Razgovarala: Katarina Kolega

Gidionov čvor izuzetno je potresna drama američke autorice Johanne Adams u kojemu se, nakon tragičnog samoubojstva jedanaestogodišnjeg djeteta, suočavaju profesorica i majka. Kako ste se osjećali dok ste radili taj tekst?

Čim sam pročitala dramu, odmah sam je imala poriv raditi. Dobila sam silnu želju ispričati tu priču. Zato svaki put kad izlazim na scenu osjećam to kao jedan svečani trenutak. Imam osjećaj da to radim za svu djecu i sve mame kojima se to nažalost događa. Vrlo je teško igrati taj tekst tri puta na dan, što nam se koji put događalo. Predstava od nas traži visoku koncentraciju i konstantnu prisutnost, glumimo hiperrealistički i moramo nadrasti realnost prostora i cijele situacije. Kao glumica moram se nositi s emocijama koje mi se tijekom izvedbe javljaju, no na kraju one pročiste i nas i gledatelje, što je idealno. Zato se poslije predstave osjećam lakše. Mogla bih reći da je to jedna dobro odigrana tekma – tekma s tekstom, emocijama i koncentracijom, koja te na kraju pročisti.

Ne mogu ni zamisliti koliko je to strašno, osobito roditelju koji se osjeća nemoćno. Imam veliko poštovanje i odgovornost prema svima kojima se to dogodilo. Razmišljali smo o nemoći i osjećaju krivnje, jer uvijek ostaje lebdjeti pitanje – je li moglo ispasti drugačije, bi li jedan razgovor između majke i sina mogao spriječiti taj njegov čin. Znala sam zamišljati taj drugi scenarij, talentiranog Gideona koji je završio studij književnosti i zauvijek ostao svoj i drugačiji. No, trenutak pomračenja odnio je sve u nepovrat. Zapravo, tko zna bi li se išta promijenilo da je majka malo više obraćala pažnju na neke znakove koje joj je suptilno slao. I to je ono što je strašno.

To se u drami i pita Vaš lik. Zapravo, ona pokušava odgonetnuti što je navelo njezina sina da digne ruku na sebe. Pritom se pokazuje kao vrlo snažna, inteligentna i obrazovana osoba koja nastoji da je ne preplavi bol i afekt, kako bi, koliko god je to moguće, racionalno sagledala problem.

Uloga Korine je jedna od najkompleksnijih i najizazovnijih uloga koja mi je do sada u karijeri povjerena. Tokom procesa proba gotovo sam svakodnevno mogla otkrivati nijanse i smjerove u kojem mogu razvijati lik. Ona je tako dobro napisana da glumici pruža tu slobodu da u isto vrijeme bude i snažna i nepokolebljiva, a opet i ranjiva u svojoj boli i iskrenoj želji da se izbori za prava svoga sina, makar i nakon njegove smrti. U gradnji karaktera dosta nam je pomogao redatelj Robert Raponja. S jedne strane davao nam je veliku slobodu, a s druge otvarao nam je pitanja koja su nam pomogla sagledavati problem iz druge perspektive. Ona zapravo ne zna ništa o svom sinu – kakav je u školi, tko su mu prijatelji, s kim se druži. I tek kad se ubio, kreće u otkrivanje toga. Isto tako, vrlo je hrabro od učiteljice što je ostala s majkom kad su joj svi drugi zatvorili vrata. S njom se nije htjela naći ni ravnateljica, ni pedagoginja, a učiteljica je ostala i suočila se s majčinim bijesom. Nije lako roditelju reći neugodne stvari o njegovom djetetu, suočiti ga s istinom.

Između učiteljice i majke odvija se tijekom izvedbe pravi dvoboj – suzdržavaju emocije, ali zato jedna drugoj bacaju provokativne verbalne oštrice. Majka okrivljuje učiteljicu za nedovoljno razumijevanje njezina sina, učiteljica predbacuje majci nekonvencionalan, liberalan odgoj inteligentnog i slobodoumnog, ali zato neukrotivog djeteta. U sat vremena izvedbe izmjenjuju se pozicije moći između njih dvije – u jednom trenutku je jedna u ofenzivnom položaju, u drugom druga. I tako sve do kraja.

Tako je. Ponekad nam se čini kao da igramo ping-pong ili kao da izvodimo arije – svaka ima svoj trenutak. Cijela je predstava odmjeravanje snaga. Pritom moj lik uvijek više traži a učiteljica daje, dok u jednom trenutku ne kaže – dosta. Ni jedan lik nije crn ni bijel, kao što u životu nitko nije takav.

