Piše: Snježana Banović

Naslovna fotografija: Mira Župan kao Ibsenova Hedda Gabler

Kako velika pobjeda nije mogla biti u potpunosti ostvarena bez, makar i simboličkih  kažnjavanja umjetnika koji su manje ili više kolaborirali s prethodnim režimom, u rano ljeto 1945. osnivaju se u svim ustanovama i društvima od prosvjetno-kulturne važnosti Sudovi časti, koji su odlučivali o kaznama za one umjetnike, prosvjetne i kulturne djelatnike koji potom „privremeno ili trajno“ nisu mogli djelovati u javnosti jer su „bili fašisti, služili vjerno okupatorima i ustašama.“ Nakon njihova ukidanja ujesen 1945., Ministarstvo prosvjete izdaje nalog o novom načinu angažiranja glumaca. Neki su tako tijekom prve sezone intendanta Ive Tijardovića prebačeni na druga radna mjesta ili u mirovinu, a u kazalištu u početku nema kažnjenih prvaka poput Tita Strozzija, Lovre Matačića, Jakova Gotovca, Borisa Papandopula, Ane Roje i Oskara Harmoša (oboje su u Splitu), Mate Grkovića, Jože Gostića, Božene Kraljeve, Vladimira Žedrinskoga i mnogih drugih bez kojih je bilo nemoguće organizirati kvalitetan program na sceni. Drugi val odlazaka iz kazališta uslijedio je tijekom 1946. i to, kako se u to doba voljelo govoriti, po kazni, ali u stvari s osnovnim ciljem da se sukladno novoj, širokoj viziji Titove kulturne politike popune novoosnovani ansambli u svim gradovima oslobođene zemlje gdje je postojala kakva-takva (kazališna) dvorana.

Jasno, novi bračni par Joža i Mira Župan – Gregorin nisu pripadali tim grupama – svojevoljno tj. drage volje otišli su u Split pa u Sarajevo, no ubrzo su se zbog potreba za talentiranim i školovanim kadrom u ansamblu Drame vratili u Zagreb, gdje useljavaju u stan u Mesničkoj ulici. Mira je od početka predodređena za uloge mladih junakinja te vrlo brzo na njoj i počiva većina kako klasičnog, tako i suvremenog dramskog repertoara. Vrijedi spomenuti neke uloge s početka mirnodopske karijere velike umjetnice u kakvu se uskoro prometnula.

Prava prekretnica se (po njezinu mišljenju) dogodila početkom sezone 1949/’50. kad dobiva ulogu Judith u Shawovu Đavolovu učeniku.[1] Prethodno je ta melodrama izvedena u HNK-u 1924., za ovu je priliku naručen novi prijevod od međunarodno educiranog redatelja Vlade Habuneka, a predstavu je na brojnim rasprodanim izvedbama pratio smijeh i pljesak zagrebačke publike. Sljedeći susret sa slavnim piscem, Nobelovcem (i Oskarovcem) dogodit će se 1956., kad će odigrati ulogu tajnice Proserpine u Candidi.

Slijedila je u istoj sezoni uloga Pavle u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, u kultnoj režiji Branka Gavelle (bila je to njegova četvrta režija istoga komada nakon beogradske 1929., splitske 1931. i zagrebačke 1934. godine).[1] Sada se od njega očekivao novi pogled na Vojnovića s obzirom da je između nove produkcije i onih starih „stajala naša Narodna revolucija, a kao njezina posljedica i izmijenjeno gledanje na našu kulturnu baštinu pa prema tome i na Vojnovića.“ Riječi su to njegova asistenta Koste Spaića, a kritika je bila složna u tome da se radi o predstavi snažnoga aktualiteta – Gavella je na sceni „ostvario živ prikaz Vojnovićevih ličnosti i dao snažnu kritiku jednog društva koje nestaje, bez karikiranja i pretjerivanja.“ Uglavnom, takva se raskošna scenografija Vladimira Žedrinskoga te isto takvi kostimi Inge Kostinčer davno nisu vidjeli na zagrebačkoj pozornici – sve je bilo prepuno živih slika koje su se izmjenjivale na sceni i koje su mnoge podsjećale na ulja starih majstora. Čak je i rasvjeta, što je za to doba bilo neuobičajeno, opisivana mnogim epitetima i u zanosu. („Sve gušći sumrak koji se na kraju prvog čina spušta na scenu pokrivajući pozlatu stilskog pokućstva i pretvarajući likove u silhuete, presječene snopom svjetlosti zalazećeg sunca kroz prozor…“) Neki su primijetili da ih brojne scene podsjećaju na raskošnu glazbu, drugi su spominjali prava likovna čuda te je posebno istican Gavellin osjećaj za likovnost, a da pritom nije bio izgubljen segment socijalnog i ekonomskog propadanja dubrovačke vlastele te njihovo biološko degeneriranje. Kritika je, uza sve ushite oko predstave, posebno skrenula pozornost na potencijale Mire Župan, Mije Oremović i Duke Tadića: „Da, mladi nastupaju i njihovi nastupi sve manje dolaze u artističku koliziju s njihovim starijim kolegama. Stara zgrada HNK-a proživljuje važne dane napora od kojega će pune plodove tek budućnost osjetiti“.

