Razgovarala: Branka Primorac

Naslovna fotografija: Ernest Srećko Berec na pripremama za izvedbu Đuke Begovića, Vinkovci 2010.

U pripremi za razgovor, koji vodimo u povodu Vaših četrdeset godina umjetničkog djelovanja, rekli ste mi da je poslije glume Vaša najveća ljubav lutkartsvo. Čime Vas je lutka šarmirala?

Da, istina. Lutkarstvo je moja druga velika ljubav poslije glume. To mogu zahvaliti Borislavu Mrkšiću i radu na lutkarskoj predstavi Okruglica i valjušak. Bio sam iznenađen kako se i od čega sve može napraviti lutka. Učio sam i čitao sve što sam mogao naći o lutkarstvu. Formiralo me u tom smislu i prijateljstvo s Berislavom Brajkovićem, majstorom lutkarom. Bilo je to s njim nezaboravno iskustvo. Onda se nekoliko godina nisam bavio lutkama sve do 2009. kad sam osnovao svoju kazališnu udrugu i dramske studije u Šibeniku, Vodicama, Biogradu i sada u Ninu. Intenzivno pišem, režiram i dramatiziram tekstove za najmlađe. Volim raditi s djecom i za djecu.

Da neumorno radite dalje sigurno Vas potiču nagrade.

S predstavom Vesele zgode Ante Radea na festivalu “Glumište pod murvom” u Skradinu 2010. osvojili smo zlatnu i srebrnu murvu za animaciju lutaka, ali i za predstavu u cjelini. A bilo je i drugih priznanja. Sada pripremam Slanka i Vlasticu, novi komad za koji sam napisao tekst, napravio lutke i scenografiju, izabrao glazbu. Premijera će biti krajem travnja u Ninu. Uz ovu zabavnu, edukativnu, toplu pričicu snimili smo audio CD i napravili maskotu račića Slanka. Zdušno radim. Žao mi je, ali moram spomenuti neugodnost koja mi se dogodila s prijavom u članstvo UNIME poslije niza godina rada s djecom i za djecu. Odbijen sam, nisam primljen. Šok je za mene bio veći što nije bilo ama baš nikakva obrazloženja. Čini mi se da o tome odlučuju ljudi koji gledaju svoje interese. Volio bih da griješim. Nema veze, nije me pokolebalo idem dalje s još većom snagom, voljom i energijom.

Rekli ste mi da sami izrađujete lutke? Kako Vam to ide?

Moja velika inspiracija je Walt Disney. Od njega crpim sve – ideje, znanje, inspiraciju. Odmalena je duboko urezan u mojoj kretivnoj svijesti, sve moje ideje i likovi otuda dolaze.

Na Facebooku osim zanimanja glumac i redatelj naveli ste: ugostitelj, pizza majstor, kuhar… Kako se Vaše osnovno zanimanje slaže s posve oprečnim poslovima?

Ha, ha, ha,  dobro ste pročitali. Naime, gastronomija mi je hobi, a u ugostiteljstvu sam završio iz potrebe. Kako trenutno nemam neki stalni angažman u kazalištu ove se sezone pripremam za rad u hotelu Kolovare. Kuhat ću i spravljati pizze turistima.

Iz sadašnjosti okrenut ćemo se Vašim počecima. Kako se razvijala ljubav za kazalište i glumu?

Bilo je tu svega. Glumu sam okusio rano, još kao prvašić. Kazalište mi je bilo blizu kuće. Zvali su me Čkalja. Nisam mislio biti glumac, maštao sam o vojnoj karijeri ili karijeri policijskog inspektora. Želja mi se nije ispunila. Godine 1977. na prijemnom za Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu ušao sam samo u uži izbor, a onda sam upisao Filozofski fakultet u Zagrebu, hrvatski jezik i zemljopis. Sudbina je htjela drugačije. Na poziv ravnatelja tadašnjeg virovitičkog kazališta Stjepana Redera, kojem su trebali mladi glumci, kolega Dragutin Vrbenski i ja dobili smo stalni angažman. Već otada sam član HDDU-a što ističem s ponosom. Jedan sam s najdužim stažem u našoj udruzi. Punih četrdeset godina.

Radili ste i u drugim hrvaskim teatarskim kućama?

Od 2004/2005, poslije Virovitičkog kazališta. radio sam u HNK Šibenik, GKM Split, HNK Varaždin, Kazalištu u Pečuhu  i Vedroj sceni u Osijeku. Akademiju nisam završio, mogu reći da mi nije žao. Sve tajne zanata upoznao sam radeći u kazalištu. Prošao sam kroz sve faze. Imao sam sreću s mentorima, redateljima, kolegama koji su me učili hodati na sceni, govoriti… Svakako da je spoj akademije i talenta dobitak, ali ono što ti je Bog dao to je tvoje, to je vječno.

Radili ste u kazaištima od sjevera do juga, gdje vam je bilo najljepše?

Najljepši dio mog profesionalnog rada u kazalištu je bio svakako u kazalištu Virovitica, posebice od 1980. do Domovinskog rata.

Na kojim ste ulogama i s kojim redateljima brusili zanat? Što je ostalo najsnažnije u sjećanju?

Imao sam sreću raditi s više od trideset redatelja iz bivše države kao i inozemstva, sve redom poznata redateljska imena kao što su primjerica S. Reder, R. Simonelli, I. Kunčević, P. Šarčević, M. Sršen, J. Zlodre,  R. Mesarić, R. Raponja, S. Banović… No, nama mladima za svladavanje zanata osobito važni su bili Đuro Puhovski i Vid Fijan. Puhovski me je zaludio s grčkom mitologijom, a Fijan s Dostojevskim. U to vrijeme pročitao sam sva djela Dostojevskog i proučavao grčku mitologiju. Na filmu sam uživao raditi s Tomislavom Radićem i Antunom Vrdoljakom.

Kako se rodila ljubav Vas i lika Đuke Begovića iz koje je na kraju nastao „bećarski mjuzikl“?

Kada je riječ o Ivanu Kozarcu i Đuki Begoviću to je za mene nešto posebno. Davne 1984. izvodio sam samo dijelove tog poznatog romana. U to vrijeme Đuku je igrao Fabijan Šovagović na sebi svojstveni način. Koliko ga je dugo igrao nije mi poznato, ali znam da ga je osam sezona igrao Ivo Gregurević, pa i Duško Valentić. Od Đuke nisam odustajao, tako da je na kraju uslijedila velika predstava mjuzikla Đuka Begović u sezoni 1992./93 u režiji R. Simonellija. U trinaest kazališnih sezona odigrao sam Begovića više od dvjesto i pedeset puta, a za jesen su najavljene nove u školama Hrvatske. Na Festivalu glumca 2010. taj je naslov proglašen najigranijom predstavom, tada pozvan na festival po izboru izbornika Ive Gregurevića.

Je li slojevitost Slavonca Đuke bila mamac za kazališne daske?

Roman Đuka Begović pripremao sam godinu dana za scenu GKM Split u sezoni 2009/2010. Zašto baš Đuka Begović? Među ostalim jer je roman lektirni naslov i značajni predstavnik hrvatske moderne. Ravnatelji škola su me na to upozorili, a tražili su da mjuzikl ne traje duže od školskog sata. Prilagodio sam tome tekst i to je bio pun pogodak. Nedavno sam igrao četvrtu verziju u Zadru i tako obilježio svojih četrdeset godina profesionalnog rada u kazalištu, televiziji, radiju i filmu a za što sam primio i priznanje HDDU-a. Kritike su bile izvrsne.

Hoćete li ga igrati dok Vas zdravlje služi?

Na mirovinu ne razmišljam. Radit ću dok budem mogao, osobito za djecu. Nas glumaca treba svakakvih, starih i mladih, debelih i mršavih, niskih i visokih… Nisam se umorio, a odigrao sam približno sto i četrdeset uloga, što malih, srednjih, glavnih, u domovini i inozemstva, mislim, impresivnih pet tisuća izvedbi, dobio neke nagrade, priznanja, zahvalnice. Što ćeš više?

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. travnja 2023.