Intervju: BUGA MARIJA ŠIMIĆ

Kazalište za djecu je izrazito moćno i ljekovito

„Moja je misija suvremeno kazalište za djecu koje dira, izaziva, ispituje, potiče. Volim izjavu da je kazalište religija, a glumci svećenici.“ Na 28. Festivalu glumca Buga Marija Šimić dobitnica je Nagrade Nevenka Filipović za najbolje glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade u predstavi Sunce djever i Neva Nevičica u izvođenju Kazališta Mala scena.

Razgovarala: Katarina Kolega

Buga Marija Šimić diplomirana je operna pjevačica koja sjajno pliva u glumačkim vodama, a vrlo uspješno, s mnogo entuzijazma i jasnim ciljem, vodi kazalište Malu scenu. Na 28. Festivalu glumca u Vinkovcima ove je godine dobila Nagradu Nevenka Filipović za  najbolje glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade, a osvojila je i Nagradu za najbolju glumicu na sedmom Festivalu dječje umjetnosti FEDU u Sarajevu. Stručna povjerenstva oduševila je svojim izvedbama u predstavi Sunce djever i Neva Nevičica koju je režirao njezin otac, Ivica Šimić. „Glumačkom hrabrošću kojom vodi predstavu, uključujući sve elemente glumačkog zanata, donijela je sjajnu interpretaciju više likova“, stoji u obrazloženju Nagrade Nevenka Filipović.

Što je za Vas glumačka hrabrost?

To za mene znači dati sve što imaš. Usuditi se igrati i ne bojati se emocija. Apsolutno vjerovati u ono što radiš, u kazalište, i da to ima snagu i moć. Za mene je kazalište, osobito Mala scena, živo biće. Kad u njega uđem, dajem sve što jesam i sve što imam. Tu sam za publiku. Glumačka je hrabrost da budeš sve i da ideš do kraja. Ne igrati na sigurno. Ne šmirati. Ili jesi, ili nisi. Ako te popljuju, popljuju te. No, ti znaš da si dao sve. To je ta vjera – idem sto posto, pa kaj bude, bude.

Zanimljiv je put nastajanja predstave Sunce djever i Neva Nevičica. Ideja je nastala zahvaljujući online-pričama koje ste pripovijedali tijekom lockdowna. Zašto ste od svih priča odabrali upravo ovu?

Kad je počela pandemija, znali smo da moramo nešto napraviti. Smatram da u kriznim vremenima umjetnici moraju mnogo više raditi. O tome sam razgovarala sa svojim roditeljima. Mama mi je rekla da su u Kinisvi prešli na online te mi je predložila da i sama pokrenem nešto slično. Tada sam odlučila pričati priče. Sto dana pripovijedala sam priče i one su sjajno odjeknule. Pogledalo ih je više od pola milijuna ljudi, što nam je dalo do znanja da je to izuzetno potrebno.  Kad se život nakon tri mjeseca lockdowna počeo vraćati u  normalu, počela sam s tatom razgovarati o tome kako bismo te priče mogli prebaciti na kazališne daske. Jednog ljetnog poslijepodneva tata i ja smo, na terasi moje none, tri sata raspravljali o tome što bismo mogli dalje raditi. Nismo imali pojma što, ali htjeli smo da bude prisutna riječ i živa glazba. Moj tata obožava bajke i stalno smo se vraćali na Ivanu Brlić Mažuranić. Šuma Striborova je često bilo uprizorena, pa je zbog toga nismo htjeli, a stalno smo spominjali Nevu Nevičicu. Ta priča ima junakinju, akciju, ljubavnu priču, simboliku sunca, novog života, kruha i najviše je odgovarala jungovskom poimanju bajki, čime se moj tata intenzivno bavi. Kad radiš kazalište za djecu i mlade, moraš paziti na to da evociraš podsvjesne priče, stoga moraš točno znati što želiš poručiti. Naš je cilj bio djeci dokazati kako je hrvatska književnost napeta. Neva ima sve kao i Harry Potter – zaljube se, pa su napadnuti, onda dođe rat… Napetost samo raste, ali treba naći ključ da se priča na taj način pročita. Htjela bih s time nastaviti jer mislim da je hrvatska književnost predivna. Trebamo se povezati s našom povijesti, hrvatskim arhetipovima i mitologijom.

U Nevi je jedan od najvažnijih likova Mokoš – lik iz slavenske mitologije, s kojim se planirate i u budućnosti baviti. Zbog čega Vam je ona privlačna?

Mokoš već dugo privlači mog tatu kojega inače zanimaju takozvani zločesti likovi u bajkama.  U kazalištu za djecu često bježimo od straha. No, jedan je strah onaj koji dijete istinski isprepada, a drugačiji je strah ovaj koji imamo u Nevi. Tu djeca gledaju uzbuđeno i jako im je napeto, ali ih malkice hvata panika. Mokoš je vrlo interesantan lik koji u sebi ima i dobrog i zlog – što je vrlo ljudski. Likovi u kazalištu za djecu često su crni ili bijeli, ili su dobri ili loši, a Mokoš je i jedno i drugo. Tek smo krenuli i trenutačno istražujemo vještice, to jest ono mračno u nama. Čini mi se da je to vrlo aktualno.

Velik odaziv publike na vaše online-pričaonice, ali i Nevu, koja je predstava pripovjednog kazališta, pokazuje da su djeca, ali i odrasli, silno željni priča.

Tako je. Mislim da je kazalište, osobito ono za djecu, dosta krenulo u vizualno prikazivanje. Često se pokušavaju kopirati filmovi i crtići, a sve se više gubi važnost riječi.  Time se ujedno gubi i mašta. Moramo djeci dopustiti da maštaju, a pričanje priča to mi je potvrdilo. Naime, pozivala sam djecu da mi šalju svoje radove. Dobivala sam njihove video-uratke u kojima objašnjavaju crteže, pričaju svoje priče ili nastavljaju priče koje sam pričala. Po tome sam zaključila da žele sudjelovati, a ne biti samo pasivni promatrači događaja na sceni. Tata mi je pritom otkrio jednu fenomenalnu dansku kazališnu skupinu pod nazivom Gruppe 38. Gledala sam neke njihove radove na videu i odmah sam se zaljubila. Kad osjetiš žmarce po cijelom tijelu i ne možeš zaustaviti suze, onda znaš da je to – to i da moraš nešto napraviti. Znali smo da je to put kojim i mi želimo krenuti.

Kako ste radili s obzirom na to da je Vaš otac većinu vremena u Kini?

Bilo je jako zanimljivo. Probe smo počeli dok je on još bio u Hrvatskoj. Na moru smo čitali tekst i on mi je stalno ponavljao: „Bugo, nemoj glumiti!“ Kad je otišao u Kinu, nastavili smo probe preko zooma. Znala sam se snimati, a zatim sam mu morala argumentirano obrazložiti zašto je nešto dobro, a nešto drugo nije. Znali smo dugo raspravljati, no s obzirom na to da sam cijelo djetinjstvo provela na njegovim probama, nas dvoje se sjajno umjetnički razumijemo.

Odlučili ste se za tradicijski, rekla bih čak organski pristup koji se primjećuje ne samo u izvedbi, nego i u odabiru kostima, rekvizite, glazbe. Na pozornici se koristite isključivo prirodnim materijalima, od kojih je brašno najvažnije. Pomoću brašna gradite cijelu priču.

Tako je. Brašno je ključ iz kojega proizlazi sve ostalo. Krenulo je od mlinara, Nevinog oca koji radi s brašnom. Onda je tata počeo iščitavati arhetipove. Sunce označuje život, života nema bez kruha, a ako u brašno dodaš previše vode, nastaje mulj koji sjajno simbolizira rat… Tako smo došli do toga da tijekom predstave pokazujemo proces nastanka kruha: od brašna, preko tijesta, do finalnog proizvoda. Brašno logički povezuje sve – zemlju, plodove zemlje, prirodu i povezivanje čovjeka s prirodom. To su sve teme o kojima želim govoriti u svojim idućim predstavama.

Kako to da ste se odlučili za jezik originala? Nije li to bio riskantan potez s obzirom na otežano razumijevanje ponekih arhaičnih riječi?

Jezik smo odlučili zadržati iz poštovanja prema riječima. Htjeli smo vratiti važnost govora. Hrvatski je predivan jezik i želimo dokazati da nije nerazumljiv. Kad se riječ izgovori s pravilnim akcentom, kad se miluje riječ, onda se sve razumije i bez znanja pojedinog značenja. Čak i kad igram predstavu na engleskom, igram je na starom engleskom.

Kako Neva zvuči na engleskom jeziku?

