Razgovarala: Branka Primorac

Čestitam na Nagradi Fabijan Šovagović za najbolju mušku ulogu na Festivalu glumca 2021. To Vam je jedna u nizu koju niste imali?

Hvala Vam na čestitki. Ovu nagradu, u pravu ste, još nisam dobio do ove godine. Iskreno, iznenadila me. Zapravo, kako je bio početak sezone, izgledalo mi je kao da idemo na dugo iščekivano gostovanje. Nisam razmišljao o festivalu na kojem se dijele nagrade, nisam znao tko je u žiriju. Jednostavno sam se veselio putovanju autobusom s kolegama i gostovanju, koja su u zadnje dvije godine zamrla iz dobro nam znanih razloga.

Uloga Petra Krpana u komediji Brat bratu oca i sina Raya i Michaela Cooneyja, redateljice Lee Anastazije Flegar i Vašeg matičnog kazališta Komedija donijela Vam je priznanje glumačke zajednice. Ima li zbog toga posebno značenje?

Sve nagrade koje sam do sada imao čast dobiti, bile su od struke. Što je potpuno normalno, budući da se osim strukom ne bavim drugim stvarima. Ova velika nagrada impresivnog imena je posebna čast, jer osim što nosi ime velikog glumca, dodjeljuje se za glumačko ostvarenje na festivalu koji u imenu nosi riječ „glumac“, a dodjeljuju je kolege glumci.

Tko su Vam najžešći kritičari poslije premijera i prvi čestitari na nagradama ?

Sȃm sam sebi najveći kritičar. O ulozi pričam s ljudima koji rade sa mnom na predstavi. Sve izvan toga neobvezni su dojmovi na bazi sviđanja. Ali postoje bitni razgovori za vrijeme rada na ulozi, koji se ne odnose izravno na ulogu, lik, ali su važni za vlastite emocije, tjeskobe, dileme ili samo pogled izvana, sa strane. Ponekad su presudni da izvuku iz vrtloga u koji se zaglibi tijekom rada, a takve razgovore mogu obaviti s nekim kome potpuno vjerujem i tko me vidi i kad me rad na predstavi muči u krevetu, a to su  oni najbliži – dva člana moje obitelji.

Nagrada je uvijek lijep trenutak u životu umjetnika. Je li bilo slavlja?

Nije bilo vremena za slavlje. Početak je sezone, puno obnova predstava; trebalo je završiti neke filmove za sinkronizaciju, tako da je proslava bila diskretno, intimno zadovoljstvo.

Kako se glumac kojeg mnogi pamte iz najpopularnijih Komedijinih mjuzikla snalazi u isključivo dramskom tekstu bez glazbenih brojeva?

Ja sam akademski glumac. Školovao sam se da se bavim dramskim tekstom. Možda bi pitanje moglo glasiti, kako sam se kao glumac snašao u mjuziklima i pjevanju budući da sam odigrao više dramskih predstava od glazbenih. Mjuziklu pristupam kao dramskom tekstu. U mjuziklu me, i kad sam publika i kad sam glumac, ne zadovoljava puko izgovaranje teksta uz lijepo pjevanje. Za mene je to dramska predstava u kojoj je song eho i vrhunac odigrane emocije.

Koji dramski žanr najviše odgovara Vašem karakteru ili Vam je možda kao profesionalnom glumcu svejedno?

Svi mi imamo svoj karakter i svoje preferencije, svoju estetiku, način na koji vidimo sebe. Sebe nisam vidio u komediografskom teatru, nipošto u mjuziklima. A najviše se time bavim. Možemo preferirati određeni žanr, određeni repertoar, ali mislim da si kao glumci ne smijemo dopustiti elitizam, ne imati šire vidike, podcjenjivati određeni žanr, što se često čini s komediografskim. Gledanje s visoka, misleći da je samo moja vlastita estetika vrijedna, zapravo je zatvaranje prema tolikim mogućnostima, iskustvima, istraživanjima i osjećajima, što jednostavno naš duh čini lijenim. Glumcu treba glumačka higijena da zadovolji svoje ambicije, pa tako i izrazi emocije i stavove kroz sve vrste žanrova.

Sjećate li se uloge koja Vas je najviše namučila?

Ne bih rekao da me muče uloge. Više me muči loš odabir teksta. Kad je projekt pametan, smislen, aktualan, s dobrom idejom, onda ni s ulogom nema problema.

