Piše: Snježana Banović

Lina/Dragojla napokon počinje niz primijećenih i dobro ocijenjenih nastupa: u studenom 1864. sudjeluje u popularnoj Offenbachovoj jednočinki Čarobne gusle, u kojoj se „izvanredno dopala“. Partneri su joj opet Norwegova i mladi, ali već istaknuti komičar Josip Plemenčić, Freudenreichov omiljeni učenik.[1] Bilo je to neposredno nakon smrti njegova brata Franje, najpopularnijeg komičara u kazalištu, na mjesto kojeg Plemenčić uskače kao naručen, popunivši s lakoćom tu repertoarno i stilski zahtjevnu nišu. Iako glumački potpuno neobrazovan i bez uzora, zahvaljujući talentu, ali i liku (sitan, suh i živahan, s osobito razigranom mimikom lica), usto i bogatom znanju kajkavskoga narječja, ubrzo postaje najpopularniji komičar u trupi.

Sljedeća kritika koja se može pronaći o Lininom glumačkom i pjevačkom umijeću izašla je u Domobranu, koji piše da je 4. siječnja 1866. izvedena „premila opereta“ buffa Violetta i Pierrot (Les Pantins de Violette, iz 1856.), širom svjetskih pozornica popularna jednočinka skladatelja Giselle Adolpha Adama. To je ujedno njegovo posljednje scensko djelo (umro je u snu četiri dana nakon njegova završetka, u 53. godini), u kojem je i do danas za mnoge koloraturne soprane atraktivna Kanarinčeva arija (La Chanson du Canari). U njoj briljira Karolina Norweg, dok Lina nastupa „naročito umiljato“ u ulozi Violette. Već nakon dva tjedna uslijedila je vesela tročinka Kućna kapica doktora Fausta ili Krčma u šumi Friedricha Hoppa, u kojoj se očito dobro snašla u ulozi Waltraute jer kritika piše da je imala više „dobro za rukom pošlih trenutaka“. Potom je Lizika u Veselim đacima, gdje opet nastupa uz Norwegovu, a ovaj put i uz „najstariji stup hrvatske opere“ (N. Andrić) Matildu Lesić.[2]

Supruga je to Vilima Lesića, glumca-epizodista koji je ostao zapisan u našoj kazališnoj povijesti po tome što je tijekom antigermanske demonstracije 24. studenog 1860. publici saopćio da će se„od sutrašnjega dana glumiti samo hrvatski“, i majka nenadmašnoga tenora-buffa Toše Lesića (1866–1949). Iako bez glazbene škole i s teškoćama u hrvatskom jeziku, bila je rođena pjevačica dubokoga alta i izrazitog scenskog šarma, koju Andrić u svojoj Spomen knjizi naziva „živim spomenikom naše operne prošlosti“. Predstava je proglašenima trijumfom, čime je još jednom bila spašena blagajna, a Lina je jednoglasno od kazališnog odbora dobila povišicu plaće, koja sada iznosi 85 forinti. Istodobno, zaručuje se za svoga Viktora koji dobiva posao u Narodnome vijeću (tj. vladi) u Zagrebu.

Slijedile su nove uloge u popularnom repertoaru koji puni blagajnu, a povremeno održava i korisnice – u to doba neophodnima za umjetnike bez ikakve egzistencijalne sigurnosti. Tako se objavljuje i vijest da se 3. ožujka 1866. u režiji Freudenreicha predstavlja „na korist predstavljačice i pjevačice Dragojle Milanove jednočina opereta Monsieur i Madame Denis Offenbacha“. Lina pjeva ulogu Lucile, a uz nju sudjeluje uobičajena operetna sila: J. Plemenčić, M. Lesić, K. Norweg. Slavljenica je srdačno pozdravljena od publike, a kritika ustvrđuje da je „gdična pjevala veoma umiljato i krasno“. Iste večeri odlučuje odbaciti svoje kratkotrajno teatarsko ime da bi ubuduće nastupala kao gdja Ody, smatrajući da u sredini koja nimalo ne mari za ambiciozne djevojke u statusu gospođe može bolje zastupati svoje umjetničke interese. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1]PLEMENČIĆ (Adelsberger), Josip (Zagreb, 21. prosinca 1836. – Zagreb, 11. travnja 1876.), prije nego što ga je J. Freudenreich uveo u kazalište, bio je postolar u očevoj radioni. Nastupa od 1863., a ističe se kao karakterni komičar, osobito u kajkavskom repertoaru. Šenoa ga proglašava „jedinim komikom na slavenskom jugu“. Značajnije uloge ostvario je u lakrdijama Lumpacius Vagabundus – Hudi duh J. N. Nestroya (Iglić) i Lokot Karla Juina (Crnac Mungo), lokalizaciji Molièrea Liječnik proti volji (Metlar Brezić), operetama Veseli đaci F. Suppéa (Geier) i Boissyska vještica I. Zajca (Fatras). Autor je vesele igre s pjevanjem Glumac ili Mlinarova djeca, izvedene u gornjogradskom kazalištu 1873. godine. Umro je od tuberkuloze u 40. godini. Na posljednjem su mu ispraćaju bili svi viđeni „književnici, osoblje drame i opere te mnogobrojno općinstvo“, a nad otvorenim je grobom govor držao najviđeniji prvak i ravnatelj Drame A. Mandrović (A. Šenoa).

[2]LESIĆ-KINDERSBERGER (rođ. KRÖTZER VON IMMERTREU), Matilda (Lavov, 15. veljače 1845. – Zagreb, 1909.). Započela kao subreta u svom rodnom gradu, potom prešla u Opavu (1862.) pa preko Graza u Varaždin, gdje ju zapaža J. Freudenreich i dovodi u Zagreb (1865.). Prije udaje za Lesića nastupa pod umjetničkim imenom Dubois. Do osnivanja stalne opere nastupa u opereti, a od 1870. Zajc je postavlja za prvu altisticu te ubrzo postaje jedna od najuglednijih zagrebačkih prvakinja. Najuspješnija je bila kao Azucena (Verdi, Trubadur) koju pjeva do kraja karijere 1890, Amneris (Verdi, Aida), Ulrika (Verdi, Krabuljni ples), Marta (Gounod, Faust), Laura (Ponchielli, Gioconda) koju pjeva za 25. obljetnicu i prva Eva u Zajcovom Zrinjskom). Gostovala je u milanskoj Scali.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. ožujka 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija