MLADEN VASARY (Lendava, Slovenija, 9. svibnja 1954. – Zagreb, 21. studenog 2022.)

Majstor fizičkog kazališta i klaunerije

Mladen Vasary bio je kazališni i filmski glumac, majstor scenskog pokreta koji je svojim umijećem pridonosio atraktivnosti predstava. Sinkronizirao je crtiće i onu najprominentniju fizičku stranu svoje glumačke osobnosti kontinuirano nadopunjavao radiodramskim angažmanima. Radio je i kao profesor scenskog pokreta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

Piše: Igor Ružić

Prošlo je nešto dana; vijest više nije onako akutna kakva je bila tog 21. studenoga kad je kazališna javnost, a onda i sve druge javnosti, saznala za smrt Mladena Vasaryja. Čak i oni koji ne idu često u kazalište, oni koji nikad nisu bili na Brijunima ili oni koje sve to previše ni ne zanima, znali su o kome je riječ. I to jest ono čudno. Glumac koji se malo ili nikako nije pojavljivao u filmovima u posljednje vrijeme, koji je igrao rijetko i koji je mirovinu uredno dočekao kao profesor scenskog pokreta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odjednom je postao vijest koja puni medije. Od vijesti same, preko komentara i javnih oproštaja, do foto-galerija s ispraćaja, neki mediji zaista ne dopuštaju priči da, novinarskim žargonom rečeno, legne. Jedan je to od rijetkih primjera pozitive u današnjem novinarstvu, koji možda i nije isključivo altruističan u svojoj biti, ali je u ovom slučaju koristan. Ujedno, to je i sasvim zanimljiv obrat u samoj Vasaryjevoj biografiji.

„Među nama glumcima, nitko se od malena nije isticao samokritičnošću i samozatajnošću!“, poetski bi rekao jedan od suvremenih velikana domaćeg kazališta, nešto mlađi od Vasketa, kako su ga zvali kolege i prijatelji. Vasary je, naime, rijetko i ne baš najvoljnjije medijski istupao. Koji je razlog tome, nije lako ustvrditi: možda je previše medija obavio u svom životu, možda su ga godine europske i američke glumačko-profesorske pečalbe naučile da je to sve „laža i paralaža“. Možda nakon što uz pomoć Ivice Boban i Pozdrava najprije postaneš domaća a onda i europska, najprije kazališna a onda preko Toma Stopparda i njegovog Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi i filmska zvijezda, prošećeš se nekim crvenim tepisima i obaviš sve mondene spektakle tog tipa, znaš da ti to ne treba. Možda ti je jednostavno ostalo nešto od poslovično-poetske samokritičnosti i samozatajnosti.

Mladen Vasary je sve to odradio, i istupanje ga više nije zanimalo. Bavio se studentima, sinkronizirao crtiće, onu najprominentniju fizičku stranu svoje glumačke osobnosti kontinuirano nadopunjavao radiodramskim angažmanima. Redovito je sudjelovao u produkcijama Teatra Ulysses i puno rjeđe u ostalim institucijama dramskog tipa. Sam pogled na njegovu karijeru dao bi misliti da je riječ o umjetniku kojemu je ili draži njegov osobni mir ili mu je potrebna visoka posvećenost – ne samo njegova, nego i ostalih suradnika na projektu. Možda i nije tako bilo, možda se jednostavno termini nisu poklopili ili je umor prevladao znatiželju i želju za radom, ali profesionalni put Mladena Vasaryja u posljednjih dvadesetak godina prije nalikuje onom likovnog umjetnika stare škole, koji se izložbom javlja jednom u petoljetki ili još rjeđe, u tišini radi sa studentima i ne snima serije i reklame, a ne bavi se ni politikom u konkretnom ili manje konkretnom smislu. Upravo zato čudno je koliko je objava dobio njegov odlazak, i koliko je ljudi bilo iznenađeno njima. Treba vjerovati da to nije samo zbog filma Vladimira Tadeja Družbe Pere Kvržice iz možda ipak davne 1970.

