Autor fotografije: Vedran Karuza

Piše: Tea Schmidichen

Olivera Baljak, nacionalna dramska prvakinja i nagrađivana doajenka Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, 25. rujna 2020. godine u matičnoj je kazališnoj kući proslavila velikih četrdeset godina rada ulogom osebujne Živke Popović u komediji Gospođa ministarka Branislava Nušića. Uloga Živke kruna je bogate karijere Olivere Baljak, koju je u cijelosti ostvarila u riječkome HNK-u, a angažman u tom kazalištu donio joj je i niz istaknutih nagrada te nominacija. Još kao mlada glumica 1989. godine osvojila je Nagradu Kazališne zajednice za umjetničke kreacije u predstavama Hrvatske drame za proteklih pet godina, a usto je i višestruka dobitnica kazališnih nagrada za najbolje ostvarene ženske uloge. Osvojila je i dvije nagrade na Danima satire te je čak pet puta bila nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta. Rodni grad zasluženo ju je ovjenčao Nagradom Grada Rijeke za vrhunska glumačka ostvarenja, a povrh svega toga Olivera Baljak ostavila je neizbrisiv trag kako na riječkoj tako i na hrvatskoj glumačkoj sceni, prometnuvši se u jednu od vodećih sila svoje generacije.

Nakon četrdeset godina duge karijere početkom ove godine trebali ste u zasluženu mirovinu, no čujem da i dalje imate probe. Kako se osjećate danas kada se osvrnete na tih četrdeset godina i na čemu trenutačno radite?

Točno je, došao je i taj dan. S obzirom na to da je u životu sve relativno, ponekad mi se učini da je sve preletjelo u hipu, a opet kada se sjetim koliko je uloga iza mene, predstava, redatelja, kolega (kojih više nema), kao i onih koji su već prije otišli u mirovinu… Pa kad još gledam svoga sina kako je odrastao i kreće mojim stopama – naposljetku, kad pogledam stare fotografije pa bacim pogled na ogledalo (smijeh), vidim da je doista prošlo puno vremena, jako puno uloga, rada, radosti i smijeha, ali i suza i učenja… Dakle, da, ove godine sam u siječnju, po sili zakona, otišla u mirovinu, ali za sada još godinu dana radim na pola radnog vremena. Trenutačno radimo na predstavi Čelične magnolije Roberta Harlinga, tako da moj odlazak u mirovinu ne znači i mirovanje.

Dobitnica ste brojnih nagrada, a kada je riječ o Nagradi hrvatskog glumišta, poznato je da ste bili četiri puta nominirani, no zanimljiva je priča i o petoj nominaciji. Možete li to podijeliti s nama?

Da, praktički bi to onda i bilo pet nominacija, no tada kad sam trebala dobiti prvu nagradu, nije se dodjeljivala nagrada Hrvatskog glumišta nego je bila riječ o nagradi za najbolju žensku ulogu Udruženja dramskih umjetnika. Radilo se o predstavi Sluškinje J. Geneta, u režiji dr. Vlatka Perkovića, a u komisiji je bio i pokojni Vanja Drach. Igrala sam Claire, a Zrinka Kolak-Fabijan Solange, za koje smo trebale primiti glavnu nagradu. Međutim, Vanja mi je prišao i rekao da mi nažalost ne mogu dodijeliti nagradu po pravilima Udruženja jer nisam završila Akademiju i tada još nisam imala pune četiri godine staža u kazalištu. To je, dakle, ta famozna peta nominacija, odnosno prva. Tada bi mi to kao mladoj glumici doista puno značilo, ali eto, nije bilo suđeno.

Ako me sjećanje dobro služi, za Nagradu hrvatskog glumišta bili ste nominirani i za ulogu Tamare u drami Prvi put kad sam ti vidjela lice u režiji Olje Lozice, koju ste radili u Teatru &TD. Iako ste proveli čitav staž u Zajcu, važno je istaknuti i Vaša gostovanja. Postoji li neko koje Vam se osobito urezalo u pamćenje?

Da, to mi je ujedno i jedna od dražih rola koje sam imala, posebice kada je riječ o gostovanjima. Ali zapravo, tekst je naš – Goranov (op.a. Guksić, partner) i moj, mi smo autori teksta. Predstava je proizašla iz naših improvizacija. Olja nam je zadavala teme, mi smo improvizirali razne scene, a pritom je ona to snimala i selektirala te potom izrežirala. A što se tiče ostalih gostovanja, s nekoliko predstava gostovala sam u HKD Teatru u Rijeci. Primjerice, s Larryjem Zappijom surađivala sam na predstavama Petero lezbijske braće i Ifigenija u Aulidi, a na istoj smo pozornici radili i Sartreovu dramu Iza zatvorenih vrata. Osim toga, sudjelovala sam i s ansamblom naše Opere u Jalti, Jalti te u Guslaču na krovu. Sudjelovala sam i u orkestralnom izvođenju Medeje, u ulozi Medeje. To je doista bilo izuzetno iskustvo. Zahvalna sam redatelju Ozrenu Prohiću što mi je pružio priliku.