Samoubojstvo djece nažalost nije rijetka pojava, no i dalje je tabu-tema. Kako profesori reagiraju na tu predstavu, a kako učenici?

Srednjoškolci imaju potrebu razgovarati o ovoj temi, većina ih je nakon predstave potresena, ali gotovo uvijek imaju potrebu s nama podijeliti svoja iskustva i razmišljanja. Njima nisu strane teme samoubojstva, nasilja, otuđivanja, nemogućnosti izražavanja svojih misli i osjećaja. Neki od njih se svakodnevno susreću s nekim oblikom nasilja ili situacijama u kojima ne znaju kako postupiti ili kome se obratiti. Meni i mojoj kolegici Matei Bublić posebno su dragocjene situacije kada se nakon odigrane predstave zadržimo u razgovoru s učenicima, nekako osjećamo da smo možda barem malo uspjele olakšati i potaknuti komunikaciju između srednjoškolaca i njihovih profesora i roditelja.

Kad smo igrali u učionici u Daruvaru, predstava je zbog hiperrealizma izvedbenog prostora dobila dodatnu vrijednost. Johanna Adams napisala je stvarno genijalan tekst jer publika ne može zauzeti ni jednu stranu, ne može okriviti ni majku ni učiteljicu za ono što se dogodilo, ali može razumjeti osjećaje i jedne i druge. Nastavnici se itekako mogu uživjeti u ulogu učiteljice – drama ih potiče na pitanja kako bi oni reagirali u tom trenutku, kako bi smirili majku koja je pronašla svoje mrtvo dijete koje je učiteljica izbacila iz škole. Majke bi naravno otišle u školu i pitale što se točno dogodilo, prevrnule i nebo i zemlju da pronađu krivca koji je njihovo dijete pogurnuo preko ruba. Volimo tu ravnotežu, jer tako je i u životu. Svi ljudi u životu rade najbolje što znaju i ovdje se radi o situaciji koja je naizgled bila riješena po svim pravilima struke i škole, ali apsolutno neprilagođeno za dijete. Zato mislim da je važno igrati ovu predstavu.

I važno je razgovarati, posebice s mladom publikom, nakon ove predstave. Razgovarate li s njima?

Kada predstavu igramo za srednjoškolce, uvijek inzistiramo da nakon predstave naša kolegica psihologinja Marija Kristek održi kratko predavanje i razgovor s njima. Nekako smo osjećali da je drugačije kada igramo za odraslu publiku u kazalištu, a potpuno je drugačije kada igramo za učenike. Nakon ovako potresne teme i predstave nabijene snažnim emocijama, ne možemo pustiti srednjoškolce bez da s njima ne razgovaramo o suicidu, nasilju i odnosu spram onih koji su na bilo koji način drugačiji od drugih. Oni su u većini slučajeva otvoreni za komunikaciju i jako dobro reagiraju i na predstavu i na tematiku predstave. No, često nam se događa da oni koji su doživjeli traumatična iskustva i na koje je predstava ostavila snažan dojam čekaju da Matea i ja ostanemo nasamo i onda nam se otvore i žele podijeliti neka svoja iskustva.

U ovih osam mjeseci, koliko igramo predstavu, doživjela sam da mi se naknadno putem instagrama ili facebooka javljaju srednjoškolci koji žele izraziti svoj dojam predstave, ali to nisu imali hrabrosti reći uživo pred svima. U nekoliko situacija javljali su nam se ljudi čiji su nećaci ili učenici nažalost počinili suicid. Iskustva i hrabrost tih ljudi uvelike su utjecali na Mateu i mene. Ne znam kako se čovjek ikad oporavi od takve situacije.

Bili ste koordinatorica na međunarodnom festivala kazališnih akademija Dioniz – igrom protiv nasilja. Vjerujete li da izvođenje ovakvih tekstova može promijeniti ili osvijestiti nešto u pojedincu ili društvu? Da može biti karika u sprječavanju nasilja – prema drugima i prema sebi?

Svaki oblik nasilja i svako samoubojstvo poziva na odgovornost cijelog društva, pogotovo kada su u pitanju djeca. Samoubojstvo kao završen čin onemogućava bilo kakvu daljnju intervenciju, ukazuje na pogreške odraslih i svima ostavlja gorak okus u ustima i upravo zato nikad nije previše spomenuti koliko su bitni  pokušaji prevencije i što se sve pod time podrazumijeva. Možda je istina da se prevencija najviše provodi u odgoju i obrazovanju, ali nije istina da se samo njih i tiče. Mislim da zadaća kazališta nije da odgaja ili obrazuje, ali vjerujem da umjetnost ima moć pomoći nam sagledati druge i sebe same iz nekog drugačijeg ugla, u nekom drugačijem svjetlu i suočiti nas sa svim mrakovima i nesavršenostima koje svi duboko u sebi krijemo.

Predstava je napravljena u produkciji relativno mladog nezavisnog Teatra Fort Forno. Nastupali ste i u Senkerovim Istarskim pričama i Sanjarima budućnosti istog kazališta. O kakvom je kazalištu riječ?

Teatar Fort Forno je nezavisno kazalište sa sjedištem u Balama (Istra), koje je u zadnje četiri godine otkako je osnovano postavilo sedam vrlo uspješnih naslova. Vrlo sam zahvalna svima u organizaciji Teatra Fort Forno na svim prilikama koje su mi do sada pružali. Svi projekti ovog kazališta u kojima sam do sada sudjelovala bili su vrlo izazovni, zahtjevni i veliki užitak za igranje.

Umjetnička ste voditeljica Festivala mladog teatra u Balama. Kakav je to festival?

Festival mladog teatra je međunarodni kazališni festival koji se svake godine održava u Balama u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i Općine Bale. Cilj je festivala osnaživanje međunarodne kulturne suradnje i razmjena iskustava osoba mlađe dobne skupine te promidžba kazališta kao mjesta susreta i dijaloga različitih profesija: glumaca, glazbenika, plesača, kostimografa, scenografa, arhitekata, nutricionista, menadžera, ekonomista, pravnika, pedagoga. Festival se realizira u poticajnom okruženju, idealnom za ambijentalni teatar. Kao umjetnička voditeljica festivala ponosna sam što ćemo ove, 2023. godine, peti put okupiti kazališne akademije iz Njemačke, Rumunjske, Hrvatske, SAD-a, Finske i Slovenije.

Stalno se govori da nedostaje predstava za mladu tinejdžersku publiku, a da je jedan od razloga taj što je ta publika prezahtjevna. Slažete li se s time? Koja su Vaša iskustva igranja pred tom publikom?

Mislim da tinejdžerska publika naprosto vapi za predstavama koje su žanrovski i tematikom prilagođene njima. Gidionov čvor je prva predstava za ovu populaciju u kojoj sam igrala i mislim da tinejdžerska publika nije prezahtjevna, mislim da su vrlo realni u svojim zahtjevima i da im se određene teme ne trebaju servirati upakirane u šareni celofan. Kazališta kao što su Žar ptica i GK Zorin dom napravila su hrabar iskorak u tom smislu, jer neke od predstava koje su tokom prošle sezone postavili bave se vrlo bitnim pitanjima i prodiru u samu srž problema koji muče većinu tinejdžera. Mislim da su predstave kao što su Mala Frida, Semafor, I Cyrano i djevojčica, Gidionov čvor napravile vrlo bitan iskorak za tinejdžersku publiku. Nikako ne treba bježati od tema neprihvaćenosti, autizma, suicida, otkrivanja seksualnosti i svog vlastitog identiteta te prava na iskazivanje sebe.

Gidionov čvor jedna je od rijetkih predstava koja se obraća i odraslima i govori o problemu koji nas se svih tiče. Što mislite, zašto takvih predstava nema mnogo na repertoarima naših kazališta?

Gidionov čvor je suvremeni tekst i Teatar Fort Forno je prvo kazalište koje je ovaj tekst postavilo u Hrvatskoj. Mislim da nam ponekad dobri tekstovi prođu ispod radara zato što ih se ne prevodi ili se na prvi dojam ne čine atraktivni za postavljanje. Konkretno za postavljanje Gidionovog čvora potrebne su dvije školske klupe, školski pano, ploča i dvije glumice. Mislim da ponekad vlada neka premisa da komedije više privlače publiku u kazalište.

Johanna Adams napisala je izvrstan tekst za dvije ženske osobe. Vi predajete glumu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a pritom vodite i majstorske radionice glume na kojima obrađujete Ibsenove, Čehovljeve i Krležine likove. Kakvi Vas tekstovi i kakvi likovi privlače?

Ne mogu reći da me nužno privlači određeni žanr ili da se vodim nekakvim čvrstim afinitetom pri odabiru tekstova koje želim raditi – to se jednostavno dogodi tokom ili nakon čitanja teksta. Nemam uvijek taj luksuz birati i igrati samo one tekstove koje želim raditi, a uvijek me privuku snažne i emotivne priče. Doduše, nisam imala priliku često igrati u komedijama.

Što Vam je najvažnije da studenti usvoje u svom učenju umijeća glume?

Da učenje i savladavanje umijeća glume traje do mirovine.

A znamo da glumci nikada ne miruju. Dakle, bitno je cjeloživotno obrazovanje. 2015. i 2016. glumili ste u Shakespeareovim komadima Antonije i Kleopatra i Hamlet i to u produkciji austrijskih kazališta – Theater Murau iz Graza i Stadtheater Modling iz Beča. Kako je došlo do tih suradnji?

Zapravo je do prve austrijske produkcije u kojoj sam igrala došlo jer je kazalište Theater Grenzenlos postavljalo tekst Pave Marinkovića u čast ulaska RH u EU. Ideja redatelja Mariusa Schienera bila je postaviti predstavu s austrijskim i hrvatskim glumcima koji mogu igrati na njemačkom. Otišla sam na audiciju i već mjesec dana poslije bila sam na probama u Beču. Tokom boravka u Beču otišla sam na još neke audicije, između ostalih i na onu za komad Antonije i Kleopatra u režiji Nicka Allena, i tako produžila boravak u Austriji za još nekoliko mjeseci. Nakon toga je uslijedila produkcija Hamleta u kojoj sam igrala Ofeliju. To su bile moje prve produkcije nakon završenog studija i zbilja dragocjeno iskustvo.

Sanjate li o inozemnoj glumačkoj karijeri?

Imam iskustvo igranja na stranim jezicima, tako da mi ta ideja nije strana. Uvijek sanjam o dobrim i izazovnim projektima i ulogama.

Zagrebačkoj publici uglavnom niste još poznati jer je Vaše djelovanje okrenuto Osijeku i Slavoniji. Zna li Vam to smetati?

Vrijeme je preda mnom, upoznat ćemo se.

Koliko je osječkim studentima teže, u odnosu na zagrebačke studente, doprijeti do redatelja i ravnatelja kazališta samo zato što su izmješteni iz centra?

Svakako im je teže, baš zbog toga što već u samom procesu studiranja nisu u samom središtu zbivanja gdje se događa najviše audicija i gdje ih potencijalni poslodavci mogu primijetiti, ali mislim da oni koji se uspiju nametnuti talentom i izvrsnim radnim navikama budu itekako primijećeni. Uz to što su diplomirani glumci, osječki studenti su i diplomirani lutkari, što ih svakako čini konkurentnima na tržištu i velika većina njih radi u struci.

Pripremate doktorski rad u sklopu kojega ste odigrali monodramu Kordelije Paladin Jedna od sestara u režiji Roberta Raponje. Koliko je izazovno glumiti u monodrami, što ona od glumca zahtijeva?

Mislim da je monodrama najteža forma koju sam dosad radila. Bila mi je velik izazov no sad mi je drago da sam se odvažila na to da sama igram i stvaram dojmove pred publikom punih sat i petnaest minuta. Dokazala sam samoj sebi da to mogu i bilo mi je neizmjerno zabavno. To je zbilja posebna vrsta koncentracije i snage.

Čime će se baviti Vaš doktorski rad?

Ovog ljeta sam privela kraju i pismeni dio svoje doktorske disertacije koji je uslijedio nakon praktičnog istraživanja različitih modela glumačke igre na materijalu monodrame koju sam upriličila kao kazališnu predstavu, snimila film u VR-u i radio-monodramu. Za mjesec dana čeka me zadnji korak – obrana disertacije.

Sigurna sam da ćete je uspješno obraniti. Za kraj našeg razgovora, a s obzirom na to da ste dobili prvu Nagradu hrvatskog glumišta, zanima me što Vam znači to priznanje?

Zbilja je lijepo dobiti nagradu struke i shvatila sam ovu nagradu kao poticaj da nastavim raditi i pristupati svom pozivu kao što sam i do sada. Bila mi je izuzetna čast biti nominiranom u kategoriji s Amandom Prenkaj i Anom Šantar. Amandu poznajem još od studentskih dana i tijekom studiranja mi je bila jedan od uzora, a Ani Šantar sam predavala glumu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Obje su napravile izvrsne uloge u odličnim predstavama i zbilja mislim kada kažem da je meni već i sama nominacija bila pohvala!

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. siječnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija