Razgovarao: Luka Nalis

Lana Kos jedna je od najsjajnijih zvijezda operne scene u Hrvatskoj. Povod za intervju bila je Nagrada hrvatskog glumišta koju je naša proslavljena sopranistica dobila za ulogu Magde de Civry u operi Lastavica Giacoma Puccinija (to joj je treća Nagrada hrvatskog glumišta, do sada je bila laureatkinja za uloge u operama Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija i Ernani Giuseppea Verdija) pod dirigentskim vodstvom Lorenza Passerinija i u režiji Huga de Ane u produkciji HNK u Zagrebu – njene matične kuće. U razgovoru s Lanom Kos osvrnuli smo se na njenu dosadašnju karijeru, iz koje se posebno ističu nastupi u Veronskoj areni. Osim toga, na međunarodnom planu njene karijere vrijedi istaknuti nastupe u Teatru Real u Madridu gdje je debitirala u Verdijevoj operi Luisa Miller uz slavnog baritona Lea Nuccija, a osim toga pjevala je u prvoj Traviati nakon što se Teatro Real re-otvorio po okončanju epidemije korona virusa. Riječ je o posebnoj, epidemiološki prilagođenoj produkciji pod dirigentskim vodstvom Nicole Luisottija.

S obzirom na činjenicu da smo razgovor ostvarili krajem 2023. godine, isti je prava retrospektiva godine u umjetničkom/profesionalnom životu Lane Kos. Godina je to u kojoj je proslavila 20 godina umjetničkog djelovanja debijem u ulozi Tosce Giacoma Puccinija na pozornici HNK u Zagrebu.

Poštovana Lana, prije svega čestitamo Vam na Nagradi hrvatskog glumišta za ulogu Magde de Civry u operi Lastavica / Le Rondine Giacoma Puccinija. Riječ je o operi koja u Hrvatskoj nije nikada scenski izvođena (samo koncertno 2008. godine u KD Vatroslav Lisinski pod ravnanjem Nikše Bareze). Je li Vam ta činjenica predstavljala veću odgovornost/pritisak tijekom pripreme uloge, veću  nego kada je riječ o ulozi koja je dio tzv. željeznog repertoara?

Rekla bih da uloga Magde de Civry zahtjeva posebnu pripremu jer je riječ o operi koja ne samo da u Hrvatskoj nije izvođena, uz izuzetak koncertne izvedbe koju ste spomenuli, nego je vrlo rijetko izvođena i u svijetu. Uloga je to koju prilikom pripreme uzimaš kao nešto što ti je potpuno novo. Nije to poznat teren poput Tosce ili Violette koje se tijekom pripreme već nalaze u uhu.

Ono što je zanimljivo jest da je Lastavica prekrasna opera koja ima pregršt divnih dueta, terceta, arija, itd. Međutim, to nije onaj tip opere kao što su npr. Rigoletto ili Traviata, čije poznate arije (npr. La donna e mobile ili Brindisi) čovjek pri izlasku iz kazališta pjevuši jer su mu ostale u uhu. Melodije iz Lastavice nisu toliko pamtljive ali, neovisno o tome, riječ je o operi koja obiluje prekrasnom glazbom i vrlo je zahtjevna. Magda mi se kao lik svidjela na prvo čitanje, bila je to ljubav na prvi pogled. Moram napomenuti da je arija Chi il bel sogno di Doretta prva koju sam u životu otpjevala. Naime, pjevala sam je na audiciji u HNK u Zagrebu sa 17 godina maestru Vladimiru Kranjčeviću, prije Kraljice noći s kojom sam debitirala u danas svom matičnom kazalištu. Chi il bel sogno arija je za koju sam posebno vezana jer je otvorila vrata mom putu na daskama koje život znače i u vrijeme kreiranja uloge jedina mi je bila poznata iz cijele opere, a na ostalome sam minuciozno radila.

Riječ je o operi koju je Puccini prvotno zamislio kao operetu, međutim, kasnije ju je preradio i postala je opera. Ipak, u formi partiture zadržali su se mnogi izdanci operetne forme. Je li Vam opisana podvojenost forme omogućila slojevitiju interpretaciju Magde de Civry i to u vokalnom i scenskom segmentu?

Dakako da je. Prilikom rada na predstavi redatelj, maestro Hugo de Ana posebno je inzistirao na scenskom pokretu pa je i cijela produkcija stilski poprimila više operetnu nego opernu formu. Međutim, to je ono što mene veseli, odgovara mom senzibilitetu pa mi je kako glavna uloga tako i cijela produkcija jako dobro sjela, tim više što je i lik Magde vrlo sličan Violetti iz Verdijeve Traviate – ne toliko u smislu sadržaja opere koliko u smislu njihovih karaktera. U obje opere riječ je o ženama koje se nalaze u specifičnom društvenom sloju. Magda egzistira u društvu umjetnika, kreativaca. Njen prijatelj je pijanist, ona je diva, a tu su i njene ostale prijateljice s kojima je u kontaktu.

Sa stilskog aspekta u Lastavici ima jako puno govornog teksta; čak i dio u kojem Magda govori prije arije, a ne pjeva – kako bi to bilo u klasičnoj operi. Kadgod je pjevač primoran govoriti na pozornici, neovisno o duljini govornog dijela, to mu predstavlja poseban izazov za koji se mora posebno potruditi, tako da govorni dio bude što prirodniji a opet da bude zvonko, da se jasno čuje i da dopre do posljednjeg reda gledališta.

Lastavica je u HNK u Zagrebu izvedena u reduciranoj formi Francisa Griffina (zbog pandemijskih ograničenja). Je li opisana činjenica za Vas kao naslovnu interpretatoricu predstavljala prednost ili nedostatak?

Činjenica da je Lastavica postavljena u reduciranoj verziji sigurno nam nije olakšala stvaranje i izvođenje predstave. Naime, poznata je činjenica da je Puccini svaku frazu koju je napisao za pjevača nadogradio čvrstom podrškom orkestra, pa u situaciji kada je orkestar reduciran sigurno da se pjevač osjeća izloženije.

Opus Giacoma Puccinija slobodno možemo okarakterizirati kao opus posvećen ženama. Kada Magdu de Civry postavite u korelaciju s ostalim Puccinijevim heroinama (u međuvremenu ste debitirali kao Tosca) koje ste tumačili, koje su sličnosti, a koje razlike?

Lijepo ste to rekli. Puccini je jako volio žene i sve ženske uloge koje je napisao posebne su na svoj način. U tu kategoriju spada i Liu iz Puccinijeve posljednje opere Turandot, koja je ropkinja, sporedni lik, međutim iz Puccinijevih pisama zna se da je kao inspiracija za kreiranje lika Liu poslužila Puccinijeva tadašnja ljubavnica, sobarica koja je svoj život skončala samoubojstvom u jezeru u Torre de Lagu, pa je tom paralelom sa stvarnom osobom Liu još tragičniji lik. Imala sam čast nastupiti u Torre de Lagu, ući u Puccinijevu kuću koja je danas muzej i osjetiti atmosferu u kojoj je živio.

Vratimo se na Magdu ili Toscu ili Butterfly i druge protagonistice iz Puccinijeva opusa. Smatram da je od svih Magda možda najprpošniji lik. Ne bih rekla da je toliko snažan karakter da je karakterno heroina u punom smislu riječi kao što je to npr. Tosca. S glazbenog aspekta svaka za sebe je vrlo zahtjevna uloga i zahtijeva posebnu spremnost i zrelost. Kao primjer za to mogu uzeti Manon Lescaut, koju sam prvi put pjevala 2012. godine u Ateni. Ona je tada bila Mlada Manon koja nije bila toliko vokalno iskusna, a sada mi je glas potpuno zreo i sada je to uloga, uz dakako Toscu, koja mi je jako dobro sjela u grlo.

Za dirigentskim pultom Lastavice našlo se dvoje dirigenta mlađe generacije: Lorenzo Passerini i Matija Fortuna. Kakva je bila suradnja s njima, je li mladi dvojac udahnuo obilje mladenačkog zanosa u Puccinijevu zrelu partituru?

S maestrom Passerinijem je bilo prekrasno raditi. On je dirigirao premijeru, a uobičajeno je da se više radi s dirigentom koji dirigira premijeru nego s dirigentom koji dirigira obnovu. S druge strane, s maestrom Matijom Fortunom mi je bilo izuzetno lijepo surađivati, tim više što smo kućni prijatelji pa nam se energije poklapaju i to se osjetilo i na predstavi – mogla sam se u potpunosti osloniti na njega.

Da se vratim na maestra Passerinija. O njegovom ravnanju Lastavicom dovoljno govori činjenica da se u ansambl sceni dogodio bis, što nije tako česta pojava na opernim izvedbama.

Isto tako, što se tiče autorskog tima zagrebačke Lastavice, bila je to nova suradnja  s Argentincem Hugom de Anom. Riječ je o redatelju koji ima iznimno veliku karijeru. Možete li nam nešto više reći kako o ovoj tako i o drugim suradnjama s maestrom De Anom?

Mogu slobodno reći kako je Hugo de Ana moj umjetnički otac. Naime, svoju prvu Traviatu u dobi od nepune 21 godine radila sam upravo s njim. To je bio i njegov režijski debi te opere i to, ne biste vjerovali, na pozornici SNG u Mariboru. Ulogom u Traviati i Hugom de Anom otvorila su mi se vrata svjetskih pozornica. Nakon te suradnje upravo me De Ana pozvao u Veronsku arenu, gdje sam debitirala 2011. u njegovoj produkciji Traviate. Kasnije sam u Veroni pjevala sedam sezona Juliju u Romeu i Juliji Charlesa Gounoda, Micaelu u Carmen Georgesa Bizeta, itd. Moram reći kako sam pjevala i u posljednjoj produkciji Traviate s redateljskim potpisom Franca Zeffirellija, koju je radio pred smrt. Umro je svega nekoliko dana prije premijere.

Hugu de Ani mogu reći samo – veliko hvala. Bila je sad nedavno jedna simpatična situacija – naime, radili smo Traviatu na Palma de Mallorci, a kako smo do sada radili istu operu na nekoliko različitih pozornica, svaki put novu produkciju, nikad istu, De Ana mi je za vrijeme pauze znao reći: ovo ti je ona varijacija Bari, ovo je ona varijacija iz Verone, ovo je pokret odavde, odande i tako. Kako bilo da bilo, otpjevala sam 34 ili 36 različitih produkcija Traviate u životu, nekoliko s Hugom de Anom, i svaki put sam nešto novo od njega naučila. To je redatelj od kojega se na dnevnoj bazi može učiti. De Ana kad radi režiju pazi na svaki detalj – to je filmski. Za rad s njim potrebno je imati puno snage, koncentracije i biti potpuno u liku.

Nastupali ste u Veronskoj areni u nekoliko navrata. Koliko je pjevaču izazovno nastupati u tako velikom izvedbenom prostoru, posebno prilikom pjevanja velikih arija koje iziskuju veliki kako vokalni, tako i emotivni angažman?

Kako sam navela, nastupala sam u Veronskoj areni sedam sezona. Isto tako, bila sam laureatkinja nagrade za sopran godine koju dodjeljuje Verona lirica.

Kada sam pjevala Traviatu u Areni u prvom činu, za vrijeme izvođenja arije Sempre libera bila sam na velikoj rampi koja scenski predstavlja okvir i na tom okviru dižem se na 15 metara visine i pjevam najteži dio arije. Za to smo imali samo jednu probu, neposredno prije početka predstave, prije nego što je publika trebala ući u Arenu. Dok sam bila na toj visini oko sebe sam imala samo pojas identičan onome koji se koristi u avionu i to je to. Kada se digneš na tu visinu, vidiš samo onu publiku koja sjedi na višim mjestima, onu dolje neposredno ispred pozornice više uopće ne vidiš. Sve to bilo je tim zahtjevnije zbog činjenice što se uopće nisu koristili monitori na kojima se dirigenta vidi u krupnom planu. Moram spomenuti kako se cijela konstrukcija  tresla (smijeh) jer sam se nužno gibala dok sam izvodila ariju, posebno visine.

Šalu na stranu, Arena di Verona je jedna od najpoznatijih opernih pozornica na svijetu. Sam ulazak u taj hram kulture je emocija koju se uopće ne može opisati i to mi je bila iznimna čast. Imala sam priliku debitirati u Traviati u Areni bez ijedne orkestralne probe i to stoga što sam, kako sam već rekla, na poziv Huga de Ane zamijenila kolegicu Invu Mulu koja se razboljela. Bio je to za mene ogroman stres, toliki da se prve predstave do današnjih dana uopće ne sjećam, znam samo da je to na kraju bio veliki uspjeh. Svojoj majci sam tada rekla da se u Areni osjećam kao gladijator i bit će ili palac gore (ogroman uspjeh) ili palac dolje (totalni fijasko), trećeg nema. Na kraju, hvala Bogu, ispalo je ovo prvo.

Dakako, moram dodati da na pozornici Arene velikim djelom ovisite i o vremenskim uvjetima. Naime, ako puše jak vjetar nosi ton i onda dok pjevate morate točno znati gdje i kako se okrenuti u kojem trenutku. Sjećam se jednog trenutka na predstavi moderne inscenacije Romea i Julije s Vittoriom Grigolom u režiji Damiana Micheletta, gdje su scenografiju činile ogromne metalne konstrukcije. Cijeli dan prije predstave padala je kiša. Zamislite situaciju u kojoj se penjete po ljestvama unutar konstrukcije na krevet – to publika ne vidi, ali je jako zahtjevno a rekla bih i opasno. Kada kamen kojim je obložena Arena upije svu tu vlagu, automatski se mijenja i akustika, neovisno o tome što tehnika osuši pozornicu i scenografiju. Nastupati po vlažnom vremenu ili kada imate tu sreću da je vrijeme suho i stabilno potpuno je različito iskustvo. Kada se poklope savršeni vremenski uvjeti, nastup pred prepunom Arenom čarobno je iskustvo. Na moju sreću, glas mi sadrži metalni timbar i uvijek se savršeno uklapao u takve uvjete izvedbe.

U Areni di Verona pjevali ste Traviatu pod vodstvom Mo. Carla Rizzija koji je 2005. godine snimio slavnu Traviatu u režiji Willya Deckera na Salzburškim svečanim igrama. Riječ je o produkciji koja je Annu Netrebko vinula u zvijezde. Možete li se prisjetiti suradnje s Mo. Rizzijem?

Maestro Rizzi sjajan je dirigent. Moram ovdje priznati kako sam imala malu tremu pred suradnju s njim, posebno zato što sam uskočila u tako veliku produkciju na važnom mjestu. Maestro Rizzi došao je iz Chicaga i direktno s aerodroma došao je na glazbenu probu. Kasnio je na probu sat vremena, a tih sat vremena meni se činilo kao vječnost te sam se bojala da me ne želi u predstavi odnosno da protestira da me se ukloni iz podjele. Nakon što je proba počela, bila sam zapanjena činjenicom da maestro dirigira cijelu probu napamet – sve, čak i manje uloge prvog čina pjevao je s nama naizust. Nakon što je dirigirao cijelu predstavu, kako sam već rekla – iz glave, zagrlio me i rekao mi da imam divan glas i da idemo na predstavu i da će sve biti super. Moram priznati da ga tijekom predstave skoro niti jednom nisam morala pogledati jer sam osjećala veliku sigurnost i povjerenje prema maestru.

Nagradu hrvatskog glumišta dobili ste i 2011. godine za naslovnu ulogu u Donizettijevoj operi Lucia di Lammermoor pod vodstvom Nikše Bareze i u režiji Damira Zlatara Freya. Možete li se prisjetiti te produkcije?

U to vrijeme bila sam u stalnom angažmanu u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu. Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci i sama Rijeka kao grad obilježila je na svoj način jedan važan period moje karijere. Naime, tada je moj glas još uvijek naginjao koloraturnom sopranu i u toj produkciji imala sam veliku podršku od strane maestra Bareze koji mi je dao povjerenje  da tako mlada, u dobi od 25 godina debitiram u tako složenoj ulozi. Dramaturški gledano redatelj Damir Zlatar Frey također mi je puno pomogao, a prije toga surađivali smo na predstavi Romea i Julije u Mariboru, tako da smo se već poznavali. Lucia di Lammermoor bila je impresivna produkcija sa stepenicama u sredini pozornice i velikim velom koji sam nosila. Kada danas s odmakom gledam fotografije, to je zaista jako dobro izgledalo. Od tada do danas više nikada nisam pjevala u Rijeci. Bila bi mi čast kada bi se ponovo stvorila prilika. Moram ovdje napomenuti da sam počašćena što sam tri puta dobila Nagradu hrvatskog glumišta i to za nastupe u tri različita kazališta u Hrvatskoj: Rijeci (Lucia di Lammermoor), Splitu (Ernani) i Zagrebu (Lastavica).

Svojevremeno ste bili najmlađa solistica Bavarske državne opere u Münchenu. Postoji li neka produkcija/suradnja iz tog intervala Vaše karijere koja Vam je posebno ostala u sjećanju i ako da, recite nam nešto više o njoj?

U tom  periodu svoje karijere koja je, kako je poznato, krenula vrlo rano, ostala sam u drugom stanju. Upravo to bio je razlog zašto sam prihvatila biti stalnom članicom BSO-a jer u tih četiri godine što sam ostala tamo nije bilo moguće vrlo mladoj, samohranoj majci putovati po cijelom svijetu s djetetom, kolicima, itd. To  se pokazalo kao jako dobra odluka jer sam u tom periodu  puno surađivala s vrhunskim dirigentima kao što su Zubin Mehta, Kent Nagano, Marco Armiliato, koji mi je kasnije u karijeri puno i pomogao. Ovom prilikom spomenula bih baš produkciju Krabuljnog plesa koju sam pjevala s Mo. Armiliatom. Riccarda je tom prilikom pjevao tenor Ramon Vargas, a ja sam pjevala ulogu paža Oscara – bili smo prijatelji.

U BSO kada su obnove a nisu premijere, imate po tjedan dana proba prije predstave i nema orkestralne probe. Na predstavi sam imala tremu u prvom činu i Ramon Vargas vidio je da ne čujem dobro orkestar, zagrlio me na sceni i prstom mi davao takt, dakako da publika ne vidi. Nakon toga, iza scene Vargas mi je rekao: „Toliko si divna, fantastična, zabavna, opusti se, što si probala si probala, sve znaš“. U pauzi me bodrio i Mo. Armiliato i rekao: „Ne brini, ja sam s tobom – samo ti pjevaj“. To mi je ostalo kao lijepa sličica iz tog perioda – bila sam okružena prekrasnim kolegama. Nedavno sam ponovo nastupila s Ramonom Vargasom na koncertu u Travisu u čast Mariju del Monacu, a tom prilikom pjevali smo duet Amelije i Riccarda, također iz Krabuljnog plesa.

Isti duet pjevali ste i na koncertu otvorenja sezone u HNK u Zagrebu s Pitorom Beczalom. Kakvo je bilo to iskustvo?

Također prekrasno. On je divan kolega, prekrasnoga glasa, a upravo je uloga poput Amelije jedna od onih u koju se moj glas sada, nakon svih tih godina, savršeno uklapa.

Iako njegujete intenzivnu međunarodnu karijeru, postali ste stalna članica zagrebačke Opere. Kako ste se odlučili na taj korak?

Imala sam tu čast da me tadašnja intendantica HNK u Zagrebu Dubravka Vrgoč pozvala i ja sam objeručke prihvatila taj poziv. Naime, dugo godina nisam pjevala u Zagrebu, a živjela sam u Zagrebu. Tijekom svih godina putovanja/nastupanja po svijetu bila mi je velika želja živjeti u Hrvatskoj i pjevati i dalje izvan zemlje. Doma je ipak doma i smatram da sam kroz ovih 20 godina stvorila sebi krug ljudi, tj. publike koja dolazi na predstave zbog mene i prati moj umjetnički put. To se dokazalo u Trstu na posljednjoj predstavi Manon Lescaut, kojom sam otvorila sezonu u tamošnjem Teatru Verdi. Došlo me podržati 40-ak ljudi iz Hrvatske, između ostalog i naša velika pjevačica Mirjana Bohanec. Prije toga, tijekom cijelog ciklusa predstava došlo me podržati još 80-ak ljudi iz Hrvatske, i zbog toga mi je neizmjerno drago. Isto tako, puno mi znači da mogu otpjevati nekoliko produkcija godišnje u Hrvatskoj jer to je moja domovina. I prije spomenutoj, bivšoj intendantici mog matičnog kazališta, Dubravki Vrgoč koja mi je to inicijalno omogućila neizmjerno sam zahvalna.

Ulogom u Puccinijevoj Manon Lescaut otvorili ste sezonu u Teatru Verdi u Trstu, a to je ujedno bio i drugi nastup u toj kazališnoj kući. 2018. godine pjevali ste Mimi u La bohème. Svojevremeno ste s istom ulogom otvorili sezonu i u Teatru Massimo u Palermu. Kakav je osjećaj pjevati na otvorenju kazališne sezone u jednoj talijanskoj opernoj kući? Poznato je da su to posebni događaji u Italiji.

To je velika čast, ali i velika odgovornost. Međutim, u Trstu sam zaista imala sreću što sam radila sa sjajnim suradnicima. Bila je tu dirigentica Gianna Fratta, koja je u periodu priprema predstave odradila veliki broj muzičkih proba gdje smo svaki detalj precizno uvježbali. Na kraju smo na pozornicu došli spremni, sa željom da uživamo u predstavi i damo najbolje od sebe.

Svojim nastupom u ulozi Manon Lescaut otvorili ste nam nove vizure karaktera Puccinijeve heroine – mentalno posrnuće u četvrtom činu. Kojim ste se premisama vodili kada ste oblikovali scenski aspekt uloge, s posebnim osvrtom na četvrti čin?

Kada se radi o suvremenim režijama opera, onda je meni kao pjevačici/umjetnici najvažnije  da vjerujem u ono što radim na pozornici, a to je ono što je želja redatelja. Ako u to ne vjerujem onda lažem sebe, lažem publiku i onda ništa nema smisla. U takvim situacijama bolje se okrenuti, zahvaliti na suradnji i jednostavno ne raditi takve projekte.

Produkcija Manon Lescaut u Trstu bila je veoma zahtjevna, tim više što je redatelj Guy Montalvon zamislio u drugom činu da Geronte nije on per se nego da je zapravo Karl Lagerfeld koji Manon Lescaut vidi kao muzu od koje radi svoju skulpturu – gipsa me na pozornici u drugom činu. Tako koncipiran lik Gerontea je aseksualan i uopće ne vidi Manon kao predmet fizičke žudnje nego kao obličje svoje genijalnosti, od koje je sav u transu. Međutim u trenutku kada ga Manon  Lescaut ismije, ponizi i na kraju pokrade te mu govori da se pogleda kako je star i oronuo dok su ona i Des Grieux mladi, lijepi i poletni, trenutak je u kojemu Geronte odlučuje kazniti Manon. Četvrti čin kako ga je zamislio Guy Montalvon nije koncipiran tako da Manon ide brodom u Ameriku i završava u pustinji kao u originalu, nego se Des Grieux nalazi u svojevrsnom zatvoru u kojemu ima sve što poželi (šampanjac, skupa hrana i sl.) a s druge strane pozornice nalazi se Manon Lescaut koja nema apsolutno ništa. Dijeli ih staklena stijena koja se ne može razbiti i kroz nju Des Grieux gleda Manon Lescaut koja umire. On jako voli Manon a mora je gledati u agoniji, bez kapi vode (na stražnjem zidu kod Manon nalazi se umivaonik iz kojega ona pokušava bezuspješno uzeti makar kap vode). U  tom trenutku sam razmišljala što bi bilo sa mnom da se nađem u takvoj situaciji kada nemaš niti vode, niti snage, jednostavno padaš s nogu od nemoći. U cijeloj toj tragičnoj situaciji Des Grieux ti je pred očima i kada ona njemu govori: „Poljubi me, zagrli me“, već je napola mrtva i to su zapravo halucinacije.

U četvrtom činu posebno mi se dopao dramatični dio u orkestru, prije arije Sola, perduta, abbandonata koji demonstrira sav očaj koji je na granici ludila. Ima tu scena gdje doslovno lupam glavom u zid i to mi je uz istovremeno razmišljanje o glasu tj. pjevanju, bilo posebno scenski/glumački izazovno.

Nedavno ste debitirali kao Tosca u HNK u Zagrebu. Kakvi su Vam dojmovi nakon debija i imate li namjeru još razvijati Vašu interpretaciju – kako vokalno, tako i scenski?

Debijem u operi Tosca Giacoma Puccinija obilježila sam 20 godina umjetničkog djelovanja. Bila je to kruna karijere. Tosca je ipak Tosca.

Uloga je to koju nisam još priželjkivala. U suradnji s maestrom Pier Giorgiom Morandijem, šefom-dirigentom Zagrebačke opere koji dugi niz godina poznaje moj glas, s kojim surađujem 10 godina – s njim sam debitirala kao Desdemona u Otellu Giuseppea Verdija u Pekingu 2013. godine a nakon toga radili smo La bohème u Palermu i Traviatu, također u Kini, maestro mi je za vrijeme proba Madam Butterfly rekao: „Večeras sam u tvom glasu čuo Toscu“. Tome sam se tada usprotivila, a moj suprug operni redatelj Giancarlo del Monaco rekao je: „Samo preko mene mrtvog!“ (smijeh). Nakon druge predstave Butterfly u Zagrebu, maestro Morandi i ja smo otišli na večeru, kada mi je rekao da je opet čuo Toscu u mom glasu. Nakon treće predstave mi je ponovio isto i molio me da prihvatim ulogu Tosce i da probamo napraviti Toscu. Predala sam se i to se na kraju dogodilo. To je nova uloga mog repertoara i sada ću je pjevati u Erfurtu također u režiji Guya Montalvona, koji je intendant tamošnjeg kazališta. Veselim se tome.

Sudjelovali ste u izvedbi Verdijevog Requiema pod dirigentskim vodstvom Placida Dominga u Lisinskom.

Placido Domingo veliki je umjetnik. Svojevremeno smo zajedno nastupali na gala-koncertu u Veronskoj areni (tom prilikom nastupao je i Andrea Bocelli) i od tada se znamo. U njegovom dirigiranju osjeti se da je pjevač – uvijek je uz pjevača.

Glas Vam je poprimio tamnije konture. S obzirom na to, u kojim se ulogama vidite u budućnosti?

Moj glas je tamniji od početka karijere. Govorim kao mezzosopran, tako da je tamna boja zapravo moja prirodna boja glasa i ja je ne mogu pretjerano svijetliti – tada bih radila nešto što je mimo moje prirode. Dakako, volumen moga glasa je sada puno veći nego na početku karijere, a mislim da je to i prirodna pojava da se glas tako razvija. Nemam se namjeru uspoređivati, ali sve velike pjevačice prošlog stoljeća prošle su takvu transformaciju pa su od Kraljice noći postale Traviata i tome slično. Tim putem se i moj glas razvija pa nakon Luise Miller i Ernanija došla sam u fah lirskog/dramskog soprana – Tosca, Manon Lescaut, itd.

Planovi za budućnost?

Već 1. siječnja letim u Bolognu, gdje ću u Teatru Communale otvoriti sezonu. Na repertoaru je Manon Lescaut pod vodstvom dirigentice Oksane Lyniv. Ona je sjajna dirigentica; radile smo već zajedno Trubadura u Grazu. Veselim se novoj suradnji.

Što se tiče angažmana u Hrvatskoj, mogu publiku pozvati u moju matičnu kuću HNK u Zagrebu, gdje ću pjevati Madam Butterfly s maestrom Morandijem. Također, pjevat ću i Mimi u novoj produkciji La bohème i s jednom ili možda dvije predstave oprostit ću se od Verdijeve Traviate.  

Draga i poštovana Lana, hvala Vam na razgovoru i puno sreće u daljnjoj karijeri.

©Luka Nalis, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. studenog 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija