Razgovarala: Branka Primorac

Najnoviju, svoju drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, dobili ste 2020. godine za scenografiju rock-opere Jesus Christ Superstar Tima Ricea i Andrewa Lloyda Webbera u režiji glumca GK Komedija Damira Lončara, koji sve češće režira. Vole Vas nagrade. Kako ih doživljavate?

To su sve crtice iz života. Ali kad smo kod brojeva, od osam nominacija imam dvije Nagrade hrvatskoga glumišta, tako da bih malo prikočio s konstatacijom da me nagrade vole. Lijepo ih je dobiti, ali ne razmišljam o njima niti ovaj posao radim zbog njih. Sada sa sigurnošću mogu reći da ga radim samo za zadovoljne osmijehe na licima promatrača. I onaj jedan na mom licu.

Jesus Christ Superstar scenski ste opremili prije dvadeset godina pod redateljskom palicom Vlade Štefančića. Osim što je rađena za drukčiji prostor, u čemu je bitna razlika u umjetničkom rješenju?

Razlika je u dvadeset godina. Onda sam bio mlad i hrabar, sada sam zreliji i srećom još uvijek hrabar. Još i danas se pitam kako sam uspio prodati i jedno i drugo rješenje?! Vlado Štefančić, iako 40 godina stariji od mene, bio je uvijek naklonjen mladim umjetnicima. Rekao bih da mi je vjerovao naslijepo. Prodati ideju Damiru Lončaru nije bio neki problem – odmah je bio oduševljen, ali animirati kompletan tim ljudi koji su radili na realizaciji scenografije, toga me bilo pomalo strah. Međutim, svi su se priključili s entuzijazmom. Kao neka sljedba kojoj je krajnji cilj bio pokazati kako je moguće još jednom pomaknuti granice kazališta Komedija. Predvodnik te sljedbe bio je moj prijatelj i fantastični suradnik Tomislav Ruszkowski.

Što se tiče razlika, obje scenografije su rađene kao jedan osnovni prostor unutar kojeg se odvijaju/mijenjaju različite scene – prva za pozornicu širine 30 metara, druga za pozornicu širine 8 metara. S dvadeset godina vremenskog odmaka. Sad i na sebe drukčije gledam nego prije dvadeset godina, kako ne bih isto primijenio na scenografiju?! Rekao bih da je ovaj noviji Jesus zreliji, kompletniji, točniji, isto kao i ja.

Uživate raditi djela s glazbom, osobito operu, uz koju ste emotivno vezani tako da skačete u zrak kad dobijete posao za tu vrstu djela. Nije Vas napustio taj impuls ni danas?

Ma ne, naravno da me nije napustio. Glazba je moja vječna ljubav. Znate i sami što je čovjek zbog ljubavi spreman učiniti.

Zašto Vas privlači Wagner? Mistika, mitologija, filozofija novog kazališta, opere i drame? Ili njegov životni put koji ide preko književnosti do skladanja glazbe? 

Od svega toga pomalo. Ne znam odgovor na to pitanje. Nisam izraziti predstavnik suvremene umjetnosti. Dopuštam emociji da upravlja mnome, ne bojim je se, niti je se stidim. Wagner, ali ne samo on, u meni izaziva emocije koje su mom biću itekako bitne i potrebne. A što da Vam kažem, to je ljubav. Ne znam to definirati.

Je li današnja scena još na njegovim zasadama ili ih nije ni dosegnula?

Dosegnula ih je, i to u mnogo navrata, u različitim vremenima, na različite načine. Ali negdje drugdje.

Vaši počeci u scenografskom poslu datiraju iz 1997., poslije jednogodišnje škole kod legendarne scenografkinje Dinke Jeričević. Tada nije bilo nikakve obrazovne ustanove za tu vrstu oblikovanja prostora u kazalištu, filmu, televiziji. Je li danas nešto bolja situacija?

Ne pretjerano. Danas postoje kolegiji scenografije na pojedinim fakultetima, a i sam predajem scenografiju na Studiju dizajna TTF-a, ali ne postoji cjelovit studij scenografije, osim u Osijeku. Međutim, osobno mislim da smo premali da bismo tako usko obrazovali studente. Meni je ova situacija u kojoj scenografi nastaju iz sfere slikarstva, kiparstva, dizajna, arhitekture, puno draža.

Kao mlad scenograf počeli ste suradnju s jednako mladom redateljicom Dorom Ruždjak Podolski, koja traje do danas. Duhoviti su Vaši opisi kako ste priručnim sredstvima oblikovali kulise na jednoj od prvih zajedničkih predstava. Je li kreativnost bolja kad su alati sofisticiraniji, a zanatlije pri ruci?

Ne, samo je izvedbeni posao lakši uz više novca, sofisticiraniju opremu i znalce u svom poslu. Kreativnost je moguće ostvariti i bez velikih i napuhanih ulaganja. Uostalom, siromaštvo i potiče kreativnost. Možete se sasvim kvalitetno napiti lošim i jeftinim vinom ako je društvo dobro.

Arhitekt ste po struci. Jeste li za vrijeme studija pomišljali da ćete biti scenograf, oblikovatelj svjetla, baviti se rock-koncertima i videospotovima?

Na početku studija ne, želio sam biti arhitekt. Znam točan trenutak kad sam se odučio baviti scenografijom, opernom scenografijom. Bilo je to 1995. godine u Bečkoj državnoj operi, na predstavi Hoffmannove priče Jacquesa Offenbacha, prvi čin – Olympia. Tada sam rekao sam sebi – e, ovim se želim baviti u životu. I kao što vidite, još uvijek se bavim. Odluka je donesena iznutra, iz srca. Sad bih ja opet o ljubavi, ali neću.

Kako biste opisali posao scenografa? Čitam da ne čuvate svoje skice, da one nisu umjetničko djelo jer ih realizirate u računalu. Na pameti mi je Josip Seissel, čiji su nacrti baš suprotno. Je li suvremena tehnologija umanjila čar umjetničkog procesa?

Čuvam svoje skice, 3d renderinge, ali na računalu. Kao što sam već  jednom prilikom rekao, moje djelo je ono što vidite kad se zastor otvori. Sve do tada su samo alati. Ima scenografa i kostimografa koji svoje skice tretiraju kao umjetnička djela. Ja nisam jedan od njih. Smatram da umjetnički proces nastaje i odvija se u tijelu umjetnika, u glavi, srcu, organima. Suvremena tehnologija samo može pomoći. Naravno, onima koji je prihvate. A što se čari umjetničkog procesa tiče, umanjiti ga može prije čovjek nego suvremena tehnologija.

„U scenografiji je najvažnija hrabrost. Najviše volim raditi subjektivne scenografije“, citiram iz intervjua objavljenog u Vijencu 2002. godine. Otada je prošlo dvadeset godina. Motiviraju li Vas i dalje ista polazišta?

Svakako. Hrabrost je najvažnija. Pod uvjetom da je barem okrznuta talentom.

Je li redateljeva riječ zadnja ili inzistirate na svom rješenju?

Kada bi redateljeva riječ bila zadnja u scenografiji, onda neka redatelj sam radi scenografiju. Takva suradnja meni bi bila dosadna, a više nemam potrebe trpjeti dosadne situacije. Naravno da je sve stvar dogovora s redateljem ili ako hoćete, prilagođavanje vlastite ideje redateljskim potrebama. To bi bio normalan proces.

Osim s Dorom, s kim ste još ostvarili odličnu suradnju? Tko Vam je, unatoč zavidnu iskustvu, autoritet u poslu koji uspješno radite? Neko ime svjetskog kazališta?

Aida Bukvić! Damir Lončar i Igor Mešin u Komediji. Izvrsno sam surađivao s Goranom Rukavinom i Danisom Tanovićem na serijama. Mislim da dobro surađujem s Daliborom Matanićem, nakon dvije uzastopne televizijske serije. Jedno ime koje moram spomenuti ime je čovjeka koji me naučio ne samo puno o kazalištu nego mi je rekao neke istine koje nosim kroz život kao svetinju – to je ime jedinog i neponovljivog Boška Violića.

Razmišljate li još uvijek ležeći o prostoru koji oblikujete?

Da, uvijek ležim kad promišljam prostor. Zatvorim oči i zamišljam slike. Kad crtam na računalu i naletim na problem, šećem po stanu kao profesor Baltazar. Nesvjesno. Valjda mi je to neki tik ili trauma iz djetinjstva.

Ima li se danas vremena pripremati, satima razgovarati o velikim likovima iz operne baštine poput Tosce, Traviate, Madame Butterfly prije nego se donese odluka za konačno rješenje? Kao nekad s Violićem?

Ima, naravno da ima. Pitajte Lončara koliko smo dugo vremena proveli razgovarajući o Jesusu do same realizacije. Pa čak i danas neke stvari analiziramo, iako je predstava davno izašla. Sad bih opet spomenuo onu o lošem vinu i dobru društvu, ali ispast će da sam alkoholičar.

Kakve su naše pozornice? Imaju li potrebnu veličinu, dubinu za velike operne projekte?

S današnje pozicije, rekao bih da u Hrvatskoj nemaju. Ali to ne znači da se ne mogu napraviti dobre i kvalitetne predstave i na takvim pozornicama. Pa pogledajte Komediju – ta pozornica nije kazalište, to je kino, a kakve su se samo predstave tamo radile!

Vaše su destinacije godinama bile Zagreb, Split, Rijeka, Dubrovnik, Maribor, Ljubljana. Danas Vas zatječem u Kijevu u Ukrajini na stranom projektu. Vrata su Vam se široko otvorila.

Nikad nikog nisam vukao za rukav i tražio posao. Pustio sam da ljudi prepoznaju moj rad i da me vrednuju po njemu. Valjda ta otvorena vrata znače da je moj rad prepoznat. Valjda. Ne znam.

U posljednje vrijeme sve više radite na filmu, na TV serijama, sa strancima. Takav profesionalni put nagrada je za Vaš rad. Je li Vam se bilo teško priviknuti na tempo rada stranih kompanija?

Nimalo. Uvijek sam bio radnik, ništa mi nije teško. Iako imam skrivenu želju da budem lijenčina na par mjeseci. Samo mislim da bih to lješkarenje vrlo brzo prekinuo, nemam ja strpljenja za dosadne situacije. A vidite, kad volite to što radite, onda to zapravo i ne doživljavate kao rad. Eto mene opet na ljubavi! A pravila su pravila – bilo hrvatska, bilo inozemna; tu se ionako ništa ne da promijeniti. Samo slijediš žutom opekom popločanu stazu i stići ćeš do cilja.

Možete li nam otkriti neki novi veliki projekt na kojem ćete biti angažirani u sljedećim godinama?

Nakon završetka snimanja serije na kojoj radim, ostajem još osam dana u Kijevu jer s redateljicom Darijom Onyshchenko radim biografski film o Kazimiru Maljeviču, pa u pripremama obilazimo lokacije na kojima će se film snimati. Nakon toga vraćam se u Hrvatsku i nastavljam raditi s Aidom Bukvić na započetom projektu dramske predstave za Dubrovačke ljetne igre.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. lipnja 2021.