Razgovarala: Katarina Kolega

Predstava Ako kažeš, gotov si otvara vrlo važnu temu – govori o nasilju putem društvenih mreža koje je sve rasprostranjenije među djecom i mladima. Čini mi se da ste zajedno s redateljem Krešimirom Dolenčićem i autoricom teksta Dinom Vukelić prilično duboko zaronili u tu problematiku. Kako je izgledao proces rada na predstavi?

Prije svega mislim da je genijalno što se naš ravnatelj Drago Utješanović odlučio baviti društveno angažiranom temom. Što se samog procesa rada na predstavi tiče, razgovarali smo s Mijom Roje Đapić, koja je dječja i adolescentna psihoterapeutkinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, surađivali smo i s Ogrankom mladih iz Poliklinike i oni su nam bili prozor u svijet današnje generacije. Moram priznati da su me neke priče stvarno šokirale. Mogla sam ih okvirno zamisliti, no nisam bila svjesna do kojih razmjera nasilje seže. Uzeli smo neke primjere iz stvarnog života i oni su nam bili najbolji pokazatelji u kojem smjeru trebamo ići, što drži a što ne drži vodu. Silno smo pazili da ne dociramo i da ne nudimo nikakva instant-rješenja. Namjera nam je bila pokazati različite oblike nasilja i poručiti publici: „Hej, ne bojte se. Recite. Imate gdje. Imate brojeve telefona koje možete nazvati. Usudite se. Recite – dosta!“ Na kraju predstave ispisujemo brojeve telefona gdje se može obratiti za pomoć jer želimo da predstava bude poticaj za rješavanje vlastitih problema.

Vjerujete li da gledanje kazališne predstave može pokrenuti gledatelje, da može nešto promijeniti?

Vjerujem da smo neku djecu potaknuli. Za mene je na svakoj izvedbi katarzično. A i njima. Na kraju uvijek netko plače – i djeca i učiteljice. Zašute čak i oni koji tijekom predstave dobacuju razne komentare. U svima se nešto dogodi.

Nedavno smo gostovali u Glini i znam da se jedna djevojčica nakon predstave izravno obratila za pomoć Miji iz Poliklinike. Mislim da kazalište koje nije docirajuće može djelovati na našu podsvijest i ostaviti snažan trag. Sigurno će negdje ostati slika i poruka da se može reći: „Šuti! Prestani me maltretirati!“

To je jedna od rijetkih predstava iza koje u potpunosti stojim – i kao glumica i kao osoba i sretna sam da sam imala priliku baviti se tako ozbiljnom temom koja puno znači mladim ljudima.

I to upravo mladim ljudima, tinejdžerima, koji ne vole ići u kazalište i za koje i nemamo bogatu kazališnu ponudu. Mislim da je u tome velika vrijednost predstave – privlači mlade u kazalište, obraća im se njihovim jezikom i govori o njima. Što mislite, zašto već dugi niz godina raspravljamo o toj temi kako privući mladu publiku na kazališne predstave?

To je delikatna dobna skupina koju mi odrasli teško razumijemo zbog puno razloga. Generalno gledajući, smeta nas jer sve odbijaju, jer im je sve glupo. Neki samo kontriraju, dok se drugi pak povlače u sebe i ne žele komunicirati s okolinom. Mislim da su to neki od razloga zašto se većina kazalištaraca ne želi baviti predstavama za tu dobnu skupinu – jer ne razumijemo način na koji vide svijet. Čini mi se da zamka leži i u tome što se silno želimo dopasti toj dobnoj skupini. Iako smatram da predstave ne bi smjele podilaziti publici, sigurno dijelom obeshrabruje tinejdžersko kritiziranje svega. Predstava Ako kažeš, gotov si uspješna je jer je našla jezik i kȏd koji mladi razumiju i koji im se sviđa, a bez da im podilazi. O određenim problemima progovara kroz humor kako bi publika mogla imati oduška, da im ne bude preteško za gledati, a opet im držimo pažnju. Dragocjeno je što je ta predstava otvorila vrata mladoj publici u Žar ptici. Voljela bih da postanemo vodeće kazalište koje će se baviti takvim temama.

Koje bi se teme trebale obrađivati u kazalištu za mlade?

Mislim da je dosta važno pitanje tijela – kako izgledamo ili kako moramo izgledati. Kad razmišljam o fotografijama koje se šire internetom, djevojčice su vrlo izložene jer svaka želi izgledati savršeno. Ako ne izgleda savršeno, izložena je pogledima, poruzi… Stalno objavljuju fotografije, skrivaju se iza filtera i nitko se ne usudi staviti ružnu fotografiju. Razmišljala sam o tome kad će konačno doći trend ružnoće, da slavimo višak kila, prištiće, nepočupane obrve, obraščiće…

Mislim da je važna i tema smrti – o njoj se mnogo ne govori, a smrt je isto dio života. Zapravo, sve što je dio života tema je koja bi se trebala obrađivati i u predstavama za mladu publiku.

U predstavi tumačite dva lika – rokericu Franku koja ne želi igrati po pravilima većine te Niku koja se silno želi svidjeti najpopularnijoj curi u razredu Vanessi i biti dijelom neke top-liste. Koja Vam je od njih bliža ili sličnija?

Franka je dosta bliska meni i za taj lik sam samo trebala obući kožnjak i to je bilo to.  Silno me zabavljalo što sam za nju morala naučiti svirati bas. Učio me nevjenčani suprug i u tome sam silno uživala. Kroz lik Franke htjela sam prenijeti poruku da se možemo buniti i da možemo imati svoje mišljenje, bez obzira na neslaganje većine. Iako to i meni kao mladoj ženi treba – usuditi se reći neke stvari za koje smatram da se treba glasno boriti. Predstava potiče gledatelja da razmišlja svojom glavom, da ne bude ukalupljen i to je njezina velika vrijednost. Ponekad mi se čini da se novim generacijama stalno pokušava oduzeti jedna od osnovnih stvari koja je bitna za život – razmišljanje svojom glavom, a ne slijepo vjerovanje svega što nam mediji i okolina plasiraju. Što se Nike tiče, ona mora prihvatiti sebe i njezin je lik dramaturški ključan za spoznaju na kraju predstave. Ona spoznaje da se ne treba svima svidjeti i da je ne trebaju svi voljeti. A to je jako  teško – većina se  želi svidjeti drugima. Iskreno, ne znam u kojem smo trenutku pristali na to što taj lik muči i s čime je zaokupiran lik njezine prijateljice Vanesse – da se mora biti dio VIP-liste koja je mjerilo koliko vrijediš kao pojedinac u društvu. Nedavno sam gledala dokumentarac Social Dilemma koji bih preporučila svim roditeljima da gledaju sa svojom starijom djecom. Ljudi koji su kreirali Facebook i društvene mreže izašli su iz tih struktura jer su uvidjeli da se one ne koriste u svrhu podrške i zajednice te da je sve otišlo u krivom smjeru. Sad pokušavaju osvijestiti mlade i starije da se barem pokušaju oprezno koristiti društvenim mrežama ili se u potpunosti maknuti s istih.

No, teško im se oduprijeti. Većina se njima koristi. Imaju one, naravno, i svoje prednosti. Ono što je njihova velika mana jest tiho nasilje koje se događa, u koje roditelji uglavnom nisu upućeni, a mogu imati kobnih posljedica – od samoozljeđivanja do samoubojstva. U zadnjem prizoru predstave Ako kažeš, gotov si nižu se uistinu potresna istinita svjedočanstva mladih.

Da, ne zna se za to. Sutra može osvanuti grupa o meni – Hajmo spamati Amandu Prenkaj. Nakon što me dobro oblate, mogu grupu obrisati i ti ne znaš tko je u njoj bio, tko ju je pokrenuo, teško je bilo što dokazati. Postoji i mnoštvo lažnih profila! Imam djevojčicu od četiri godine i pokušavam samu sebe pripremiti na sve što je čeka jer će se sama morati snaći u cijeloj toj priči.

Mislim da korijeni problema sežu jako duboko. Obiteljsko okruženje je presudno. S kim odrastaš i kako se tvoji roditelji ponašaju prema tebi, često kasnije utječe na to hoćeš li zauzeti poziciju počinitelja nasilja ili žrtve. Sustav i društvo se, koliko vidimo, baš i ne znaju s time nositi. Učitelji za to nisu dovoljno educirani, a ionako su preopterećeni programom. Mnoga su djeca povučena i ne žele reći što ih muči. Mislim da ne smijemo nikog osuđivati – ni žrtve, ni počinitelje nasilja – trebali bismo svima biti podrška. Ovom predstavom pokušavamo osvještavati i odrasle – profesore i roditelje, da se događa to tiho nasilje kojemu su djeca sve više i više izložena. Nadam se da će se malo pomalo to početi mijenjati. Zapravo, sigurna sam da se već mijenja.

Jeste li i sami bili izloženi toj vrsti nasilja?

Okusila sam što znači biti izložen verbalnom nasilju određene skupine.  Djevojke, naime, često rješavaju stvari podmuklo, dok se dečki potuku i nakon toga su si dobri. No, pasivna agresija se pojavila i među dječacima. Ne opravdavam fizičko nasilje, no čini mi se da te pasivna agresija može dublje oštetiti kao osobu, može ti poljuljati ionako krhko samopouzdanje i stvoriti lošu sliku o sebi. Možda je za nju kriv i odgoj. Roditelji na svaki mali znak agresije kod djece odmah reagiraju i zaustavljaju je. Budući da je ne mogu iskazati, djeca postaju pasivno agresivna. Mi odgajamo takvu djecu. Gledam to u parku. Kad se djeca od tri godine malo potuku, mame odmah skaču. Razgovarala sam i sa psihologinjom Mijom o tome kako da se odnosim prema Zitinoj ljutnji. Savjetovala mi je da je slobodno iskaže, da lupa u jastuk kako ne bi odrastala u pasivno agresivnu djevojčicu. Trebamo djeci dopustiti da pokažu ljutnju, da je ne skupljaju u sebi, jer se ona u protivnom akumulira i pretvara u neku vrstu nasilja.

Ako kažeš, gotov si predstava je koja može pomoći djeci da se obrate za pomoć i odraslima da uvide razmjere tog problema tihog nasilja na društvenim mrežama. Kazalište nekima uistinu može promijeniti život ili odrediti životni put. Zanimljivo je da je Vaš kolega Marko Hergešić, nakon što je pogledao Münchhausena u izvedbi Vilija Matule, odlučio postati glumac. Jeste li i Vi na sličan način odlučili postati glumica?

Moglo bi se reći da – da. Moj rodni grad je Ivanić-Grad, tako da nam je većini doticaj s predstavama bio putem škole, dakle s gostujućim predstavama. No, u školi se ne može baš osjetiti potpuna magija koja se osjeti kad se uđe u kazalište. Prva predstava koju sam gledala u kazalištu bila je Mi djeca s kolodvora Zoo Borisa Kovačevića. Potpuno me očarala ta crna kutija i kolegica  Barbara Prpić koja je otvarala predstavu. To je bilo to! Evo, sada ste me podsjetili da je u toj predstavi igrao i moj ravnatelj Drago Utješanović. Vjerojatno ništa nije slučajno. Cijeli proces ubrzao je i Pool Film Festival koji se održavao u praznom bazenu u Ivanić-Gradu. Na festivalu se održavala i radionica Forum teatra. To je bio prvi pravi doticaj sa živim, punokrvnim oblikom teatra. Nakon radionice dobila sam broj telefona od Simone Dimitrov Palatinuš, voditeljice studija Kubus.  Otišla sam u Zagreb, upisala ekonomiju i došla u Kubus. Nisam imala hrabrosti probati odmah na Akademiju jer nisam ništa znala i uopće nisam bila spremna.

Polaznici studija Kubus tih su godina bili i Goran Bogdan, koji je također studirao ekonomiju, i Judita Franković Brdar koja se tek kasnije profilirala u glumicu. Mislim da ste tamo dobili uistinu dobre temelje za daljnji glumački razvoj.

Simona nam je dala takvu slobodu, nešto jako prirodno i organski. Gajila je našu autentičnost putem metode Mihaila Čehova i to je genijalno radila. Ona je jednostavno sjajan pedagog. Uz to, tamo sam stekla prijatelje za cijeli život, a tu nam je povezanost s kolegama također Simona ostavila u nasljeđe.

Nakon godinu dana provedenih u Zagrebu, odlazite na Akademiju u Osijek.

Bila sam na prijemnom na zagrebačkoj Akademiji, ali nisam prošla, pa sam nakon dva tjedna otišla u Osijek i tamo sam upala. Zanimljivo je to – Osijek mi je, uz Ivanić, omiljeni grad i jedno vrijeme sam stalno o njemu pričala. Na kraju sam u njemu i tri godine živjela. Akademija tada još nije imala petogodišnji studij pa sam se vratila u Zagreb, a kako zagrebačka Akademija te godine nije primila ni jednog studenta, moja prijateljica i kolegica Dunja Fajdić i ja upisale smo komparativnu književnost i fonetiku na Filozofskom fakultetu. Na to nas je potaknuo naš dragi profesor Zlatko Sviben koji je htio da glumci, poput redatelja, dobiju širinu, teorijsku i povijesnu kazališno-književnu podlogu. I to smo uistinu na Filozofskom dobile, tako da smo sjajno zaokružile tu našu studentsku priču.

Koliko je osječkim studentima glume kasnije teže naći posao?

Teže je svima koji ne završe u Zagrebu, neovisno jesi li diplomirao u Osijeku, Rijeci, Splitu, Sarajevu ili Tuzli. Moraš biti strpljiv, moraš grepsti, biti ambiciozan i stalno se iznova dokazivati. Ako nemaš tu vrstu zdrave ambicioznosti – gotovo je, nećeš se stići prilagoditi ekipi koja je već tu. Nije mi to čudno jer većina redatelja radi u Zagrebu i najbolje poznaje svoje studente, o njima se govori po uskim hodnicima i na taj način dobivaju projekte, posebice filmove, s obzirom na to da audicija ili nema ili su na poziv. Ali da, teško je upasti u taj krug.

S obzirom na to da nije lako doći do filmskih uloga, jeste li se zbog toga upustili u pisanje filmskog scenarija koji upravo radite?

Moment pisanja mi je donijela korona iliti novo normalno stanje. Počela sam pisati scenarij i naučila voziti auto. To vrijeme samo za sebe, za moje istinsko i kreativno izražavanje, silno mi je važno. Baš sam se u tome našla i uživam kao malo prase. Učim nešto novo, a mislim da je to za glumce jako važno – da stalno uče nešto novo, i ono što nije nužno vezano za njihovo zanimanje.

O čemu se u scenariju radi?

U Americi su silno popularne serije koje pišu i izvode glumci ili stand-up komičari. Obožavam tu američku platformu, osobito one serije koje polaze od osobnog, od ironiziranja samog sebe. Sad sam već u fazi da studiozno obraćam pažnju na način na koji mijenjaju tempo, kojim se temama bave, kako plasiraju fore, s kojom lakoćom skaču s jedne teme na drugu i općenito koju lakoću posjeduju sami gore na sceni, izloženi publici gladnoj smijeha. Najdraži komičari su mi Louis C.K., Dave Chapella, Michelle Wolf i Ali Wong. Čini mi se da sam i ja, gledajući njih, postala malo duhovitija, da mi se humor poboljšao (hehe).  Sjajno je što u Americi postoji mnogo serija s glumicama i mladim mamama u kojima na duhovit način govore o svojem životu  s djecom. To me inspiriralo da zajedno s prijateljicom, filmskom redateljicom Lanom Kosovac, pišem naš scenarij sličnih tema.

O tome kako je teško doći do filma duhovito progovarate i u predstavi Glumice i to, koju ste s prijateljicama s godine (Dunjom Fajdić,  Petrom Kurtelom i Ivanom Horvat) napravile u zagrebačkom KNAP-u nakon završenog studija glume 2014. U njoj spominjete da je san svake glumice igrati u nekom Čehovljevom komadu. Zašto?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Imam osjećaj da je Čehov pisao likove po mjeri svake glumice. Vjerojatno me privlače njegove drame zato što je govorio da su pisane kao komedije. Evo, opet se vraćamo na humor. Ali da, nešto je magično u tim dramama.

 U toj ste predstavi samoironizirale vlastitu ulogu, ali i progovorile o mnogim problemima na koje kao mlade glumice nailazite u kazališnom svijetu. Zapravo, kako vas zagrebački redatelji nisu poznavali, odlučile ste uzeti stvar u svoje ruke i napravile sjajnu predstavu. Kako je sve počelo?

Poticaj za tu predstavu, u početku nesvjesno, došao je nakon što smo u Splitu pogledale Smisao života gospodina Lojtrice Saše Anočića. Bile smo toliko oduševljene, znale smo da je to – to. Silno je utjecala na nas i oblikovala nas. Htjele smo takve predstave raditi do kraja života. Oduševljavala nas je Sašina jednostavnost, genijalnost i kako dobro razumije glumca, jer je i sam bio glumac. Težile smo takvom načinu razmišljanja, a uz to, imale smo što za reći. Pokojni glumac Zoran Radmilović u napisao je: „Mladi, nađite nešto što je vaš problem, što je autentično i radite predstavu o tome.“ Mi smo imale što za reći. Zato smo i napravile predstavu.

Što ste htjele s pozornice poručiti?

Htjele smo reći: „Evo nas, tu smo. Ovako doživljavamo kazalište, ovako doživljavamo realnost.“ Ironizirale smo poziciju glumica koje konstantno moraju biti lijepe, ne smiju biti ružne, ne smiju se glupirati na sceni jer je to rezervirano samo za dečke, ne smiju biti frajerice, a mi smo težile vrsti humora koji nije rezerviran za žene. Ismijavale smo najviše sebe i zbog toga je vjerojatno došlo do obostrane katarze – i u publici i među nama.

Mislite li da je kazalište i dalje muški svijet?

Svjedočimo vremenima u kojima se pozicije i omjeri muško-ženskih uloga i priča mijenjaju i drago mi je da sam dio te promjene.

Posebice se šalite na vlastiti račun. Primijetila sam da mnogi glumci vole biti autoironični.

Nas je to silno pokretalo. To je super način da se boriš sa svojim nedostacima. Okvirno smo znale koji su naši nedostaci i trudile smo se ismijati ih, pa čak i kad nam je bilo teško, da se barem malo približimo tom nekom teže prihvatljivom dijelu sebe. I publika to prihvaća jer vidi da se ne stavljamo u poziciju da smo bolje od njih, znaju da se zezamo i vjerujem da je onda i njima lakše prihvatiti svoje nedostatke. Glumila sam glumicu koja postaje zločesta i gramzljiva za ulogama – kao jako slatka, ali podmetnut će ti nogu kako bi dograbila ulogu. Htjela sam biti drugačija od sebe i od slike kakvu ljudi imaju o meni. Naime, moja je teorija da ti nitko ne može oduzeti ulogu koja je baš za tebe. Stoga nema smisla biti ljubomoran. Htjele smo i taj dio glumačkog svijeta pokazati. Ta je predstava bila naša inicijacija u kazališni svijet.

Kazališni svijet je to i prepoznao. Dobile ste posebnu Nagradu hrvatskog glumišta. Je li vam ona otvorila vrata?

U predstavi smo se zezale da nikad nećeš postati glumica ako ne dobiješ posebnu nagradu za specijalna kazališna dostignuća. I onda smo dobile nagradu koju je stručno povjerenstvo upravo tako nazvalo. Je li nam ona otvorila vrata? Zezale smo se da su nas zbog predstave počeli na uskom pločniku pozdravljati neki bitni ljudi. Uglavnom, čulo se za nas. No, najveću smo pohvalu dobile u kritici Nataše Govedić. Ona nas je nazvala ženskim Kaubojima. To nam je bilo dosta.

Vrata zagrebačkog kazališta Žar ptice otvorila Vam je, međutim, predstava Velika, velika zemlja Oz Zlatka Svibena. I to već na prvoj godini studija, kada ste za ulogu Dorothy nagrađeni na Naj, naj, naj festivalu.

Da. Tu me prvi put vidjela Marija Sekelez, koja me kasnije pozvala u kazalište. Mogu reći da sam zahvaljujući Zlatku Svibenu dobila posao. Naime, od 2014. u braku sam sa Žar pticom. I prilično nam je dobro, izvrsno se slažemo. A prije mog kazališnog braka, napravila sam mnogo predstava koje su oblikovale moju glumačku osobnost.

 S obzirom na to da ste završili Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer glume i lutkarstva, jeste li se ikad zainteresirali za lutkarstvo?

Moram priznati da me lutkarstvo nije, kolokvijalno rečeno, ćopilo. Međutim, izuzetno mi je drago da sam ga studirala jer lutkarstvo nudi genijalna rješenja, silno kreativna,  inovativna, pametna i duhovita, koja mi pomažu u stvaranju predstava. Silno nam je pomoglo u radu na predstavi Glumice i to, a u Žar ptici u mnogim predstavama često znamo imati lutkarske sekvence. Moram priznati da prije Akademije nisam imala doticaj s lutkarstvom, a onda mi se otkrio taj svijet i što se sve njime može. Kod lutke je sve dopušteno, ona probija granice. Što se tiče lutkarskih predstava, to su na najkreativniji način prikazani svjetovi!  Kad sad pričam o tome, žao mi je što nisam u nekoj suludoj lutkarskoj predstavi koja pomiče granice.

Redatelja Zlatka Svibena često spominjete. Predavao Vam je na Akademiji, a i dosta je utjecao na Vas i Vašu kasniju karijeru.

Sviben me bacao među lavove i moram reći da ga obožavam. Naučio me temeljima glume i sve što radim i dalje polazi od te temeljne točke. Puno toga dugujem njemu. Volim način na koji razmišlja. Svaki mu je glumac uvijek mogao ponuditi nešto novo, čak i na premijeri. Najvažnije je bilo to da ne izgovaraš samo tekst, nego da djeluješ na svog partnera nekom radnjom. To me i dalje prati. Kad se uhvatim da izgovaram samo tekst, ponavljam Svibenove riječi: „Gluma nije puko izgovaranje teksta.“ Učio nas je i da moramo znati sve kazališne pozicije – od inspicijenta, ton-majstora, majstora svjetla, dramaturga, pa sve do redatelja. Poticao nas je na pisanje i razmišljanje. Zato nam i nije bilo teško napraviti predstavu Glumice i to.

Glumili ste u njegovom Zločinu i kazni  u Dramskom kazalištu Gavelli, što je sigurno bilo osvježenje nakon mnogih uloga u kazalištu za djecu.

Apsolutno. Jako volim izazove i stoga mi teško pada kad se vrte iste stvari, pa tako i iste uloge. Divno je biti dijelom nekog kazališnog ansambla, no postoji opasnost od uljuljkavanja. U jednom trenutku počinješ dobivati iste uloge, što je za glumca dosta zeznuto jer ne vidi da je počeo spavati u balonu fahovskih uloga koje cijelo vrijeme tumači. Zato je dobro kad dođe neki redatelj, kad te prodrma i kaže: „Hajmo probati nešto novo!“ Kad primijetim da neke stvari isto glumim, to me strašno živcira jer želim biti svježa za publiku, ponuditi neku novu sebe. Zato smatram da su izleti u druga kazališta za glumca jako korisni. Volim istraživati i mračni dio sebe, što nude dramske uloge kao ona u Zločinu i kazni, a trenutačno sam u Ludoj kući u predstavi Potpuni stranci i sjajno mi dođe taj odmak jer se u svoje kazalište vratim s novim idejama. Moje poslanje je dječji teatar. Inspirirana izjavom Ingmara Bergmana koji je rekao da je za njega teatar kao vjerna žena a film kao uzbudljiva ljubavnica, volim i ja reći da  sam u braku s dječjim teatrom i uživam u njemu potpuno. Sve drugo je ljubavništvo koje mi daje svježinu.

Imate li osjećaj da Vas ponekad, zbog vašeg mladolikog izgleda, stavljaju u određene ladice i nude uvijek iste uloge?

Da. Recimo da je to moje breme. Stavljena sam u ladicu i to je neminovno. Često se znam šaliti da mi u ugovoru stoji da se ne smijem udebljati, ne smijem dobiti bore, jer tko će igrati Heidi, Pinocchija i sve te likove djevojčica i dječaka. To je dvosjekli mač – s jedne je strane super dobivati takve uloge, a s druge te stalno u njih guraju, pa se pokušavaš malo boriti protiv toga. Ili raditi nešto sa strane. Nije to samo moj problem – svi ga imamo, jer nas redatelji jednostavno vide nekim očima i teško im je dokazati da možeš stvoriti neki drugi karakter. To je isto jedan od razloga zašto je nastala predstava Glumice i to. Htjele smo pokazati da možemo glumiti i nešto za što ne bismo bile odabrane na prvu ruku – primjerice ja kao mala zlica (hehe).

Zašto toliko volite kazalište za djecu?

Kazalište za djecu je moje utočište, prava mala oaza. Silno mi smeta kad mi netko podcjenjivački, s visoka, kaže: „Aha, ti si u dječjem teatru.“ Ono što ljudi ne razumiju jest da mi gradimo temelje, buduću publiku za sva druga kazališta. Mi budimo ljubav prema kazalištu. I na nama je velika odgovornost. Ne možemo raditi s figom u džepu. Ne mogu reći da se s figom u džepu nije nikada radilo, no djeca to odmah osjete. Čim nisi prisutan, kad muljaš, oni ti to svojom galamom odmah pokažu. Dakle, odmah dobiješ povratnu informaciju. Zato mi smetaju redatelji koji misle da mogu nešto brzo i površno napraviti u dječjem teatru.  Zahvalna sam jer su mi sve predstave koje radim u Žar ptici predivne i baš imam osjećaj da rastemo kao kazalište.

Uz kazalište, Vaša velika ljubav je i radio. Djeca Vaš glas poznaju iz animiranih filmova, ali i iz radio-drama koje često snimate. Mnogi glumci vole raditi na radiju. Zašto?

Radio je čaroban. Divno je koliko si stvari možeš predočiti samo slušanjem, kako ti mašta radi. A kad snimaš radio-dramu, kao i animirane filmove, sve moraš dočarati glasom; moraš silno paziti jer se čuje svaki krivi ton, rečenice se moraju voditi u velikom luku jer je vrlo  važno ispričati priču i prenijeti atmosferu. Jedna od mojih najdražih predstava koje sam ikada gledala je Čehovljev Galeb u režiji Tomija Janežića. Treći čin je osmislio kao radio-dramu i taj postupak mi je bio fenomenalan. Na pozornici smo vidjeli samo glumce koji čekaju svoj red, dok se drama odvijala iza kulise. Fenomenalno mi je bilo zato što se Tomi usudio tako izrežirati cijeli čin i time nije podilazio publici.

Cijela moja glazbena kultura temelji se na radiju, sve što volim je zbog radija, radio me kao djevojčicu uspavljivao, kad mi bude teško ili kad se želim oraspoložiti upalim si radio. Volim taj moment iznenađenja. Obožavam sve što ima veze s radijom. Zato bih voljela raditi s Pavlicom Bajsić u njezinim projektima radiofonijskog teatra. Ona to savršeno radi i silna mi je želja raditi s njom.

Nije nemoguće da Vam se ta želja i ispuni. Nadam se da ćete s njom surađivati, kao i snimiti film prema scenariju koji upravo pišete, te raditi još mnogo intrigantnih, društveno angažiranih predstava kao što je Ako kažeš, gotov si za koju ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta. Sretno!

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. lipnja 2021.