucija, i mi smo samo promatrači, ponekad smo oni koji smo u sebi, ili se, kao i Lucija (luc556) zaogrćemo našim Instagram osobama. Otvaraju se mnoga pitanja, kako se nositi s činjenicom koju autorica izlaže da je „svijet postao mjesto u kojem vlada teza koja nema svoju pravu antitezu, jer ništa nije odredivo osim neminovnog trošenja, truljenja i propadanja jedne kompleksne civilizacije kojom upravlja skupina gramzivih vođa i njihovih još gramzljivijih podanika“. Lucijina pitanja, dvojbe i razmišljanja zrcale se u svima nama, na većinu njih nemamo odgovor. Ipak Lucija Marković nas potiče da budemo više u sebi pa ćemo možda moći prepoznati zlo koje zarobljava i nas i druge.
Antonela Tošić: BOLNA DJECA U CVIJEĆU
Bolna djeca u cvijeću Antonele Tošić drama je koja kao formu bira sve prisutniji trend mlađe generacije suvremenog društva, a koji je sve naglašeniji i u dramskom pismu: Instagram komunikaciju. Dvoje mladih koji se poznaju još iz srednje škole, premda na potpuno suprotnim društvenim stranama, uspostavljaju kroz dramu zanimljivu komunikaciju. ONA, angažirana feministica i ON, jednako angažirani pripadnik Torcide, teško prihvatljivog društvenog profila, komunikaciju – uz njeno početno odbijanje – ne uspostavljaju lako. Ali kad jednom pristanu izaći iz svoga svijeta, razvija se emotivni odnos koji oboje s margine gura prema mainstremu i prihvaćanju različitosti, kako bi mogli uspostaviti kvalitetan odnos. Vješto pisana Instagram para-jezikom, drama lišena svake banalnosti postaje obostrana virtualna ispovjedaonica u kojoj se otkrivaju skriveni detalji njihovih života. Instagram drama završava u trenutku kad se njenih dvoje protagonista odluči pogledati u oči i susresti se u stvarnom svijetu.
Zahtjevna, ali i inspirativna za scensku realizaciju Bolna djeca u cvijeću, drama suptilnih karakterizacija i vješte dramaturgije, zaslužuje svoje dramsko uprizorenje.
3. NAGRADA (ravnopravno dijele)
Nina Horvat: KRIVI SPOJ
Drama o dvoje ljudi na pragu krize srednjih godina započinje kao neuspješan spoj na slijepo. Međutim, kroz niz prvo slučajnih, a zatim režiranih susreta odnos se usložnjava. Dobro dramaturški vođena, nizom lapidarnih monoloških rečenica-ispovijedi i jasnim karakterizacijama, Krivi spoj se vješto dramski razvija kako se odnos dvoje ljudi produbljuje. Samoća je ovdje prisutna kao problem suvremenog (urbanog) svijeta, a dvoje protagonista, nakon niza neuspješnih veza, počinju se osjećati osamljenima, ali ne pristaju lako na vezu pod svaku cijenu. Ta delikatna dvojba između samoće i veze, i traženja osobe koja bi mogla razbiti osamljenost pogonsko je gorivo ove drame.
S razvojem odnosa produbljuje se drama koja kulminira odlukom da se (konačno) pokuša s ozbiljnom vezom.
Reducirani, duhoviti i dramski dobro uobličeni iskazi, oni monološki kao i dijaloški, posebna su kvaliteta nagrađene drame, koja sigurno pruža dobar materijal za scensku izvedbu.
Matej Opolcer: TIGRICE
Mladi ljudi u sobama koje su prerasli, u košuljama small veličine koje su prerasli, sa željama koje nemaju nikakvu potporu unutar njih samih da se realiziraju, stiješnjeni strahovima, stiješnjeni učmalosti provincije, svedeni na život koji počinje subotom i završava u ranim jutarnjim satima nedjelje, a ostale dane popunjavaju dominantnim sadržajima raznih društvenih mreža. Mladi ljudi kojima se duboki i nježni osjećaji sakrivaju pred strahom od odbijanja i neuspjeha, a njihova seksualnost kipi preko praznine. Strah od bilo kakve promjene, strah od odrastanja, okamenjuje im živote. Autor mapira duše svojih junaka, ukazuje nam i na njihovu okrutnost koju delegira frustracija, da bi zatim delikatnim dramskim postupkom njegova lica progovorila u metaforičkim i poetskim slikama koje im nastanjuju dušu. Matej Opolcer zatvara dramsku priču smirajem, ali u tom su smiraju i strah od kometa koji će udariti u Zemlju i nada da će se možda neki anđeo spustiti, u smiraju je čekanje i oprost i sunce koje se probija na nebu.
Dorotea Šušak: TRENUTAK PRIJE – POSLIJE (ILI DJECA ODLAZE NEPOMUĆENIH OČIJU)
U dramskome tekstu Trenutak prije – poslije (ili djeca odlaze nepomućenih očiju) Dorotea Šušak zapitana je nad svrhovitošću i osnovanošću civilizacije koja vlastitu djecu neprekidno i bezuvjetno čini taocima svojih vjekovnih zabluda i zastranjenja, pretvarajući ih u nevine žrtve ratnih stradanja, vjerskih i nacionalnih netrpeljivosti, društvenih psihoza i patologija ili ih pak obučavajući da i sama izrastu u oruđe destrukcije, razdora, agresije i smrti u ime posve bezrazložnih ciljeva. Pritom zauzima i vizuru djece osuđene na nasilne odlaske i vizuru roditelja koji su primorani živjeti nakon gubitaka i s njima, u isti mah ispisujući i društvenu osudu i odlučan prosvjed da se začarani kovitlac stradanja prekine i zaustavi. Poetski oblikovan diskurz likova tek je jedno od autoričinih izražajnih sredstava uprtih u nedvosmisleno postavljen dramaturški zadatak, izdašno računajući i na postdramsku suigru nijemih, pomno koreografiranih i ritmiziranih simboličkih prizora, na stilizirane verbalne i neverbalne korske dionice Roditelja tužnih očiju i Ratnika bijesnih očiju, i na gusto ispredenu mrežu mitoloških, književnih, likovnih i glazbenih reminiscencija i citata, ali i na prepoznatljivu dokumentarnu građu o stvarnim protagonistima, vremenima i mjestima dječjih martirija, s posebnim naglaskom na prostor Hrvatske i zemalja u njezinome neposrednom okružju.
Izvor: www.min-kulture.gov.hr, Hrvatskoglumiste.hr, 2. travnja 2024.