Znalci znaju, čak i ako nisu gledali, što je Vasary bio s Kazališnom radionicom Pozdravi i što je ta kazališna revolucija zaista značila ne samo publici nego i, a to je najteži zadatak umjetničkih revolucija, koliko je traga ostavila i u cehu. Preobrazilo je to i publiku i gledatelje sa zadatkom, i nomenklaturu i Kartel i na koncu Školu, ne nužno tim redom i sigurno ne odjednom. Upornost Ivice Boban i bespoštednost pozdravaša, a uz Vasaryja su najizdržljiviji i stoga nesumnjivo ikonički bili Darko Srića i Željko Vukmirica, rezultirala je afirmacijom takozvane nezavisne ili alternativne scene i početak priznavanja njezinog prava na postojanje, što je proces koji ovdje još nije završen. Kolektivna i suradnička kreacija, improvizacija, klaunerija, ulični teatar, sve bazirano na neposrednosti izraza ali i njegovoj artificijelnosti u strogim zanatskim obrascima, ne nužno i sigurno ne isključivo dramskim, zaista jesu bile revolucija kojoj bolji dio domaćega glumišta trajno duguje.

Vasaryju to nije bilo dosta i otišao je studirati mimu kod čuvenog Jacquesa Lecoqa. A onda su došle devedesete sa svim što su donijele, pa se kući vratio tek početkom milenija. Preuzevši ulogu profesora na Katedri za scenski pokret Odsjeka glume Akademije dramske umjetnosti, svoje je specifične vještine pridodao ostalim kolegama, među kojima nije bilo stručnjaka za klauneriju ili mimu, barem ne stručnjaka njegovog ranga. Koliko je važan njegov pedagoški utjecaj govori i činjenica da je nekoliko domaćih predstava, većih ili manjih uspješnica, nastalo svojevrsnim osamostaljivanjem ispitnih predstava. S crvenim nosom ili bez njega.

Sam je pak pustio da uloge pronalaze njega. Rad na Brijunima vjerojatno je došao zbog starog prijateljstva s osnivačem i zaštitnim znakom Kazališta Ulysses, jer Rade Šerbedžija je znao koliko majstor scenskog pokreta može pridonijeti predstavama koje moraju biti i velike i važne, ali i zabavne ili barem atraktivne. Najbolji primjer Vasaryjevog nezaobilaznog angažmana na Brijunima je predstava Pijana noć 1918. prema autobiografskim zapisima Miroslava Krleže, u dramatizaciji i adaptaciji Tene i Ive Štivičića te u režiji Lenke Udovički. Cijeli prvi dio predstave obilježen je koreografiranim slavljem koje se pretvara u dernek, i u kojem svaki član brojnog i respektabilnog ansambla ima svoju ulogu, ali ona glavna pripada konobaru, šefu sale ili ceremonijal-majstoru kojeg upravo maestralno igra Vasary, pokazujući svu raskoš mimskih dosjetki, fizičkih spretnosti i akrobacija. Svaka boca, čaša i salveta, svaki tanjur i stolac, vođeni njegovom rukom završe na pravom mjestu, a na ostalima je samo da pokušaju slijediti njegovu koreografiju, znajući da tu vrstu brzine i preciznosti ipak nemaju. Možda u predstavi nije rekao ni riječ, možda ipak jest, ali to je manje važno, jer bitna je bila ilustracija, a ona je uspjela upravo zahvaljujući angažmanu majstora.

