Piše: Branka Primorac

Dragutin Klobučar, glumac i redatelj, odmah poslije srednje škole (1958.) u Zagrebu upisuje se na Studij glume na Akademiji dramskih umjetnosti. Na trećoj godini fakulteta (1961.) dobiva poziv za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama – ponuđena mu je uloga Miljenka u postavi Gundulićeve Dubravke u režiji Branka Gavelle. Poslije završetka studija radi nekoliko sezona kao član ansambla Zagrebačkog pionirskog kazališta (današnji ZKM). Diplomirani glumac, stasit, lijep muškarac 1967. ima priliku zaigrati manju ulogu u Crnim pticama Eduarda Galića, kojem je to debitantski cjelovečernji film. Zanimljivo je da je još jedan Klobučar sudjelovao u stvaranju Galićeva dugometražnog prvijenca. Glazbu je naime skladao Anđelko Klobučar, naš poznati orguljaš, glazbeni pedagog, akademik.

Iste godine Dragutin se sa zvanjem redatelja zapošljava u Dramskom programu Radija Zagreb, u kojem će ostati do umirovljenja i ostvariti više od dvjesto igranih i dokumentarnih radiodrama, iskazavši poseban senzibilitet za djela domaćih autora. Nisu ga mimoišla ni cehovska priznanja, od kojih su osobito vrijedna inozemna. Njegove kolege s Hrvatskoga radija izdvajaju dokumentarnu radiodramu Ovdje Radio Agram (u suautorstvu sa Z. Rajković i M. Pijacom) nagrađenu na međunarodnom festivalu Fedor (1989.) i dokumentarnu dramu Sineki (u suautorstvu s M. Pijacom) kojoj je na Prix Italia 1992. pripala druga nagrada.

Posebano mjesto u njegovu radu zauzima Pijana novembarska noć 1918. Miroslava Krleže, snimljena 1977. Za Treći program Hrvatskoga radija godine 2007., za emisiju  posvećenu umirovljenom Klobučaru, afirmativan uvodni esej piše kritičarka Marija Grgičević; ističe osobito adaptaciju i režiju spomenutoga Krležina memoarskog zapisa iz 1942., konstatirajući da je napisan „prerano“ i aktualan jednako 2007. kao 1918. To kako se taj – prema riječima njegova redakcijskog kolege Ladislava Vindakijevića – pitom, skroman, pametan i radišan čovjek pripremao za svaki zadatak, najbolje ilustrira upravo Pijana novembarska noć 1918.

Poznato je da je Krleža bio vrlo osjetljiv, uvijek nezadovoljan adaptacijama svojih tekstova. Klobučar se hrabro suočio s književnom veličinom odlazeći u više navrata na Gvozd, prije svega po autorovo dopuštenje da snimi njegov čuveni tekst, a kasnije i na razgovore o fazama i načinu realizacije. Najveća nagrada tom dragom čovjeku, pedantnom i načitanom, kaže Vindakijević, bilo je Krležino zadovoljstvo Klobučarovim ostvarenjem.

Vindakijević Klobučara pamti po njegovoj predanosti poslu. Kad bi snimao, cijeli dan ne bi ništa jeo. Navečer, na kraju dana, kod kuće, rekao je jednom, energiju vraća s najmanje pet sirovih jaja. Radio je dobro i mnogo. Ne samo na radiju nego i u zagrebačkim kazalištima, redovito u Glumačkoj družini Histrion, TV serijama, npr. Pticama nebeskim po pikarskom romanu Ive Brešana, te filmovima. U Slučajnom životu (1969.) redatelja Ante Peterlića u dvjema glavnim ulogama nastupaju Klobučar i Ivo Serdar.

U filmu Zorana Tadića Ritam zločina (1982.) – djelu koje je u različitim izborima uvijek među deset najboljih hrvatskih filmskih ostvarenja, jedan je od četvorice glumaca navedenih u filmologijama uz taj film. Lik koji igra je bezimen; karta preferans sa školskim kolegom Ivicom, kojeg igra Ivica Vidović. Ime mu se vrti i na špici filma Mala pljačka vlaka Dejana Šorka (1984.).

Iako je njegov životni poziv u potpunosti postala radiodramska režija, povremeno nije mogao odbiti poneku ulogu. Mladenački poriv nije se ugasio do visokih godina. Snimao je sve do kraja 20. stoljeća. U 82. odlazi kao žrtva koronavirusa, istog dana kad i njegova supruga – prof. dr. Neda Engelsfeld.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. veljače 2021.