Pavle je, uz Krležine likove, ostala Mirina najdraža uloga. No, najvećim uspjehom te po svemu prijelomne (Gavelline) dramske sezone ocijenjena je Krležina Leda[2]u kojoj je Gavella prikazao „čitav jedan iznakaženi svijet“ (E. Šinko), za koju je Gavella predvidio dvije podjele uloga – staru i mladu (Strozzi/Šembera, Maričić/Krča, Bela Krleža / Mira Župan (Klara).

Godine 1952.  sudjelovala je u predstavi koja je označila početak novoga pristupa režiji u nas: te je ujedno bila i jugoslavenska premijera antiratne drame Jeana Giraudouxa Trojanskoga rata neće biti[1]u režiji Vladimira Habuneka, koji je kreirao predstavu suvremena senzibiliteta, u potpunosti se odmaknuvši od doktrine još uvijek tinjajućeg socijalističkog realizma. Očigledno je u tome i uspio – predstava je bila nošena iznimnom snagom u kojoj su svi glumci bili „preobraženi u svom izrazu te smo kod mnogih mogli otkriti nove stvaralačke crte, nove mogućnosti” (V. Mađarević). Istaknuo se već uobičajeni tumač herojskih uloga Veljko Maričić kao Hektor, a uz njega, posebno i Mira Župan u nadahnuto odigranoj ulozi (i u povijesno-ikoničkom kostimu Vande Pavelić, na kojem se danas u nas uči povijest kostima i umijeća kostimografije) proročice Kasandre. O svome pristupu glumačkom poslu razmišljala je tada posve suprotno od većine kolega:

„Ja se navečer osjećam najodmorenija i najsposobnija za rad. Ali zato sam jutrom suviše umorna. Svoj najintenzivniji rad na ulogama osjećam u časovima potpune izolacije, samoće, a to je uglavnom uvečer, u noći. Oslanjam se samo na rad imaginacije i taj rad je toliko jak da viđam likove svojih uloga kao na ekranu. Kontrolu tako doživljenog lika provodim ujutro na pokusima, u radu s redateljem jer ne mogu raditi ulogu kod kuće, na glas i bez partnera.“ (1953.)

(pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Premijera je održana 5. studenog 1949. Prev. V. Habunek, red. F. Delak, sc. Z. Agbaba. Uz M. Župan, igrali su: V. Podgorska, V. Maričić, Lj. Galic, E. Kutijaro, B. Kraljeva, D. Gall, M. Matošević, S. Vujatović, Z. Đukes, J. Petričić, M. Grković i dr.

[2] Premijera Trilogije održana je 10. ožujka 1950. Red. B. Gavella, sc. V. Žedrinski i Lj. Petričić, kost. I. Kostinčer, kor. M. Froman. Igrali su: V. Maričić (Orsat), M. Grković, D. Tadić. N. Stefanini, M. Matošević, Lj. Galic, H. Nučić, D. Gall, G. Kraus-Aranicki, G. Huml, E. Hafner-Gjermanović, M. Popović-Mosinger, J. Petričić, B. Kraljeva, M. Župan/M. Oremović, E. Kutijaro, V. Podgorska.

[3] Premijera je održana 11. travnja 1953. u režiji B. Gavelle, inscenaciji Kamila Tompe i kostimima Šarlote Puhovski. Nastupili su, u dvostrukoj podjeli: T. Strozzi / B. Šembera, E. Dragman / E. Gerner, M. Grković / D. Tadić, B. Krleža / M. Oremović, N. Eržišnik, J. Lovrić, V. Bek / Z. Rogoz.

[4] Prva dramska premijera te sezone održana je 17. rujna 1952. u prijevodu i režiji V. Habuneka. Sc. Edo Kovačević, kost. V. Pavelić-Weinert, gl. B. Sakač. Igrali su: B. Kraljeva, E. Gerner, G. Huml, M. Župan, D. Gal, V. Maričić, M. Grković, E. Kutijaro, J. Petričić, S. Lasta, D. Tadić, I. Pajić, Z. Strmac, F. Štefulj, P. Kvrgić, A. Aliger te grupa tadašnjih slušača Akademije za kazališnu umjetnost: D. Marušić, S. Fideršeg, N. Subotić, I. Kunej, I. Fici, A. Vican, B. Buzančić, Z. Rajčić i T. Lonza.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. prosinca 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice