22. Umjetnice dinastije Strozzi: MARIJA RUŽIČKA-STROZZI (Litovel, Češka, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 28. rujna 1937.) (11. dio)

Ljubav za scenu kao „sadržaj duše“ i „uvjet života“

Marija Ružička-Strozzi o sebi je govorila malo i rijetko. Sve što je imala reći, pokazala je svojim ulogama. Bilo ih je nekoliko stotina u šezdeset i osam godina nastupa. Svoj tekst u Rampi zaključila je ovim riječima: „Meni rola uđe u krv. [...] Uloga koju glumim, postaje od časa, kad stupim na scenu, ja. Zacijelo je to zato, jer smo ja i scena jedno. I ja mislim, da mogu ustvrditi: samo takav osjećaj vodi do visine prave umjetnosti.“

Piše: Lucija Ljubić

Marija Ružička-Strozzi ovako je za kazališni časopis „Rampa“ 1919. govorila o svom odnosu prema kazalištu: „Ja i scena jedno smo. Ja mislim, da se to u čitavoj mojoj umjetničkoj karijeri očitovalo. Mi smo se ljubili.“ U nastavku se osvrnula na rad s novim naraštajima kazališnih umjetnika, naglasivši da je prihvatila nove tendencije. Kako je zapisao Josip Horvat, „njezina je gluma uvijek, sve do zapada njezinog života, bila ‘kemijski čista’ i odatle njezino tako potpuno i silno djelovanje. Davala je umjetničku esenciju ljudskosti, ženstvenosti. Njezine kreacije bile su nadrealne, i zato realno intenzivnije od svake realnosti. Njezina umjetnost bila je iznad vremena, iznad svih škola, svih estetskih ‘izama’, savladala je granice ljudske starosti“ („Kazališni almanah“, 1938.). Potkrijepio je to osvrtom na Plam ljubavi Henryja Kistemaeckera kad je glumica u sedmom desetljeću života tumačila ulogu Monike Felt, mlade zavodnice i špijunke. Prema Horvatovu sudu, bila je to prigoda da i đački parter osjeti i uoči tragove njezinih prošlih uloga, Julije, Kleopatre i salonskih dama.

Nastupala je i dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, tad u znatno manjem broju uloga nego što je to bilo na početku njezine karijere. Od naraštaja već potvrđenih glumačkih imena u ansamblu su bile Milica Mihičić, Mila Dimitrijević, Vera Hržić i Bogumila Vilhar, posebno se isticala Nina Vavra kao prva školovana hrvatska glumica koja je glumačku izobrazbu stekla u Hrvatskoj dramatskoj školi, a svoj su kazališni put na zagrebačkoj pozornici započele Ela Hafner Gjermanović i, poslije povratka iz Njemačke, Anka Kernic. One zajedno s Ivom Raićem, Josipom Pavićem, Franjom Sotošekom, Josipom Papićem, Ivom Badalićem i Arnoštom Grundom tumače uloge u dramskim tekstovima koji, u duhu novostvorene države, zaposjedaju repertoare i u Zagrebu i u Osijeku.

Primjerice, Vojnovićeve Majka Jugovića, Anđelija i Kosovka djevojka iz Smrti majke Jugovića te ženski likovi iz Tucićevih Osloboditelja – Marija Ružička-Strozzi tumačila je majku Miladu –postaju u jesen 1918. godine glumački izazovi za ženski dio ansambla. Tom su se ansamblu sljedećih godina pridružile Vika Podgorska, Božena Kraljeva, Ervina Dragman i Nada Babić sudjelujući u promjenama koje su se očitovale većim redateljskim i scenografskim udjelom u predstavama i više se važnosti pridavalo ukupnosti inscenacije. Marija Ružička-Strozzi i dalje je bila zvijezda hrvatskoga glumišta, no pomnom pripremom i ustrajnim radom doživjela je važne estetske mijene u hrvatskom kazalištu, i zdušno ih je prihvatila surađujući u predstavama koje su režirali, primjerice, Ivo Raić i Branko Gavella ali i njezin sin, glumac i redatelj Tito Strozzi.

Kao Katarina, žena Petra Zrinskoga nastupila je tragediji Zrinski koju je napisao i 1924. režirao Tito Strozzi. Iste je godine u kazalištu na Tuškancu nastupila kao Gospođa Bergmann u Raićevoj režiji djela Proljeće se budi, a u „velikom“ kazalištu kao Gospođa Ane u Vojnovićevim Maškaratama iz potkuplja u režiji Branka Gavelle. Analizirajući glumičin rad Gavella je zaključio da je Marija Ružička-Strozzi bila sretna kad je mogla odložiti masku heroina i salonskih demonskih dama pa se „uteći dubokoj, ženskoj toploj srdačnosti. Ta je srdačnost uostalom bila glavna značajka njene glumačke pojave, njenog glasovnog timbra. Ta je srdačnost nije ostavila ni u dubokoj starosti, kad je znala tako dobro ostvarivati likove onih starih dama, mudrih po nepogrešivoj mudrosti svoga srca“ (Hrvatsko glumište, 1982.).

Posljednju službenu proslavu glumačkoga jubileja – a bila je riječ o šezdesetoj obljetnici rada – obilježila je 1928. godine izvedbom pojedinih prizora iz Debore, Vlasnika talionica, Strane žene i Lijepe pustolovine. Tom je prigodom u nakladi odbora za glumičin jubilej i iz pera Antonije Kassowitz-Cvijić objavljen Spomen-spis o Mariji Ružički-Strozzi, preteča glumačkih monografija. U tom je djelu autorica povezala glumičinu biografiju sa stasanjem Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. „Kad Marija Ružička Strozzi danas nastupa, mi ulazimo u gledalište tiho i pobožno kao u hram, a kad se baršunasta zavjesa diže, mi očekujemo sveti obred. I onda doživljujemo pravi sveti obred, doživljujemo časove stvaranja, za koje više usporedbe nema“, napisao je Slavko Batušić („Teater“, br. 13-14, 1930.). Marija Ružička-Strozzi prva je hrvatska glumica kojoj je još za života, 1932. godine postavljeno poprsje (djelo Frana Kršinića) u zagrebačkom HNK-u.

Tridesetih godina bila je baka, Celina Belska u Kući žena Zofije Nałkowske, predstavi koju je režirao Tito Strozzi. On je režirao i Zolinu dramu Tereza Raquinova u siječnju 1933., kad je Marija Ružička-Strozzi neslužbeno obilježila šezdeset i petu obljetnicu svoga rada u ulozi majke, a naslovnu je ulogu tumačila Vika Podgorska. Kritika je primijetila da je „sjajno i umjetnički savršeno odigrala nesretnu majku Raquinovu, sa toliko topline u glasu i uvjerljivosti u mimici, da se gotovo ne može ni zamisliti savršenije izvedbe te role“ (Branko Mašić, „Novosti“, 10. siječnja 1933.). Još je 1936. godine nastupala u Graničarima svoga učitelja Josipa Freudenreicha te u Tolstojevu i Batailleovu Uskrsnuću. Godinu poslije više nije mogla nastupati, ljeto je provela u bolnici, a umrla je krajem rujna 1937. godine. Za nešto više od tri mjeseca proslavila bi sedamdesetu obljetnicu rada. Beziznimno su je slavili i kazališni kritičari, kroničari i teatrolozi naglašavajući da se prema poslu odnosila profesionalno, disciplinirano i uzorno te da se odlikovala plemenitošću i ljubaznim ophođenjem ne pokazujući nadmenost glumačke zvijezde.

Marija Ružička-Strozzi živjela je i radila u epohi u kojoj umjetnici nisu davali intervjue, a ona je o sebi govorila malo i rijetko. Sve što je imala reći, pokazala je svojim ulogama. Bilo ih je nekoliko stotina u šezdeset i osam godina nastupa. Svoj tekst u „Rampi“ zaključila je ovim riječima: „Meni rola uđe u krv. Ljubav za scenu nije vanjsko obilježje mog bića. Ona mi je sadržaj duše – uvjet života. Ja ne poznajem kulise. Uloga koju glumim, postaje od časa, kad stupim na scenu, ja. Zacijelo je to zato, jer smo ja i scena jedno. I ja mislim, da mogu ustvrditi: samo takav osjećaj vodi do visine prave umjetnosti.“

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. prosinca 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta