Piše: Branka Primorac

Objavljeno: 16. siječnja 2024.

Velika osječka i hrvatska glumica Ana Stanojević, ikona osječkog HNK, preminula je iznenada poslije kratke bolesti 1. prosinca 2023. u 77. godini. Rođena Požežanka, još kao gimanzijalka zaljubila se u glumu. Profesionalnu glumačku karijeru počela je u Varaždinu 1972. godine, ali je iste godine promijenila sredinu i prešla u Osječanima omiljenu kulturnu instituciju –  kazalište.

Njezina je glumačka popudbina impresivna i rijetka. Prije dvije godine s punih 75 (iako u mirovini, bila je još članica osječkog ansambla), obilježila je pedeset godina umjetničkog rada. Koliko je bila željna glume, kolika je bila njezina cjeloživotna strast za scenom izrekla je u jednom od rijetkih intervjua koji je 2012. u povodu 40. godišnjice umjetničkog djelovanja dala novinarki Sanji Račić za tada tiskano izdanje časopisa (Hrvatsko glumište, broj 52 – 55, 2012.) kojeg je danas sljednik elektroničko izdanje. Tada je rekla: “Ne volim oproštaje i ne volim to što odlazim u mirovinu. Što sad tu treba slaviti? Previše volim kazalište. Previše volim glumu. Za sreću mi je dovoljan osmijeh publike i zato se nadam da će me neki redatelj još poželjeti.”

U prigodi jubileja, početkom 2013., izašla je na pozornicu s velikom ulogom Madame Arcati u farsi Vedri duh Noëla Cowarda (u režiji Aide Bukvić). Bila je to rola među više od sto odigranih do mirovine u kojima je pokazala da je “glumica iskonske nadarenosti, laka i neupitna izričaja, dirljiva senzibiliteta” (Ljubomir Stanojević, Repertoar 2002./2003. – 95. rođendan HNK-a u Osijeku). Dodajmo i karakterističnu spontanost koju je ugradila u sve svoje kreacije brojnih likova držeći se makisme „Bez spontanosti kreativnost ostaje bez života“ legendarne pedagoginje i redateljice Zvjezdane Ladike.

Za intervju se prihvatila teškog zadatka da za kulturnu i kazališnu zajednicu popiše uloge, kojih se, priznaje, “teško svih sjetiti“. Jako sam voljela, kaže, veliku ulogu Regine u Krležinu Povratku Filipa Latinovicza, Ponziju u Domu Bernarde Albe, Lepu pekarku u Sabirnom centru Dušana Kovačevića, kultnu predstavu Put u raj Miroslava Krleže. Ponosna govori o kritici uloge Jente u Guslaču na krovu na gostovanju u Zagrebu: „Konačno jedna prava Jente, tako se to treba igrati.“

Sigurno joj je srcu prirasla i uloga bogate kneginje Božene Cuddenstein zu Chlumetz iz Kalmanove Grofice Marice zbog koje su je sugrađani zaustavljali na ulici. Prema vlastitim riječima portret te strahovito bogate žene u svakoj je novoj izvedbi stalno nadograđivala. “Čak se i orkestar dizao i gledao što ću novo izvesti.”

Iako je puno toga rečeno u njezinu životnom intervjuu, svakako proročki zvuče poruke onima koji tek ulaze u osebujni svijet glumačke imaginacije. “Glumci su vječita djeca, i ako ste sačuvali to dijete u sebi, onda je jednostavno igrati se: kao da je, kao da bi… Preneseš se u taj imaginarni svijet i stvaraš. Tako sam u Inočama Joze Ivakića, u režiji Želimira Oreškovića, igrala Baba Tezu, ženu sa sela. Iskoristila sam jednu kumicu koja nam je u Požegi kući donosila putar i sir. Imala je posebno držanje, zauzela bi neku pozu njoj valjda otmjenog držanja. Glumci moraju promatrati druge.

Nije odoljela spomenuti ono nekad i sad, mladima mrsko uspoređivanje, čime ćemo završuti ovo sjećanje na glumicu koja je talent pokazala u najrazličitijim dramskim i glazbenim komadima, u drami, komediji, opereti. “Prije je bilo ljepše kreirati uloge. Bilo je više spontanosti, topline. Danas je sve nekako napeto, svi su u nekom grču, u strahu, ne možeš razgovarati normalno a da se odmah ne počnu ograđivati. Ne prihvaćaju sugestije. Mora biti onako kako je redatelj rekao. Ja sam glumica koja voli raditi na ulozi kroz daljnja igranja. Nadograđivati ulogu i poslije premijere. Tako glumac raste i u tome je ljepota igranja. Danas te mladi glumci odmah sasijeku: ne može to tako. Doslovno ne možeš dodati ni jednu rečenicu na probama. Sve me to žalosti. Ljudi smo, a ne roboti. Puko izgovaranje riječi za mene nije gluma. Bez doživljaja, osjećaja, odnosa s partnerom dosadno je i hladno. To ne dopire do publike.”

Ani se to nije dogodilo.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. siječnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija