Razgovarao: Borna Vujčić

Hrvoje Kečkeš glumac je sa stalnim angažmanom u ansamblu Satiričkog kazališta Kerempuh. Osim na kazališnim daskama, prepoznat je na malom ekranu, igrajući uloge u raznim hrvatskim TV-serijama. Dobitnik je mnogih nagrada, a prošle godine primio je jednu, kako i sam kaže, od posebnog značaja: onu koja nosi ime velikog Fabijana Šovagovića, za Kečkeševu ulogu Harpagona u Kerempuhovoj predstavi Škrtac. 

Kako komentirate odluku da se u Kerempuhu postavi Škrtac? U pitanju je 350 godina star tekst o čovjeku koji je toliko škrt da se o tome može napraviti cijela kazališna predstava. Svodi li se radnja samo na to?

Odabir naslova nije moja domena, ali mislim da je sjajna ideja da Kerempuh u svojem repertoaru ima klasike. Mislim da kazalište treba održavati određeni balans suvremenih i tradicionalnih naslova. Potrebna je šarolika ponuda koja će privući što šire potencijalno gledateljstvo. Treba naglasiti da je Škrtac i lektira, a po iskustvu smo vidjeli da jako dobro komunicira s mlađom publikom. Tu je i naša redovna kerempuhovska publika, za koju mi se čini da je jako zadovoljna. Ljudi su naprosto željni pogledati konkretan komad s puno glumaca i jasnom radnjom. Što se tiče samog komada, njegove teme su bezvremenske. One pašu danas zbog jedne aktualnosti, za godinu dana će nas možda steći i nova… one stižu velikom brzinom jedna na drugu. Klasični komadi po meni najpreciznije naglašavaju izazove koji se događaju danas.

Odlučivši postaviti klasik, ipak ste u njega unijeli puno toga svojega. Tu su ključni bili Dora Ruždjak-Podolski kao redateljica, Tomislav Zajec kao dramaturg i vi kao glumci. Kako ste postavili Molièrea na svoj, specifičan način?

Mislim da je neminovnost kad se postavlja klasik da se doda nešto novo. Tekst je u našoj verziji donekle moderniziran, ali original nije previše diran – upravo kako se stvari ne bi ponavljale i da bi bile što pristupačnije novoj publici. Tu ponovno naglašavam mlađu publiku, kojoj brzina igranja savršeno odgovara i uvodi ih u klasičnije dijelove predstave kojih se ova režija također ne odriče. Okoristili smo se i pop-kulturom, bili su tu podsjetnici na neke glazbene hitove, ali po meni decentno, s mjerom i na pravim mjestima. To je kao u arhitekturi – nije svejedno kad u staroj jezgri izgradiš modernu zgradu koja ubada u oči.

Osim toga, u komadu postoji prostor za interakciju s publikom. Još u vrijeme Molièrea, a i kasnije, postojao je aparté – direktno obraćanje publici usred dijaloga. To smo sve već puno puta vidjeli, a mi smo je pokušali nadopuniti novim sredstvima.

Vašu ulogu Harpagona vode dvije dramske, odnosno komične silnice – opsjednutost novcem i želja za udvaranjem svojoj voljenoj. Kako ste udahnuli život toj 350 godina staroj ulozi?

Njegova ljubav prema novcu je iskrena. Toliko je, zapravo, iskrena da se Harpagon na kraju odriče ljubavi prema djevojci – to ide toliko daleko. Naravno, u konačnici sretno završi i za sve ostale. Od početka proba smo se usredotočili na te dvije ljubavi i kako surađuju jedna s drugom. Iako ga obilježava karakterna mana, nije u pitanju zlikovac ili antagonist. On pokazuje veliku ljubav – onu prema materijalnom. Možda ju ne bismo poželjeli u bližnjima, ali ona je i dalje ljubav koja njegovom liku na kraju donosi pobjedu.

Komedija je smještena u mikrokozmos jedne obitelji. Pa ipak, možemo li danas, u doba kapitalizma, opsjednutost novcem povezati kako u sebi i poznanicima, tako i s javnim osobama? Ipak je predstava producirana u satiričkom kazalištu.

Neki komentar mora postojati. Satira mora pokazivati sve anomalije, prije svega onih koji bi trebali biti u našoj službi, ali vrlo često se pogube u tome i misle da je obnašanje vlasti kontrola nad drugima. Vršiti vlast ne bi trebalo značiti vladati nad nekim, nego vršiti dužnost. To je otišlo daleko i trebat će nam dugo da se vrati na pravi kolosijek – za sada možemo samo to amortizirati koliko je moguće. S druge strane, satira ne mora biti samo politička. Može biti društvena, socijalna, osobna… i tu su prisutne anomalije koje je dobro i poželjno raskrinkavati. Dobra poruka je da krenemo sami od sebe.

Za kraj, prokomentirajmo povod za ovaj razgovor: Nagrada za najboljeg glumca Fabijan Šovagović. Postoje razne nagrade, više i manje prestižne, koje ste primili. Ipak, ova nosi ime u najmanju ruku, velikog glumca. Znači li Vam ona nešto posebno?

Apsolutno. Opisivati veličinu Fabijana Šovagovića… nema novih riječi koje bih za njega mogao smisliti. Riječ je o čovjeku koji je alfa i omega našeg glumišta. U mojim najranijim danima, koji su sad već davni, zapamtio sam ga kao važnog glumca. Od tada do kraja njegovog života uvjeravao sam se koliko je jedinstven, a sam kontinuitet njegovog rada govori o kakvoj veličini se radi. Imamo i imali smo još velikih glumaca, ali za Fabijana se može reći da je ostao najdosljedniji. Dobiti nagradu koja nosi njegovo ime je golema čast. Što se najranijih dana tiče, moja kćerkica od 3 i pol godine oduševljena je i stalno govori: „Tata je dobio Šovu!”. Dobila ga je priliku vidjeti samo na televiziji, ali prepoznaje o kakvoj veličini se radi.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 4. srpnja 2022.