Našla sam vrlo star prijevod, s početka prošlog stoljeća, koji je pun starinskih izraza i moram priznati da mi ga je bilo jako teško svladati. Bilo mi je važno da ima arhaičan prizvuk jer je tako moćnije.

Što ste iz ovih online-projekata i predstave naučili da je važno za umijeće pripovijedanja?

Ono s čime se još mučim i što mi tata cijelo vrijeme ponavlja jest: „Uzmi si vremena. Poštuj pauzu. Daj da sve odahne, da se brašno podigne.“ Ja bih stalno išla naprijed, sve brže, a tata me smirivao i vraćao. Mislim da je najvažnije dati si vremena. Puno sam naučila i o poštivanju svake riječi. Veliki sam obožavatelj britanskog kazališta i njihove maksime To the end of the line. Bila sam uvijek sklona tome, ali dosad nisam tako trenirala.

Maria Callas znala je govoriti: „Ako želiš uputu za glumu, pogledaj u note.“  Ovdje je ista stvar – pogledaj u riječi, izgovori ih s pravilnim akcentom i pravilnom dužinom, svaka od njih ima svoju melodiju koja joj daje težinu. Treba pročitati što piše, ne glumiti. Sve je zapisano u tekstu – čak i dinamika i tempo; samo trebaš znati čitati.

U pripovjednom kazalištu drugačiji je, intenzivniji, i odnos s publikom. Čini mi se da je dosta važno uspostaviti kontakt.

Apsolutno. Na početku predstave prvo pogledam svaku osobu u publici i tek onda krećem. Bez njih ne možeš igrati. Cijelo ih vrijeme gledam s nadom da sve što im govorim zamišljaju u svojim glavama. Odnos s publikom je silno važan. Tek u kontaktu s njom osjetiš kad nešto trebaš skratiti, a kad produžiti. Pripovjedno je kazalište zajednička kreacija i zato ga obožavam.  Tu se definitivno osjeti zajedništvo. Kad osjetiš da je publika s tobom, kad vidiš da plaču, kad znaš da tišinu trebaš još malo pustiti ili stišati buku… Stvarno moraš osjetiti publiku. Pomaže mi to što sam prilično empatična.

Kakve su reakcije publike, osobito najmlađe?

Divna mi je izjava jednog dječaka koji je nakon predstave rekao: „Nisam sve razumio, ali mi je bilo super.“  Jedna se djevojčica od sedam godina silno preplašila kada je na scenu stupila Mokoš. Sva se stisnula uz mamu, ali je nastavila gledati. To mi je bilo silno slatko. Uglavnom im na početku nije jasno što se događa, no kad krenu konji i rat osjećam da su svi vrlo prisutni. Cijeli prvi dio i jest tako napravljen da se naviknu na jezik, na glazbu, na klavir, na cijeli koncept. Zaista sam jako sretna s načinom na koji djeca reagiraju, a mnogo odraslih mi je reklo da je to predstava za odrasle. To mi puno znači jer vjerujem da je kazalište za djecu iskustvo za cijelu obitelj – iskustvo  za unutarnje dijete u nama koje vrišti: „Daj mi da se igram! Daj da se maknem od stresa i da budem slobodan!“

Odrastali ste uz legendarne predstave Male scene – Kraljevnu na zrnu graška, Priču o oblaku, Priču o kotaču.  Je li Vam bilo stresno naslijediti roditelje na pozornici, preuzeti njihove uloge?

Na početku mi je bilo strašno teško jer sam ih vidjela u svakoj svojoj kretnji. Čula sam ih u svakoj rečenici, pogotovo u Kraljevni koju sam tisuću puta gledala. Stvarno mi je dugo trebalo da ih prestanem oponašati i da budem svoja. S Pričom o oblaku smo se jako mučili jer je tata sve intonacije izbrusio do savršenstva.  Kad smo imali probe, vidjela sam kako se muči da mi ne kaže kako je on to izgovarao. Njegova ključna rečenica bila mi je: „Sve je čudesno. Sve je iznenađenje.“ Tada sam ga prestala oponašati i počela sam se igrati. On je fantastičan redatelj i zna dati vrlo točne upute pomoću kojih me uspio izvući iz oponašanja. Makar, i dalje ponekad vidim njega u nekim svojim kretnjama jer je jako teško iz toga totalno pobjeći. No, kad počneš puno puta izvoditi te predstave, osobito one za bebe, onda se ufuraš. Moja je mama rekla da joj je Priča o kotaču tek nakon 250 izvedbi potpuno legla. I to je stvarno tako. Kad sam počela igrati pred djecom, onda sam našla i svoj put. Bilo mi je važno što više izvoditi jer sam jedino na taj način mogla vidjeti na što djeca najbolje reagiraju, kad im treba dati više vremena, što treba bolje pokazati.

Zanimljivo je da je Priču o oblaku Ivica Šimić htio ostaviti isključivo Vama. Što vama znači ta predstava?

Oblak je za mene priča o mom tati. On je taj oblak koji djetetu pokaže svijet i onda ga pusti da ide u svijet. I uvijek me prati rečenica: „Što je još mogao ispričati…“. Svaki put se rasplačem na toj rečenici. I svaki put znakovito pogledam roditelje kad je izgovaram.

Vaša prva autorska predstava za najmanje bila je Priča o glasu, koju je režirala Morana Dolenc. Nedavno ste imali premijeru predstave Ninabu. Što je specifično kod stvaranja i izvođenja predstava za bebe?

Svaka je predstava drugačija. Primjerice, Priču o oblaku sam u zadnje dvije godine izvela više od sto puta i uopće nemam osjećaj da sam imala toliko izvedbi upravo zato što je svaka bila potpuno drugačija od prethodne. Tu ne možeš biti na autopilotu jer te djeca odmah kazne i predstava se raspadne. Priču o glasu još uvijek istražujemo, osluškujemo publiku. Na njoj još uvijek radimo. Kao zapravo i na svakoj. Posao nikad nije gotov, jer publika nikad nije ista. Važno je vrijeme, jer je sve što radimo magično i zajedno s publikom treba u tome uživati.

Kako to da je Priča o glasu neverbalna predstava?

Zato što sam se baš htjela igrati s glasom kao alatom. Zanimalo me što sve glas može. To je za mene opera. Glas prenosi poruku koju razumiješ mimo teksta. Ne pogađa te zato što je jedan lik drugome rekao da ga voli, nego te pogađa način na koji je to rekao, ton, vibracija. Upravo me vibracije silno zanimaju. Zato ne volim kad se opere izvode s mikrofonima. Poanta opere je da iz moje dubine ide direktno u tebe.  Kroz moj dah. Ja ti dajem dah. To je dio mojeg tijela i ja ti doslovno dajem dio svojeg tijela. S tim smo se u Priči o glasu htjeli igrati – kako je glas dio našeg tijela, kako izgleda, ne možeš ga dotaknuti, a osjećaš ga. Nešto neopipljivo i neuhvatljivo nosi toliko toga i to je nešto što je meni fascinantno i što želim istraživati i dalje. Kad mala djeca dođu na tu predstavu, super im je jer konačno netko komunicira onako kako oni komuniciraju. Na kraju predstave ih pozivam da jedan drugome dajemo glasove, kažem im: „Pusti glas najviše što možeš“. To naravno ima i preneseno značenje – dati svoj glas u javnost, podijeliti ga s drugima, reći svoje mišljenje. O tome bih mogla najmanje još deset predstava napraviti.

Uvijek imate i poruku za roditelje.

Tako je. To nam je vrlo važno. I u Nevi postoje mnoge poruke za roditelje, isto kao i u Oblaku. Mi ne radimo edukativno kazalište, ali se nadam da je kazalište inspiracija za povezivanje obitelji.

Najnovija predstava za bebe, Ninabu, svojevrsno je kazalište osjetila. Što znači taj naslov?

To je spoj pjesme za umirenje – ninanana i engleske riječi za igru skrivača Peekaboo. Ima jedan dio koji je vrlo mazan i nježan. Imamo ljuljačke za dojenje i uspavljivanje, tako da na predstavu roditelji mogu doći ako je beba gladna ili ako joj se spava. A ovo boo znači neko uzbuđenje, istraživanje, nešto novo, neki novi impulsi, novi poticaji. S idejom mi je došla bjelovarska plesačica Irma Unušić koja vodi organizaciju Shooma. Stvorile smo jedan siguran umjetnički prostor pun ljepote i različitih podražaja, pjevanja i pokreta koji mladim roditeljima pruža mir, prostor da odahnu i da se povežu sa svojim djetetom u drugačijem okruženju, ispunjenom lijepom energijom. Glazbenu podlogu je radio band Cura i dečko i ispunjena je zvukovima šume koje su snimali na Sljemenu. Opet se tu radi o povratku prirodi i prirodnim materijalima. I glasu, jer on prvi komunicira. Ja sam hiperaktivna, a Irma me stalno smirivala i govorila: „Uzemlji se, zatvori oči i probudi osjetila. Osjećaj pod, osjećaj mene…“ I fokus je upravo na tome. Imamo različite materijale – oblake od vate, drvo, jastučiće, različite materijale koje djeca mogu dirati jer je sve bazirano na osjetilnim impulsima.

Nakon kazališta osjetila, ponovno se vraćate riječi i operi. Pripremate predstavu Velika tvornica riječi prema istoimenoj slikovnici.

Kad sam dobila tu slikovnicu, pročitala sam je u dahu i nisam prestajala plakati. Znala sam da to mora biti predstava. Slikovnicu sam podijelila s redateljicom Moranom Dolenc, a ona me  oduševljeno pogledala i samo rekla: „Kad krećemo raditi?“

Priča o glasu bila je naš prvi zajednički projekt i dugo smo razgovarale o tome kako bismo mogle zajedno napraviti i operu. Ta je slikovnica toliko prekrasna, ali za našu predstavu ona je samo temelj. Osmislili smo tri predstave u jednoj. Svaki lik iz predstave ima svoju priču, no postoji zajednička nit koja ih veže. Bit će to spoj opere, lutkarstva i drame. Silno se veselim predstavi jer mislim da će pokazati koliko je opera moćna.

Opere za djecu, a osobito one za mlade,  ne prikazuju se često na našim repertoarima. Hoće li one, s obzirom na Vašu naobrazbu i afinitete, biti češće na repertoaru Male scene?

Imam već tri na lageru koje čekaju (smijeh). Ja sam to shvatila kao svoju misiju. Zanima me interdisciplinarno kazalište, osobito pomicanje granica u operi. Mislim da se često zaboravlja da je opera scensko-glazbena umjetnost, s naglaskom na scensko.

Upravo smo krenuli s ciklusom koncerata pod nazivom Klasika naglavačke, koji se bave predrasudama vezanima za operu. Primjerice, jedan ćemo koncert pjevati u pidžamama jer vlada mišljenje da operni pjevači uvijek moraju biti elegantno odjeveni, onda ćemo na jednom koncertu biti fizički vrlo aktivni jer je uvriježeno mišljenje da operni pjevači samo stoje, i tako dalje. Isto tako planiram operu radnog naslova Veronika s Vanesom Petrac iz banda Cura i dečko, koja će prvi put pisati libreto i glazbu za operu i uz redateljsko vodstvo Ivana Ožegovića. Ta će opera biti namijenjena mladima od 16 godina. Govorit će o tome što se događa ako si drugačiji, u sustavu koji ne prihvaća drugačije. Bit će malo autobiografska jer se često tako osjećam. Naime, ja sam i glumica i operna pjevačica i želim biti sve. Želim imati svoje kazalište, ali i nastupati u Scali. Želim i plesati. Stalno su mi govorili: „Ne možeš sjediti na dva stolca.“ A ja bih rekla da sjedim na jednom stolcu koji ima puno nogu. U toj će operi biti izražen i fizički teatar jer me zanima što sve operni pjevači mogu. Volim kazalište, ali ništa nije jače od opere. Kad se opera napravi onako kako treba, to gađa tamo gdje ništa drugo ne može. Želim izazvati svoje kolege – hajmo malo izaći iz standardnih uloga, idemo trčati, plesati, stepati po pozornici dok pjevamo. Ima cijela generacija mladih pjevača koji to znaju i mogu i imaju potrebu istraživati.

Kao umjetnička ravnateljica Male scene čini mi se da slijedite stope svojih roditelja i nastavljate se baviti angažiranim dječjim kazalištem.

Bilo bi teško ići nekim drugim putem. Najviše me zanima emocija u kazalištu i širenje vidika. Vjerujem da kazalište ima moć potaknuti ljude na akciju, ono može promijeniti život, može utjecati na naš duševni život. Sa svakom predstavom uvijek razmišljam o tome hoće li ona nekoga napuniti. Na bilo koji način. Ono što sam naučila od svojih roditelja i na čemu sam im zahvalna jest to što su me naučili da kazalište za djecu nisu dim, šljokice i vesele pjesmice, nego igra.

I u toj igri leži kazališna čarolija.

Tako je. Meni je to svaki put kad otvaram kutijicu s oblakom, tišina i ono napeto iščekivanje: „Što je to?“ I onda kad se kutijica otvori, nastupa iznenađenje i ushićenje!

Kakvo bi, prema Vašem mišljenju, kazalište za djecu trebalo biti?

Mislim da se kazalište za djecu kod nas još uvijek dosta podcjenjuje. Nažalost, na repertoarima se stalno vrte iste priče. Ne mislim pritom da bajke nisu dobre, one su super, ali bitno je znati zašto radiš bajke, što leži ispod toga, što želiš poručiti, što želiš evocirati u tom djetetu, čemu ga želiš naučiti, a da nisi pritom edukativan. Nije stvar u tome hoće li se dijete zaljubiti u kazalište. Ako umjetnik razvija u njemu maštu i estetiku, treba se i pitati što će ta osoba pridonijeti društvu. Tko zna što može izmisliti jer je poticala svoju maštu. A da ne govorimo o mentalnom i emotivnom zdravlju. Kazalište te potiče da osjećaš i izražavaš svoje emocije, da razmišljaš o drugome. Osobe s poremećajem spektra autizma obično lupkaju dlanom o dlan, a mi u predstavi Aut, koja govori o autizmu, pitamo publiku: „Zašto ti ne tapkaš rukama?“ To je okretanje perspektive. Kazalište nas potiče da preispitamo naučene obrasce ponašanja. Predstava Huligan primjerice govori o istinitoj priči – publika može vidjeti da ti ljudi imaju neke svoje priče, nekako su došli do toga zašto se devijantno ponašaju. Kazalište za djecu je izrazito moćno. Opasno moćno. Potiče ili zatupljuje unutrašnje biće. To što ti kazalište napravi, to se riječima ne može opisati. To je duša. Za mene je kazalište živo biće i mislim da ga svatko mora vidjeti i iskusiti.

Vaša majka, glumica i producentica Vitomira Lončar, bila je poslovna ravnateljica Male scene. Znala mi je govoriti da svaki ravnatelj kazališta mora imati misiju i viziju vođenja kazališta minimalno pet godina unaprijed. Je li to moguće u današnjim nesigurnim vremenima i imate li Vi misiju i viziju?

 Morala sam mami napisati točnu misiju i viziju. Nije bilo šanse da preuzmem kazalište prije nego što sam pročitala strateški plan i počela raditi na novom. To je bilo prvo. Korona nas je malo izbezumila jer smo svašta planirali što nismo uspjeli ostvariti, no planiranje je nužno i misija i vizija ne trebaju biti vrlo konkretne. Važno je znati zašto nešto radimo, s kojim ciljem. Meni je primjerice vizija da u Maloj sceni imamo cijeli glazbeni program, da smo revolucionari u interdisciplinarnom kazalištu za djecu u Hrvatskoj, a i šire. Voljela bih jednog dana podići i orkestar. Moja je misija suvremeno kazalište za djecu koje dira, izaziva, ispituje, potiče. Volim izjavu da je kazalište religija, a glumci svećenici.

Osjećate li se svećenicom?

Trudim se. Nekad nakon predstave znam biti ljuta na sebe jer nisam bila dovoljno posvećena, ali svjesna sam da ne može svaka izvedba biti sto posto. No, cijeli život znam da je kazalište razlog zašto sam došla na ovu zemlju. Vjerujem u revoluciju kazališta i povratak publike.

Na stranicama Male scene pisali ste o ljekovitoj moći kazališta. Kako je ono ljekovito?

Mislim da je izuzetno važno da upravo u ovakvim vremenima, kao što je pandemija, mi umjetnici radimo. Kad je sve u grču, umjetnost daje odušak, ljepotu, mir. I da, zaista vjerujem da je kazalište ljekovito. U mraku kazališta sve je dopušteno i sve je sigurno. Možeš si dopustiti da se smiješ, da plačeš, da osjećaš. To je sigurno mjesto na kojemu možemo osjetiti što je to što nas čini ljudima. Njegovu ljekovitost iskusila sam mnogo puta.

Vjerujem da je iskusila i Vaša, velika i mala, publika. Puno Vam hvala na razgovoru.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. studenog 2021.