Isti samozatajni stav, ali i ekspresivnost onda kad jest na pozornici i kad on više nije on nego je sav pretočen u ulogu iz koje ipak ne može ne izroniti glumačka osobnost,  donio mu je i ulogu u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu Enciklopedija izgubljenog vremena. Režirala ju je Snježana Banović prema tekstu Slobodana Šnajdera i Vasaryjev je lik, sasvim jasno nazvan Gregor Samsa, domaći svatković, ostatak radničke klase nesnađen u tranzicijskom vremenu i stoga sasvim logično ogorčen. Poput Weissovog Mockinpotta, Šnajderov Gregor luta od svoje otuđene obitelji do Boga, i završava mrtav a neumiren. Mladen Vasary odigrao ga je svojom specifičnom karizmom, fizikalnošću ali i glasom koji nije ni lijep ni milozvučan, ali je na onaj pravi, klaunski način, upravo zato točniji. Pritisnut čovjek samo u vesternima govori duboko, polako i stoički, samo heroji u izmaštanim svjetovima hrabro koračaju prema vlastitom stradanju. Ostali se bore do kraja za ono malo egzistencije, histeriziraju, stenju, cinični su i prema sebi i prema drugima, dok istovremeno pokušavaju od života uzeti još malo, i sve je to Vasary iznio briljantno. Upravo zato, posredstvom prepoznavanja ali i Šnajderovog inherentnog sarkazma,  njegova uloga bila je generalno antipatična. Previše zbilje u kazalištu, čak i kad je prevučena groteskom, rezultira uspjehom u onoj mjeri u kojoj je zbilja podnošljiva.

Apartnost je Vasary vježbao i naslijedivši od Radka Poliča ulogu Lude u brijunskom Kralju Learu, i to je još jedna rola u kojoj je mogao biti svoj i istodobno biti i puno više od tek funkcionalnog dijela predstave. Zato mu je Edvin Liverić u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih Proba orkestra dodijelio kratku, ali zaključnu i razotkrivajuće efektnu ulogu Dirigenta. Možda previše ilustrativno postavljen, on je razrješenje pitanja koje visi nad cijelom predstavom, i iz talijanske ili hrvatske perspektive on je jasni signal onoga do čega sasvim pravocrtno dovodi želja za vlašću „čvrste ruke“. Uzme li se u obzir specifičan Vasaryjev glas, potenciran karikaturalno ali s jasnom referencom, završetak komada možda i nije morao imati sva ona tehnička čuda u obliku crnog balona ili kugle za rušenje koja guta sve pred sobom. Vasary sam bio bi dovoljan da svima sve bude jasno.

Konačno, u ovom kratkom i subjektivnom popisu, ostaje Vasaryjeva posljednja, u neku ruku i oproštajna uloga. Po zamisli i u režiji Dražena Šivka, u koprodukciji njegove organizacije Grupa i Teatra &TD, njih dvojica u Dvostrukom akslu igraju možda sebe, možda samo dva tužna klauna, a možda i oboje istodobno. Jednostavna posveta glumačkom poslu, ideji da kazalište zabavlja ili uvriježenom mišljenju da su glumci veseli vrapci ili onaj cvrčak iz čuvene basne, njih dvojica se nadmeću i surađuju, produciraju, provociraju i podržavaju dok se pokušavaju „prodati“ publici. Sve skupa nema nikakvog smisla, jer onaj ulično-kazališni šešir institucionaliziran je u obliku blagajne i fiskaliziranih ulaznica, ali vještina je i dalje tu. Šivak u predstavi izvodi sve što može i zna, ali ostavlja čelno mjesto Vasaryju kao majstoru i prethodniku, zasluženoj zvijezdi produkcije. Ovaj to koristi jer zaslužuje, ali profesionalizam, nerazdruživ od glumačkog ega, tjera ga na uvijek još intenzivniji rad, čak i kad je formalno neuspješan. Dvostruki aksl zato je svojevrsni dokumentarni teatar o glumi kao prolaznosti, metafori za život, jer svi skečevi, štosovi, kalamburi i vještine neumitno nestaju prije ili kasnije. Treba se samo nadati da sam Vasary nije znao da mu je to posljednja predstava, jer iz današnje perspektive ona nije ni klaunska ni majstorska nego točnija i iskrenija nego što joj je bila namjera. Svima koji nisu vidjeli Dvostruki aksl ne ostaje nikakva utjeha. Jednostruki aksl ionako nosi puno manje bodova, gotovo se i ne broji.

Mladen Vasary, hrvatski glumac rođen 1954. u slovenskoj Lendavi, majstor fizičkog kazališta i klaunerije, preminuo je u Zagrebu, 21. studenoga 2022.

©Igor Ružić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 5. studenog 2022.