Piše: Vesna M. Muhoberac

Filmski trezor Hrvatskoga narodnoga kazališta (u dramskoj pokusnoj dvorani) u suradnji s HRT-om 20. je veljače ugostio antologijski film Igra i zbilja iz 1990. godine redatelja Zvonimira Ilijića, koji je koscenarist s dramaturginjom Majom Gregl ove metateatralne televizijske drame koja transponira tročini dramski tekst Igra u dvoje Tita Strozzija pisan za Nju i Njega 1956. godine, brišući uspješno granicu između stvarnosti, medija, filma i kazališta. Iznimna filmska rješenja, vizualna i auditivna pretapanja kadrova, funkcionalni rezovi, djelomična nelinearnost, mozaična struktura filma smještenoga u zatvorene prostore kazališne pozornice i kazališne garderobe, stana, televizijskoga studija, kupea vlaka ali i zagrebačkih ulica, trgova, kultnih okupljališta, višeslojno donose priču o ljubavi i ljubomori, Erosu i Thanatosu. Redatelj je Zvonimir Ilijić, „hrvatski autor, tijekom osamdesetih godina režirao je za Televiziju Beograd (danas Televizija Srbije) tv-seriju Mrtvi se ne vraćaju (1983) i tv-dramu Oštrica brijača (1984), oboje ratne tematike. Devedesetih djeluje u Hrvatskoj, gdje prema scenarijima Mire Gavrana i u televizijskoj produkciji režira cjelovečernji igrani film Djed i baka se rastaju (1996) te tv-dramu Teško je reći zbogom (1998).“ Ilijićev film Igra i zbilja u sedamdeset minuta prati autoreferencijalno Strozzijev život (u filmu je nazvan Sandro a glumi ga Rade Šerbedžija) i život njegove supruge, glumice Elize Gerner (u filmu je to supruga Austin, a glumi je Ena Begović, inače i naša draga generacijska školska kolegica i prijateljica iz Gimnazije Dubrovnik).

Trilerovski zapleti, vrlo elastične granice između stvarnosti i nestvarnosti, izvrsna kamera s različitim pozicijama motrenja sadašnjosti i uranjanja u prošlost, posvećena gluma (s televizijsko-studijskim meta-komentarima glumice-televizijske montažerke Inge Appelt koja se pred televizijskom ekipom i kolegom, glumcem-montažerom Damirom Šabanom, gledajući intervju zapita meta-glumački prenemaže li se glavna glumica u razgovoru s novinarkom ili ne), funkcionalna glazba koja potencira atmosferske mijene donose izvrstan film koji se isplatilo ponovno pogledati nakon davne premijere. Film nije nimalo izgubio na vrijednosti i visokoj estetskoj razini. S odmakom od više od trideset godina još uvijek je europsko filmsko ostvarenje.

Arhetipski odnosi između muškarca i žene, strast, ljubav, sumnja i (ne)povjerenje, još od Homerove Odiseje zanimaju umjetnike kojima se u Strozzijevoj drami i Ilijićevu filmu dodaje isprepletanje profesionalnih i privatnih odnosa, u braku i na pozornici, kao i u novoj duodrami koju piše Sandro, što se sve pirandellovski usložnjava i labirintski isprepleće. Dokumentaristička dimenzija igranoga filma dovodi pred gledatelje stvarnost koja je za mnoge skrivena, onu s druge strane kazališne pozornice, voajerskim ulascima u prostore iza scene, uvlačeći se u garderobe zanimljivo proširene zrcalima u kojima se ogleda druga stvarnost. Redatelj se ogledalnim dimenzijama ludično poigrava i u njihovu stanu, kad se u staklima prozora i velikome zrcalu (o)gledaju muž i žena kao okvir u okviru, kadar u kadru, a dodaju se i manja, privatna, personalizirana ogledala. Stan u kojemu je sniman film pun je kazališnih naznaka: pozicija glumaca, šeširi, zastori, dvosjed, šminka, okviri slika, lampe, vrata za ulaze i izlaze, što se u konačnom raspletu pokazuje kao još lucidnije scenografsko rješenje nego što se to moglo pretpostaviti. Zagonetka jedne od najzanimljivijih, neuhvatljivih umjetnosti – kazališne, ovim se raskošno mišljenim filmom samo djelomično razotkriva, jer ni u jednoj prikazanoj dimenziji nije potpuno jasno što je gluma a što zbilja, koliko su Sandrove ispričane metaforičke priče o djetinjstvu, ljubomori na djevojčicu s kojom se igrao odraslih i kuhinjskome nožu koji je bacio prema dječaku-suparniku zaista stvarne a koliko plod fikcionalizacije i svojevrsne manipulacije, i gdje je istina – na muškoj ili na ženskoj strani priče.

Naznaka dokumentarističko-igranih prodiranja u glumačke svjetove bilo je i prije u hrvatskoj kinematografiji, kao što je primjerice u filmu Timon redatelja i scenarista Tomislava Radića iz 1973. godine, koji se referira na Shakespeareovu tragediju Timon Atenjanin (uloge: Boris Buzančić, Zlatko Crnković, Vanja Drach, Kruno Valentić, Saša Violić), a ima i književnih referenci na Begovićeve i Krležine psihološke drame. U filmu se spominju i na pozornici vide inter-kazališni elementi – isti glumac i glumica glume i u filmu i u (kazališnoj) stvarnosti na pozornici HNK-a u dramatizaciji Flaubertova romana Gospođa Bovary, kao i u Shakespeareovu Richardu III., u čiji je tekst interpolirano nekoliko Sandrovih privatnih replika, a spominju se i Othello, kao i Macbeth i njegova Lady.

Rade Šerbedžija i Ena Begović, prvaci kazališta iza kojih su, pogotovo iza Šerbedžije, u tome trenutku neki od vrhunaca hrvatske kazališne umjetnosti, izvrsno se nadopunjuju, glume jedni (o) drugima skrivajući svoje tajne i prave identitete, vrlo kvalitetno mijenjaju osobnosti različitim kostimima, presvlačenjima i maskiranjima, dajući uvjerljivost i napetost filmu posebnih filmskih rješenja, iznenađujućih do sama kraja, kad redatelj još jednom napravi obrat i ponudi barem dvije varijante završetka njihove ljubavi i života. Uz interpolaciju dramske književnosti, filma i kazališta, zanimljivo je postavljena i medijska razina na početku i završetku filma, kad se televizijske voditeljice (uvjerljive Karmela Vukov Colić i Blaženka Leib) prividno izravno javljaju iz kazališta, najavljuju predstavu razgovorom s glavnim glumcem i glavnom glumicom i na kraju uzaludno u garderobi jedna od tv-voditeljica čeka glavne glumce nakon velikoga završnoga pljeska u Hrvatskome narodnom kazalištu.

Na filmu se vide i čuju i specifični alati svih uključenih umjetnosti i medija, kao i zaposlenici: pisaći stroj, kamere, snimatelji i kamermani, scenski radnici, glas inspicijenta, redateljske upute, kostimi u garderobi za promjenu identiteta. Osim glazbe, u pozadini su posebno istaknuti zvukovi pisaćega stroja (na kojemu On u svojoj novoj drami upisuje izravno riječi i rečenice što ih izgovara Ona), kloparanja vlaka, zvonjave telefona (potencijalnoga ili stvarnoga ljubavnika ili anonimnoga pozivatelja), kucanja na vrata, pušenja i lupkanja staklenih čaša. Intrigantno se usložnjavaju slika u slici, kadar u kadru, priča u priči, kazalište u kazalištu, medij u mediju, film u filmu, tekst u tekstu, a na poseban se način preispituju različite tekstovne razine: drama u nastajanju, anonimno pismo, kao i plakati kazališne predstave s istaknutim imenom Elize Gerner (u Zagrebu polazi Dramski studio koji je vodio Tito Strozzi, od 1948. članica je Drame HNK-a u Zagrebu, Strozzijeva je i bračna i glumačka suputnica) što se lijepe po Zagrebu na stupovima za oglašavanje predstava.

Podsjetimo: „Tito Strozzi (Zagreb, 14. listopada 1892. – Zagreb, 23. ožujka 1970.) hrvatski je glumac, redatelj, pisac i prevoditelj. Filozofski fakultet i Akademiju za glumačku umjetnost i pjevanje studirao je u Beču. Od 1919. godine član je HNK, a glumio je u drami, komediji i opereti. Njegove briljantne kreacije Krležinih junaka, klasičnih heroja i salonskih umjetnika drže se antologijskima, a režije obuhvaćaju najširi repertoar hrvatskih i stranih autora. Bavio se i filmom improvizirajući klavirsku pratnju za nijeme filmove, a osniva i filmska poduzeća (Jugoslavija film d.d., Strozzi film), te glumi u više filmova (Brišem i sudim, U lavljem kavezu, Dvorovi u samoći, Karolina riječka, Pod sumnjom, Tri Ane). Autor je niza proznih djela, eseja, osvrta u dnevnom tisku i kazališnih komada (Alenka, Ecce homo, Zrinski, Gaj, Kameleoni, Tomislav, Umorstvo na pozornici), a poznati su i njegovi prijevodi klasičnih djela svjetske dramske i druge literature (npr. Goetheov Faust). Istaknuo se pedagoškim radom i pokretanjem dječjih emisija na zagrebačkoj radiopostaji, a pokretao je i časopise (Rampa) i dramsku biblioteku (Scena). Godine 1993. utemeljena je kazališna nagrada Tito Strozzi, a dodjeljuje se za najbolje pojedinačno ostvarenje u zagrebačkom HNK-u u protekloj sezoni.“

Numerologija bi rekla da je film snimljen kao posveta Strozziju koji je preminuo dvadeset godina prije prve projekcije filma, Ena Begović rodila se trideset godina prije snimanja filma a preminula je nakon tragične prometne nesreće deset godina nakon snimanja. „Igra u dvoje hommage je autorovoj posvećenosti i dubokoj strasti prema kazalištu kojem je kao glumac, pisac, redatelj, prevoditelj i pedagog posvetio cijeli svoj život“, a film (publiku je u projekciju uveo povjesničar filma Daniel Rafaelić) omaž je Strozziju, ali i podsjećanje na Enu Begović, vrsne hrvatske umjetnike, zlatnim slovima upisane u povijest hrvatskoga filma i kazališta. U filmu glume i Boris Antolić i Boris Blažeković. „Kazalište je vampir, kad te zagrize, ne možeš više bez njega, svake noći te opsjeda, (…) kazalište je opsesija“, govori na početku filma glavni glumac tv-voditeljici za emisiju Družimo se sa zvijezdama pozornice. Slično tome smo i svi mi u obitelji doživljavali i živjeli kazalište: kao život, igru i strast, a niz svakodnevnih i svakonoćnih predstava kao divni kazališni maraton. Preporuka: film svakako treba pogledati.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. ožujka 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija