DOMINIK KARAULA – laureat 31. Festivala glumca

Lakše mi je na sceni biti tijekom predstave, nego dodjele nagrade

Stilske vježbe s mojom kolegicom, prijateljicom i profesoricom Selenom Andrić su ono u čemu sam imao mogućnost pokazati što trenutačno mogu.“

Razgovarala: Narcisa Vekić

8.5.2024. – U siječnju je ove godine napunio tek 24 godine. Rođen i odrastao u Glini, Dominik Karaula glumački je zanat kalio na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a nedavno je i okončao svoje formalno obrazovanje (za sada). U ovom ga gradu kazališna publika poznaje iz nekoliko naslova u produkciji Kulturnog centra Osijek (Nemoš pobjeć’ od nedjelje, Stilske vježbe), ali i HNK-a u Osijeku (najnovija dramska premijera Let iznad kukavičjeg gnijezda). No, iza njega je i naslov ASDFDFGGGGGGG – točnije završni rad na Diplomskom sveučilišnom studiju Kazališne umjetnosti, smjer Lutkarska animacija (pod mentorstvom izv. prof. art. Tamare Kučinović).

Iako zbog sve više profesionalnih obveza i projekata ima sve manje vremena za obiteljski hobi koji dijeli s ocem – pčelarstvo, član je umjetničke organizacije Glinjol Teatar, a na AUKOS-u je naslovni asistent iz umjetničkog područja Kazališna umjetnost (scenske i medijske umjetnosti), umjetničko polje Gluma.

I to nije sve. Prije mjesec je dana, u Hrvatskom domu u rodnoj Glini premijerno izveo predstavu Poučni komadi. Naravno da to nije učinio sam, nego je to posljednji klasni ispit iz glume na AUKOS-u (pod mentorstvom prof. Anice Tomić i Domagoja Mrkonjića).

I za kraj – povod razgovoru: Nagradom Ivo Fici za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca do 28 godina na 31. Festivalu glumca ovjenčan je za ulogu u predstavi Stilske vježbe Kulturnog centra Osijek i Teatra igre Vinkovci, u režiji Vlaste Ramljak.

Čestitke na osvojenoj nagradi. Što Vam je prolazilo kroz glavu kada ste čuli svoje ime?

Hvala lijepa na čestitkama. Iskreno, osjetio sam nervozu i strah, jer mi je lakše na sceni biti tijekom predstave nego prilikom dodjele nagrade. Priželjkivao sam samo da je ipak prije mene netko prozvan, jer je meni ovo prva nagrada i ne znam što se kaže na sceni. Znam da sam sve pozdravio i zahvalio svima, osim žiriju. Ovim putem, uz isprike, zahvaljujem žiriju na nagradi!

Tako mlad, a već nagrađen – kaže se u šali. Nagrade nedvojbeno donose i pritisak i očekivanja. Pripremate li se na to? Sad je nagrada već dobila i prvi sloj prašine na polici, od dodjele je prošlo 10-ak dana.

Ne osjećam pritisak niti imam nekakva očekivanja, radim projekt po projekt, predstavu po predstavu i jednostavno se pokušavam dokazati – ne drugima nego sebi, do kud sve mogu ići, koji mi je limit, tražim se još. Tomu me naučila akademija i nadam se da ću takav i ostati. Učenje u ovom poslu nikada nije gotovo. Jako se tomu veselim i uvijek sam govorio da ne mogu raditi uredski posao od 8 do 16, tako da mi je ovo samo dodatna motivacija da nastavim raditi i dalje.

Iza Vas je već podosta uloga, a tek su Vam 24 godine. Na koju ste najponosniji i zašto? Vjerujem da ste na ovu, kojom ste sjeli u vrući stolac u kojem je sjedio veliki Pero Kvrgić, sigurno iznimno ponosni.

Naravno, svaka uloga mi je draga, ali ipak Stilske vježbe s mojom kolegicom, prijateljicom i profesoricom Selenom Andrić su ono u čemu sam imao mogućnost pokazati što trenutačno mogu, što trenutačno ne mogu, opet kažem, sam sebi, ne drugima.

Još se zastor nije ni spustio u osječkom HNK-u, gdje ste participirali u Keseyevom Letu iznad kukavičjeg gnijezda. Kakvi su Vaši dojmovi i očekivanja?

Drago mi je i velika čast biti na velikoj sceni HNK-a, poseban je osjećaj, ali ipak drukčiji od manjih produkcija gdje više stvari ovisi o nama samima, puno toga moramo sami. Ovo je rad s velikim ljudima, glumcima, nagrađivanim kazališnim ljudima i ja tu pristupam kao početnik koji upija ono što je dobro. Nadam se da dobro filtriram, to ćemo vidjeti.

Imate li već u najavi neke uloge ili projekte koji Vas vesele i zbog kojih ste uzbuđeni?

Svemu pristupam u trenutku. Bilo je nekih poziva, ali ove sam sezone imao pet premijera i mislim da bi bilo bezobrazno reći da želim još. Veseli me rad u mojoj umjetničkoj organizaciji Glinjol teatar gdje sam sa svojom klasom imao premijeru našeg ispita koji je postao predstava. Tu nalazim utočište, veselje i uzbuđenje.

Što mislite, koja je najveća zabluda koju ljudi imaju o glumačkoj profesiji?

Najveća zabluda je da je naš posao lak. Klasično pitanje većine je: kako naučiš tekst? Tekst je u cijelom projektu najmanji problem. Problem je kada ga naučiš. Svaki je posao težak na svoj način, a glumački se posao čini lakim, jer je ljudima nejasan proces dolaska do predstave.

Postoji li određeni redatelj, glumac ili glumica s kojima biste voljeli raditi u budućnosti? U domovini, ali i vani.

Budući da sam veliki obožavatelj Russela Crowa, reći ću – on. Ako itko ikada bude blizu njega slobodno neka me predloži, radim besplatno. Šalu na stranu, želja mi je stati na scenu uz glumce Dušana Bućana i Marka Hergešića, jer su oni bili uz mene prije moga upisa na akademiju. Mislim da bi bilo fer da jednom podijelimo scenu.

Da možete glumiti bilo koji lik iz knjige, filma ili TV serije, tko bi to bio i zašto?

Obožavam srednji vijek, obožavam krčme u srednjem vijeku, htio bih biti krčmar u srednjovjekovnoj seriji koji je zapravo krivac za sve što se događa i trguje informacijama te mu žena vodi bordel na katu.

Kako podnosite kritike i ostajete motivirani baviti se kazalištem, izazovima i preprekama unatoč? Čini mi se da su sad baš intenzivni ti izazovi.

Obožavam kritike, one napisane i one usmene, prihvaćam svaku kritiku i smatram da je kritika samo motivacija za dalje. Svašta ljudi vide, svatko različito protumači određenu situaciju u kazalištu, svatko iz svoga privatnoga života podsvjesno shvaća prikazano. Smatram da mladi glumci moraju biti pod kritikama, onim konstruktivnim, jer, gledam po sebi, lako je uzdići se i umisliti si nešto. Hvala Bogu, imam jednu divnu osobu kraj sebe koja me uvijek prizemlji, nježno.

Koji su Vam planovi za budućnost, kako u glumačkoj karijeri, tako i u privatnom životu?

Planovi su veliki, ne volim govoriti o njima jer ljudi jedva čekaju vidjeti tvoj neuspjeh, tako da ih zadržim za sebe ili podijelim s najbližima kojima vjerujem. Želim da moja glumačka karijera ide svojim tijekom i da se ništa ne forsira, jer onda neću biti sretan ni ja, ni publika. Sve u svoje vrijeme, vjerujem da postoji plan za sve nas. Privatni planovi su klasični: auto, kuća, stan, žena, dijete, kredit-dva, samo ovisi kojim redom.

Oko čega ste, osim kazališta, još entuzijastični i što Vam puni baterije, može biti hobi ili neke druge akcije od javnoga ili privatnoga značaja?

Budući da sam zauzet projektima i trenutačno sam stacioniran u Osijeku, zapostavio sam pčelinjak i tatu koji se bavi pčelama, te mi je velika želja ponovno više vremena provoditi u pčelinjaku jer su pčele nešto savršeno, samo ih treba shvatiti. Govorio sam već u nekom intervjuu prije da s pčelama barem znate – pčela vas ubode kad je ljuta, umre, te ona snosi posljedicu, a ljudi nisu takvi. Mogao bih dugo pričati o pčelama i o prirodi, ali ne mogu Vam opisati osjećaj kada dođem u Ravno Rašće i udahnem.

Je li Google pogriješio kada me – upisavši Vaše ime – odveo do imenjaka, ali koji umjesto na kazališnim daskama, sate provodi na nogometnom terenu?

Iskreno, za ovo ni sam ne znam. Ja se jesam bavio nogometom prije akademije, ali prevladala je ljubav prema glumi, tako da nisam siguran da sam to ja. Ako jesam, davno je to završeno i to je stvar neke duboke arhive. Imam jednog imenjaka i prezimenjaka s kojim sam se upoznao na društvenim mrežama i razmijenio kontakt i životne priče, nije mi spominjao nogomet niti nogometnu karijeru. Imao sam na akademiji jednog profesora koji je sve govorio u nogometnom žargonu, i upravo prethodno bavljenje nogometom mi je pomoglo da ga lakše shvatim. Nedavno sam opet radio s njim i nastavio je s uputama kao nogometni trener, što mi odgovara i odmah smo našli zajednički jezik.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. lipnja 2024.

Autor naslovne fotografije: Jasenko Ćutuk