Vaše vještine vrijedne su divljenja – znanje stranih jezika, engleski, njemački i slovenski (akcent), vožnja automobila i motocikla, pjevanje, čitanje notnog teksta, plesanje, akrobacije, sviranje trube, mačevanje i razni drugi sportovi – pomaže li to u dobivanju uloga?

Ovo što spominjete podatci su iz davno popunjenog CV-a. To je špranca s određenim zadanim elementima. Te stvari ne ističem, jednostavno se s nekima mogu poslužiti. Možda je najbolji primjer iskorištavanja vještina broj odigranih uloga u mjuziklima i komediografski repertoar poput commedie dell arte, koji poput uloge Arlechina u predstavi Sluga dvaju gospodara zahtjeva akrobatsku, odnosno fizičku spremnost. Primjera radi, moja prva uloga u kazalištu Komedija bila je u mjuziklu Mali dućan strave, koju sam između ostalog dobio i zato što pjevam.

Glumili ste u raznim kazalištima, a od 2003. stalni ste član Komedijina ansambla. Je li taj profil kazališta bila Vaša želja od vremena izbora zanimanja?

Ne, nije Komedija bila moja želja za vrijeme studija.  Zapravo, uvijek sam smatrao da nisam dovoljno duhovit, dovoljno otvoren, s premalo vica u glumi da bih bio uspješan u toj vrsti kazališta. Međutim, došavši preko audicije samo za jednu predstavu pronašao sam izazove koji su mi otkrili nove spoznaje o sebi kao glumcu, razvili neke zakržljale registre koje sam otvorio baveći se komedijom. Otkrio sam da ne moraš privatno biti zabavljač, vicmaher da bi bio uspješan u ovom žanru. U Komediji sam upoznao kolege glumce, zanos, energiju koja me kao umjetnika uzbudila, osvojila. Uz sve uspone i padove koje imamo u  karijerama – preispitivanja, zasićenost… uvijek me iznova veseli raditi novu predstavu kao dio ansambla kazališta Komedija.

U Vašoj glumačkoj lisnici nalazim predstave za djecu i sinkronizaciju crtića. To su izvedbeno dvije različite stvari, uglavnom namijenjene djeci (a da ih gledaju i odrasli). Rekla bih da Vam je sinkronizacija vrlo bliska. Sigurno da svestranost tome doprinosi. Slažete se?

U pravu ste. Puno sam se bavio kazalištem za djecu. Zahvaljujući kazalištu za djecu prošao sam velike festivale za djecu u inozemstvu, igrao brojne predstave, pa i na njemačkom jeziku. Godinama sam bio dio dječjeg programa na HRT-u. Ali u tom segmentu mog posla namijenjenog djeci, najviše me veseli sinkronizacija animiranih filmova. Uz kazalište, to je druga moja velika ljubav.  Sinkronizacija je spoj svega što volim raditi i u kazalištu, a ne mora se biti na sceni pred publikom.

Što smatrate dobrom glumom, dobrom ulogom, u kojim okolnostima su nastajale one nagrađene najviših dometa?

Ne bih govorio o visokim dometima, više bih rekao da neke uloge odskoče i da su mi bitne u određenim fazama života kad se poklope i s privatnim situacijama ili se dogodi neki emocionalni klik s likom, posebna energija s partnerom. Nebitna je veličina uloge, nagrađivanost ili stvari koje nekome izvana izgledaju značajne. Kao primjer izdvojio bih meni dragu ulogu Cliffa u mjuziklu Cabaret.

Čekate li još uvijek ulogu života?

Svaka je uloga, uloga života. Svako drugačije razmišljanje bio bi jeftini karijerizam. Naglašavam, „uloga života“ možda ne treba biti ni po čemu značajna, osim da je meni po nečemu posebna.

Kako ste podnijeli nemogućnost igranja dok je kazalište bilo zatvoreno?

Kazalište Komedija, izuzev nekoliko mjeseci prošle godine, kada su sva kazališta bila zatvorena, već više od godine dana igra predstave u svojoj dvorani. Možda nismo dovoljno glasno isticali tu činjenicu, da ljudi znaju da radimo cijelo vrijeme, da ona bude prisutnija u javnosti od vijesti o oštećenoj zgradi Komedije u potresu.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. listopada 2021.