Kad je riječ općenito o redateljima i radu na predstavama, imate li nešto što biste htjeli izdvojiti, nešto što Vam se posebno istaknulo poslije 40 godina? Primijetila sam da ste u posljednje vrijeme više puta surađivali s Oljom Lozicom. Imate li još nekoga s kime volite surađivati?

Da, kao što ste primijetili na primjeru suradnje s Oljom Lozicom, ima redatelja s kojima sam više puta surađivala. Najviše sam puta surađivala sa Zlatkom Svibenom, s kojim sam ostvarila sedam predstava (smijeh)! Iako je odličan redatelj, dovodio me do ludila, ali sam uvijek napravila sjajne role. Moja prva službena nominacija za Nagradu hrvatskoga glumišta baš je za ulogu iz njegove predstave, za Valeriju iz Bečkih šuma O. von Horvátha. No, budući da u intervjuima nikad nisam posebno komentirala ni isticala pojedine redatelje, jer niti želim nekoga izostaviti niti povrijediti, to ću učiniti i ovaj put. Ali mogu potvrditi općepoznatu činjenicu iz glumačkih iskustava, da se redatelji doista razlikuju u pristupu radu i radu s glumcima. Krasno je raditi s ljudima koji su staloženi, mirni, s onima koji znaju što žele. Redatelj nam u tom trenutku na neki način postaje roditelj, dok smo mi poput djece koja mu žele udovoljiti. Dajemo sve od sebe, a ako redatelj svojim pedagoškim metodama uspostavi odnos povjerenja, dođe do obostranog nadopunjavanja i kreativne sinergije. S takvim redateljima prekrasno je raditi. Moram naglasiti da su i partneri na sceni jednako važni kao i redatelji. Nije svejedno kakav je partner. Kada se sve posloži, ne gubi se energija na savladavanje suvišnih prepreka nego se može u miru posvetiti i ulozi, i partneru, i predstavi.

U svojoj ste bogatoj karijeri radili i ansambl predstave, monodrame, duodrame, mjuzikle… Zaista imate bogato i raznovrsno iskustvo. Spomenuli smo i suradnju s Operom. Koliko se razlikuje rad u tim predstavama, postoji li nešto što je lakše ili teže, ili Vam pak draže ili mrsko?

Svaki rad na predstavi na svoj je način težak. Svaki put se osjećaš kao da počinješ ispočetka. Naravno, bogato iskustvo umnogome nam pomaže. Ono što je u našoj profesiji istovremeno i zanimljivo i naporno, a što me osobno veseli, jest skakanje iz žanra u žanr, a to naravno ovisi i o radu na sebi, odnosno na doškolovanjima. Meni je, primjerice, puno pomoglo studiranje solo-pjevanja na Glazbenoj akademiji Ine Mirkovića u Lovranu, što mi je kasnije koristilo osobito u mjuziklima kao što su Nunsense ili Jalta, Jalta, odnosno Sedam smrtnih grijeha, Opera za tri groša ili Sunset Boulevard. Svaka predstava iziskuje potpunu predanost i koncentraciju. U ansambl predstavi, bez obzira na to radi li se o drami, komediji ili mjuziklu, izrazito ovisimo jedni o drugima. Veće greške su nedopustive. U tom slučaju dođe do svojevrsnog domino-efekta i dinamika predstave se poljulja. Jedan glumac ne može spasiti predstavu! Svaka je uloga, i ona najmanja, važna. Svi bismo trebali biti sjajni. Čak i ako tekst nije savršen, predstava može biti omiljena među publikom zbog energije koju ansambl odašilje. A može se dogoditi i suprotno: krasan tekst, a publika nije primila predstavu zato što glumci nisu bili ujednačeni i nisu davali sve od sebe. S druge strane, kada si sâm na sceni, sve je na tebi. I ako pogriješiš, sâm si pogriješio i moraš se spašavati kako znaš i umiješ. Primjerice, mi već godinama nemamo suflera, što publika ne zna. I tu ti pomaže iskustvo i snalažljivost. O koncentraciji da i ne govorim.

Drago mi je da ste spomenuli Sunset Boulevard jer, premda ste prvenstveno glumica a tek potom pjevačica, svojom dramskom pojavom i nastupom zasjenili ste eventualne tehničke nedostatke koji su prijetili potpuno zaokruženom doživljaju te izvedbe. Dobro se sjećam te premijere, uživala sam u Vašem dramatičnom altu, dojmljivoj pojavi i scenskom pokretu. Izvrsno ste dočarali veličinu i raskoš Norme Desmond potpunom dominacijom na velikoj i bogatoj sceni u Zajcu, a poteškoće sa zvukom te večeri pored takve glumačke postave nitko nije niti zamijetio nego smo upamtili samo Vašu izvrsnu izvedbu – i Vašu i cijelog ansambla. S druge strane, bili ste sjajni i u nečem potpuno drugačijem, monodrami Kurva, rađenoj prema tekstu Vedrane Rudan i u režiji Zijaha Sokolovića. Kako danas gledate na te predstave?

Od srca Vam zahvaljujem na tim lijepim riječima, tim više što mi je premijera Sunset Boulevarda, upravo iz navedenih tehničkih poteškoća, ostala u ne baš lijepoj uspomeni. Kod mene se dogodio obrnuti proces da sam stekla dojam da su tehnički problemi, da Vas citiram, „zasjenili“ dramsku rolu i cjelokupni nastup. Norma Desmond je pjevački vrlo zahtjevna rola, ali s obzirom na to da se od mene izvorno tražilo da je donesem prvenstveno glumački, upustila sam se i u tu pustolovinu. Kurva je pak bila moja prva monodrama. Kad sam ispred sebe ugledala 52 stranice teksta, upitala sam se – mogu li ja to? Ali, naučila sam da je moguće. Bila je to vrlo zanimljiva suradnja sa Zijahom. Od njega sam puno naučila što se tiče monodrame. Zaista je majstor. Nakon odigranih velikih i zahtjevnih rola, česti su upiti – kako ste uspjeli naučiti toliki tekst? Ne kažem da je to lako, ali smatram da je mnogo teže izgraditi lik. To zahtijeva kopanje po sebi, otvaranje, uvijek novo poniranje u svoje dubine i puštanje mašti na volju. Kazalište zahtijeva velika davanja. Prodrijeti do svog nukleusa i organski izroditi lik, nije uvijek lako. Potpuno se rastvoriti, dati iskrene emocije iscrpljujuće je, ali ponekad i katarzično.

Postoji li nešto što ste željeli učiniti u svojoj karijeri, a niste dobili priliku?

Zamišljala sam kazalište na način da glumci cirkuliraju. Dakle, ne samo da tzv. provincijalna kazališta zovu glumce kao goste, uglavnom iz Zagreba, nego i suprotno: da Zagreb zove glumce iz drugih kazališnih kuća, iz drugih gradova. Svugdje ima dobrih glumaca. To ne bilo osvježenje samo za publiku Rijeke, Splita, Zadra, Osijeka, Varaždina, Pule, nego i za zagrebačku publiku. Ali politike kazališta su trome, treba sve to iskoordinirati. Ovako je lakše, a uvjerena sam da bi generalno i publika i glumci u tome uživali. Gostovati kao glumac na različitim scenama, dok si u snazi i dok to želiš, sigurno te osvježi. Napojiš se novom kreativnom energijom, upoznaš nove kolege, stekneš nove prijatelje. Eto, o tome sam maštala. Čak i kad sam bila pozvana u Split da igram Abigailu u Vješticama iz Salema, moji me tada nisu ni obavijestili o tome, što govori o tome kako biti zaposlen u instituciji ima i svojih prednosti i nedostataka…

Moram Vas pitati o jednom angažmanu za koji sam čula da je bio aktualan, ali se ipak nije ostvario… Je li Vam žao da svojevremeno niste prihvatili poziv na angažman u ZKM-u?

Točno, još ’89. sam imala priliku otići u ZKM. Međutim, iz privatnih razloga nisam otišla. Pa sad, je li to dobro za mene ili nije, ne znam. Kako bi se tada razvijala moja karijera, ne znam. Možda bih u Zagrebu uz kazalište imala više prilika i za snimanja, jer filmski redatelji baš i ne vise po kazalištima izvan Zagreba, ali sve je to možda. Zaista volim ovaj moj grad i ovo moje kazalište. Baš o njemu sam maštala još kao djevojčica. San se ostvario, a tu sam ostvarila i sebe kao glumicu. Ono je meni ne samo kulturni spomenik nego mi predstavlja i nekakvo svetište. Posvećena sam radu na toj mojoj sceni. Kad je iz gledališta promatram, uvijek iznova osvijestim kako sam sretna što mi je život dao taj poklon, da živim i radim na ovoj sceni, u ovom prelijepom kazalištu.

Spomenuli ste rad na televiziji i u filmovima. Biste li voljeli više u budućnosti raditi na tome?

Prije nisam previše razmišljala o snimanju, ali sada bih rado snimala. U protekle dvije godine snimila sam pet kratkih filmova, a ovaj posljednji očito je i najuspješniji i tu imam lijepu rolu. Riječ je o filmu Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem. Režirala ga je Sanja Milardović i za njega je dobila već nekoliko prestižnih nagrada, primjerice na Dardan Festu u Tirani, kao i posebna priznanja u Francuskoj, Grand Prix na filmskom festivalu u Parizu te na Zagreb Film Festivalu. Rad na tom filmu bilo je jako lijepo iskustvo i voljela bih nastaviti snimati. Dakako, ne koješta, ali neku lijepu rolu svakako.

Nakon četrdeset godina na sceni postoji li nešto što biste voljeli promijeniti? Nešto za što biste voljeli da je ipak bilo drugačije?

Bilo je svakako i lijepih i gotovo ružnih situacija. Ljudi su općenito osjetljivi, ne samo glumci, i sve nas je lako povrijediti… Ono što ostaje kao nezacijeljena rana uglavnom su neki nerazriješeni međuljudski odnosi. Ožiljci ostaju i ponekad nanovo zabole. A što se tiče nekakvih eventualno propuštenih uloga, to sam već davno preboljela. Mlad čovjek uvijek misli da bi trebao dobiti svaku rolu za koju smatra da ju je sposoban odigrati, no shvatila sam da, ako sam i bila zakinuta za neku rolu, i taj žal je davno prošao. I to te život nauči kad radiš u instituciji – da nisi ti taj koji bira predstave ili role. Na moju sreću, slobodno mogu reći da nemam patološke ljubomore u sebi. To ne znači da sam imuna na nepravdu, nepotizam ili pak zakulisne igre i igrice. Što se tiče mojih kolega, kad vidim da je netko uspio, od srca ću čestitati. Danas su svi oko mene mladi, ali nisam kivna ni na jednu mladu glumicu nego učim i od njih, svakodnevno učim. Od njih sam naučila zaista mnogo, prvenstveno o odnosima među kolegama. Oni su puno otvoreniji i konkretniji no što je to bila nešto starija garda. Tako da je to blagodat, moram reći. Mislim da bismo najprije trebali biti dobri ljudi da bismo mogli biti i dobri umjetnici. Mislim da bi to tako trebalo biti.

Kad smo već kod mladih kolega, što biste im savjetovali? Postoji li savjet koji biste dali dvadesetogodišnjoj Oliveri Baljak na pragovima teatra da joj se danas možete obratiti?

Ono što bih generalno savjetovala mladima jest da svaku rolu igraju kao da im je prva i posljednja, bez obzira na to koliko se činila beznačajnom i makar se osjećali kao da samo statiraju. Poručila bih im da naprosto žive na sceni: da ne spavaju dok drugi govore nego da vrlo aktivno i u potpunosti sudjeluju, kako svojim tijelom tako i nutrinom. Varaju se ako misle da se to iz publike ne vidi. Sve se vidi. Sve se osjeća. I nikad ne znaš tko te gleda i o čijem izboru ovisi tvoja buduća uloga, pa i karijera.

Svoju ste karijeru jesenas okrunili ulogom Živke Popović u Gospođi ministarki. Kad se rodila Vaša ljubav prema toj ulozi i koje su Vam se još role istaknule u karijeri?

 Ona je prekrasna, bogata rola na kojoj su se, kako kažu, mnoge glumice poskliznule, jer je zapravo tragikomična, a ako se u komičnosti pređe granica njezinog organskog karaktera i strastvenog temperamenta, postoji opasnost da se pređe u karikaturu i preglumljivanje. Sklizak teren (smijeh), ali zato jako izazovan. Još od mladosti sanjala sam o tome da je utjelovim. Mojima u Zajcu davno sam natuknula da bih je rado igrala, pa sam je tako i dobila kao svojevrsni poklon za obilježavanje obljetnice. Režirala ju je gošća iz Beograda, redateljica Tatjana Rigonat Mandić, koja je ujedno radila i dramatizaciju teksta i koja je doista znala što hoće i budnim okom pazila da ne prokližemo…(smijeh). Igrali smo na izvornom tzv. nušićevskom jeziku, koji je mekan, arhaičan, pitak i čiji je sklop rečenica nevjerojatno duhovit. U Zajcu su moji bili izrazito fer te su me pitali bih li je igrala na izvornom idiomu. Rekla sam – svakako, jer prijevod na hrvatski standard, koji je uglavnom rezerviran za ozbiljnije dramske tekstove, ne bi tako dobro pridonio tečnosti predstave. Mislim da to više ne bi bila ista predstava. Dosta bi izgubila od svoje komičnosti. Na koncu, sve naše hrvatske komedije pisane su uglavnom na dijalektima (Držić, Brešan, Matešić, prijevodi Goldonija na čakavski…). A Nušić je zbilja jako lijepo znao pisati komedije. I za glumce.

A što se tiče najvažnijih rola, kada ih imate toliko iza sebe, a ja ih imam više od stotinu – nakon sto više nisam brojila (smijeh), neke su davno zaboravljene, dok neke i dalje žive. Ne možemo voljeti svaku rolu jednako. One jesu moja djeca, moja lica, dijelovi mene (sjetno). Međutim, ako moram izdvojiti, spomenula bih primjerice Claire iz Sluškinja, Valeriju iz Priča iz bečkih šuma, Mariju Antonovnu iz Revizora, Polinu Andrejevnu iz Galeba, Klaru iz Plastičnih kamelija, Erminiju iz Mirisa, zlata i tamjana i naravno moju Živku (smijeh)! Zatim Tamaru iz Prvi put kad sam ti vidjela lice, Ines Serano iz predstave Iza zatvorenih vrata, majku iz Ničijeg sina, časnu Reginu iz Nunsensea, ima ih… Voljela sam i Miru iz naše Mirandoline. Predstava se zvala Oštarica, igrali smo je na cakavici koja se nekad govorila u Starom gradu u Gomili u Rijeci, i to je bila zaista lijepa uloga. Pokojni Carić, ipak ga moram spomenuti, bio je jedan od redatelja koji je imao takav mir u sebi da i nismo znali kako nas je doveo do premijere, a uz to smo svi napravili lijepe role. Eto, pokojni je pa ga mogu spomenuti. I to baš po dobru.

I za kraj, imate li nekakvu generalnu filozofiju, životnu ili glumačku,odnosno lajtmotiv koji Vas vodi kroz život? Čemu dugujete svoj uspjeh?

Ništa se ne podrazumijeva te sve može i ne mora biti. I također: ljubav, ljubav, ljubav. Širite ljubav. Ljudi bi trebali biti pažljiviji jer je život dar i drugima bismo tijekom života trebali izreći svoje osjećaje, jer vrlo brzo postane prekasno. Srž života je ljubav, srž kazališta je ljubav. Nema dobre predstave bez osjećaja i nema katarze bez potpunog davanja. Ako se polovično dajemo, nema katarze. Glumački poziv mnogo pruža, ali mnogo i traži. Ako ne daš mnogo, ne možeš očekivati da ćeš dobiti mnogo zauzvrat. Isto pravilo vrijedi i u životu. Možda sve ovo što pričam zvuči patetično ili uzvišeno, ali govorim iz srca. Govorim o tome kako ja doživljavam svoju profesiju. Pritom ne mislim da je moja profesija važnija od drugih. Dapače, mislim da je svatko talentiran za nešto i da nam je Bog svima dao dara, samo je negdje malo više zagrabio. Divim se ljudima iz različitih područja znanja i sposobnosti. U doba krize, kao što nas je sada snašla ova nesretna pandemija, mnogima je kultura zadnja rupa na svirali, a ja se potpuno osviješteno pitam kako bi izgledao ovaj svijet bez glazbe, bez likovne umjetnosti, bez književnosti, bez izložaba, bez filma, bez baletnih, opernih, dramskih predstava, bez koncerata – i smrznem se na tu pomisao! Unatoč sve većem proboju virtualnog svijeta u naše živote, sigurna sam da stvaran, opipljiv svijet umjetnosti i stvaralaštva nikad neće nestati. Ni vrata kazališta se nikad neće zauvijek zatvoriti.

Hvala vam na ugodnom razgovoru i samo da ga zaokružimo: počele smo razgovor o Vašem trenutačnom angažmanu, no što još spremate za nas u budućnosti?

Ove bih godine trebala još igrati, ako se sve poklopi, u predstavama Ivana Penovića i Saše Anočića u Zajcu. A privatno pišem jedan tekst, komediju, no o tome nekom drugom prilikom, da sad ne uštrigamo (smijeh)!

©Tea Schmidichen, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. travnja 2021.