Razgovarao: Borna Vujčić

Poznavaocima teatra bit će lako naslutiti da je predstava Krizni stožer velikim dijelom nastala na glumačkoj improvizaciji. Kakav je bio proces?

Nisam sudjelovala u nastanku predstave nego sam u nju uskočila umjesto kolegice Csille Barath Bastaić koja je odnedavno postala majka. Koliko znam o procesu, bilo je to improviziranje koje je vodio Miran, a to se sigurno može i vidjeti kad igramo. Postojao je dogovoreni kostur priče na koji je svatko dodavao nešto svoje. Glumački izričaj je prirodan i rečenice su kao iz stvarnog života.

Kako je bilo uskočiti u takvu, živu predstavu?

Uskočiti je bilo jako zanimljivo. Od početka mi je bio gušt s ekipom na sceni. Srećom, mogla sam se oslanjati na kolege kako bih pohvatala sve detalje predstave. Znalo mi se dogoditi da nešto zaboravim i potiho pitam Domagoja Jankovića je li idući dio onaj koji mislim da jest – ponekad i usred izvedbe. Oni nisu paničari – rekli su da ne mogu zeznuti dok su oni pored mene i to je bilo veliko olakšanje.

Predstavu odlikuje i dokumentarni pristup. Na što ste stavili naglasak?

Publika, pogotovo ona zagrebačka koja je doživjela potres, ima osjećaj da dok gledaju predstavu, gledaju sebe. Ljudi bi mi govorili da bi nanovo prolazili te brige i misli poput „3.2 po Richteru, nije toliko strašno.” Zbog takvih rečenica i načina na koji to igramo, publici je sadržaj iznimno blizak. To je zanimljiva forma sa svojim opasnostima – igramo prirodno, a moramo biti zanimljivi cijelo vrijeme. Tu je pomoglo što smo Domagoj, Iskra, Sven i ja dobili i razvili potpuno različite likove sa svojim specifičnim dinamikama.

Izvorni zaplet predstave je pandemija – dok publika ulazi, vi brišete površine dezinficijensom. Neki bi rekli da je taj motiv em prva lopta, em nemila tema o kojoj ljudi ne žele slušati. Kako ste doskočili tim izazovima?

U nekom trenutku ne možeš više bježati od situacije u kojoj smo se svi našli. Naš odgovor bio je ruganje s tim, izvući humor iz tog osjećaja da sutra možda neće ni biti. Tako ipak pomisliš da će sve biti u redu. Ipak su se tu pod napadom našli čovjekova psiha, a odmah zatim i tijelo. To ide jedno s drugim. Nije odgovor stalno biti u strahu i očaju. Moj lik strahovito se boji korone i naravno da se treba paziti, ali to može otići i u ludilo. Takvi likovi također otvaraju prostor za prikaz oprečnih mišljenja koja su nastajala u to vrijeme. Neki su u panici, drugi se prave ili su zapravo mirni; neki su poludjeli za vitaminima i imunitetom… Na meni je bilo da dočaram narativ: „Zaštitite jedni druge, nemojte ubiti svoju baku, u borbi smo protiv nevidljivog neprijatelja…”

Predstava prikazuje motiv prisilnog suživota, nečega što smo mnogi od nas prošli u 2020. U Vašem slučaju se u takvoj situaciji nalaze dva ljubavna para.

U takvim, kriznim situacijama si već načet, a onda se suočiš sa suživotom s ljudima s kojima možda nemaš ni veze. Ali kad je panika, nema hoćemo-nećemo, nego se mora. Moj lik je tu specifičan, jer se radnja zbiva u njezinom stanu. Kad joj smeta ponašanje drugih, ona nikad to neće reći. Primjerice, kad je drugi lik sprda jer nosi masku kad osjeća grlobolju – u vlastitom stanu, ona šuti da bi bio mir u kući. Ne usudi se zucnuti sve do samog kraja, kad eksplodira. To je meni, a vjerujem i publici, zadovoljavajući trenutak – kad njezin zatomljeni bijes prijeđe u fizički obračun koji je ujedno i smiješan. Svi ostali su jaki karakteri, pa ona često izvuče deblji kraj. Osim toga, tu je taj njezin, može se reći, opsesivno-kompulzivni poremećaj zbog kojeg u svakoj sitnici vidi mogući proboj COVID-a u njezin stan.

Povod ovom razgovoru je Vaša nagrada koja nosi ime legendarnog glumca Mladena Crnobrnje Gumbeka. Imate li poseban sentiment prema nagradi i ličnosti čije ime nosi?

Naravno! Kad sam saznala, mislila sam da me zezaju. Bila sam na probi nove predstave i trebalo je neko vrijeme da povjerujem kolegama. Tu je činjenica da je to svježa i rijetko igrana predstava. Kad to uzmem u obzir, deset puta mi je draže. Ali zapravo je to nagrada cijele ekipe jer smo se svi međusobno spašavali. Puno mi znači nagrada koja nosi Gumbekovo ime, stoji mi u boravku i gledam je svaki dan. Došlo je to i kao dobar vjetar u leđa u vrijeme kad nije lako biti kulturnjak.

Na čemu sad radite?

U srpnju je premijera predstave Svoga tela gospodar – Smešna pripovest u dva dela. Režira i igra Damir Lončar, a igramo na Opatovini u sklopu Histriona. Igram ulogu u kojoj šepam cijelu predstavu – to će biti potpuno drukčija vrsta glume. Nije to klasičan komad, pa ni potpuno komičan. U početku je puno elemenata smijeha, ali tada nastupi ozbiljno. Neki se brinu kako će publika reagirati, ali ja mislim da će biti moćan taj trenutak otriježnjenja nakon puno smijeha. Tim više što je okupljena vrhunska ekipa glumaca. Nakon što su nas sve krize koje smo prošli pomalo udaljile, ovakva predstava mogla bi podsjetiti na empatiju.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. srpnja 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije