Razgovarala: Katarina Kolega

Nagradu hrvatskog glumišta dobili ste za ulogu Matule u predstavi Gruntovčani redatelja Borisa Svrtana i Rajka Minkovića, koja je na repertoaru zagrebačkog  Satiričkog kazališta Kerempuh. Čitala sam jedan Vaš intervju prije nastanka ove predstave, kad ste izjavili da biste rado zaigrali Dudeka. Je li Vam žao što ipak niste dobili tu ulogu?

Ne. Mislim da je Matija Šakoronja originalni Dudek. Ta je uloga baš za njega. Spominjao sam Dudeka kad sam čuo da će Boris Svrtan raditi tu predstavu zato što mi, kad se spomenu Gruntovčani, taj lik prvi padne na pamet.

Jeste li voljeli gledati tu kultnu seriju?

Naravno. Odrastao sam gledajući je. To mi je bila lektira. No, kad smo počeli raditi na predstavi, nisam je htio ponovno gledati.

Što Vam je u njoj bilo najzanimljivije?

Likovi Cinobera i Presvetlog i ta njihova prepucavanja – to je ono što pamtim do danas, jer su oni fakini koji zapravo vode cijelu priču. A to kak Zvonimir Ferenčić i Mladen Šerment igraju, to je spektakl! Nešto nezaboravno.

Svidjelo mi se kako ste gradili ulogu Matule. Niste imitirali Dragu Meštrovića, nego ste napravili nešto novo i svoje.

To sam i htio. Ne volim imitacije. U tome mi je pomogao i Boris Svrtan koji je osmislio lik državne tajnice Marinele Puvalo koja je predstavnica novog tipa hrvatskog kapitalizma. Samim time Matula je iz seoskog fakina postao, uz Cinobera i Presvetlog, još jedan lokalni politički muljator koji samo gleda na vlastitu korist. Najupečatljivije mi je kad Babica na smrtnoj posudi dijeli svima sud i veli: „Ti si Matula i onoj tam dete napravil…“, a to njega silno razljuti. (smijeh)

Mislim da Vam je u toj ulozi seoskog političara sjajno pomogao i kostim – malkice preveliko odijelo koje ste stalno popravljali, osobito kad ste bili ljuti ili nervozni.

Istina. Do tog rješenja došao sam zajedno s kostimografkinjom Vedranom Rapić. To je Matulino odijelo za svadbe koje je našao u ormaru kad je čuo da dolazi državna tajnica. Ono ga čini drugačijim od ostalih Gruntovčana, u njemu se osjeća važnijim, a s druge strane žena Roza mu hoda u dronjcima. Htjeli smo to naglasiti. Osim toga, odijelo mi je ponovno pomoglo u tome da se odmaknem od filmskog Matule koji je odjeven u seosku odjeću.

Zapravo glumac može lako ući, možda čak i nesvjesno, u kopiju jednog takvog legendarnog filmskog predloška.

Jako je to sklisko, to je točno. S druge strane, možda publika u kazalištu upravo želi gledati kopije – dvosjekli je to mač. No, mislim da nikad ne možeš u potpunosti kopirati.

U Satiričkom kazalištu Kerempuh zaposleni ste od 2013., a prvu predstavu zaigrali ste 2010. u Čudu u Poskokovoj dragi Krešimira Dolenčića. Mislite li da je za mladog glumca dvosjekli mač dobiti stalni angažman?

Može biti ako se čovjek opusti i prestane raditi na sebi. Ja nisam takav. Ne opuštam se. Moram zahvaliti profesoru Dolenčiću što me pozvao u sve tri predstave koje je radio u Kerempuhu – prva je bila Čudo u Poskokovoj dragi, zatim Krletka i na kraju Buba u uhu. Sve su te predstave na repertoaru bile dugo, sigurnih pet godina. Zahvaljujući njima i dobrim ulogama, dobio sam stalni posao. Unatoč tome, moram priznati da bih volio gostovati i u Hrvatskom narodnom kazalištu, i u Gavelli… volio bih osjetiti neku drugačiju vibru i dobiti neke druge zadatke. Mislim da bi za nas glumce bilo jako korisno kad bi se povremeno radile takve rotacije.

Vi i radite izvan matičnog kazališta i to punom parom. Najviše i najduže surađujete s Petrom Radin u Tvornici lutaka. Volite li igrati u dječjim predstavama?

Rad s Petrom Radin je posebno iskustvo. Ona je potpuno luda u najboljem mogućem smislu. Obožavam raditi u Tvornici lutaka. To mi je velika ljubav, tamo je sjajna energija. Mario Kovač i Petra su stvarno posebni ljudi u mom životu – privatno i poslovno. Predstave smo izvodili po različitim mjestima, a s Baltazarom smo došli čak do Sibira. Često nastupamo i po bolnicama, što mi se također sviđa. Petra Radinje naša velika kazališna mama koja nas okuplja i čuva i cijelo nas vrijeme potiče da njegujemo ljudskost. I zato osjećam da toj našoj suradnji i prijateljstvu nema kraja – ostat ćemo zajedno dok god možemo.

Tijekom lockdowna Tvornica lutaka nije zaustavila svoj pogon nego je stvorila Moljce – novi autorski projekt u kojemu su uz Vas, Matija Šakoronja, Josip Brakus i Igor Šeregi. O čemu je riječ?

Tijekom cijelog ovog perioda nismo htjeli da nas korona zaustavi u radu, nismo se htjeli previše opustiti. Kao vrijedni moljci, imali smo ideju svaki put napraviti neku drugu predstavu i tako knjigu približiti onima koji ne vole čitati. Imali smo u glavi dvadesetak naslova koje bismo voljeli raditi, međutim trenutačno smo uspjeli napraviti samo Matovilku.

S Tvornicom lutaka nastupali ste i ubrzo nakon potresa u Petrinji. Kako biste opisali to iskustvo? Mislite li da je kazalište ljudima u tom trenu bilo potrebno?

Moram priznati da sam bio uvjeren da ljudima sad nije do nikakvih predstava. Petru sam čak i nagovarao da odustane od te ideje. Međutim, ona je kao i uvijek bila uporna i sad mi je drago da je nitko nije mogao razuvjeriti. Sve nas je uspjela organizirati i mi smo ubrzo nakon potresa u šatoru održavali predstave. To je stvarno bilo iskustvo za pamćenje. Kad tijekom predstave vidite osmijehe na licu djece, ali i odraslih, shvatite da ljudima to treba, da ste ih na jedan kratki trenutak odlijepili od stvarnosti i to je predivno. Odlučili smo nastaviti s predstavama jer smo vidjeli da su ljudi u manjim mjestima željni kazališta. Nama je to četiri, pet sati vremena u životu, a njima puno znači. S prijateljem, glumcem Markom Hergešićem, znao sam po područnim školama igrati Pustolovine baruna Münchausena, a djeca su se, mjesecima nakon naše predstave, igrala tih likova i pojedinih scena. To je najbolji pokazatelj da je kazalište ljudima potrebno. Nama je, s druge strane, fenomenalno nastupati u bolnicama, domovima za nezbrinutu djecu, šatorima, jer smo udaljeni samo metar od publike, osjećamo njihovu energiju i oni našu, osjećamo da im je važno što smo došli tamo za njih.

S Markom Hergešićem ste studirali, a nakon Akademije dosta nastupate zajedno – u Sisku, Zagrebu, Velikoj Gorici – uglavnom u nezavisnim projektima. Trenutačno skupa radite u KNAP-u na predstavi Play Harms redatelja Borisa Kovačevića. Čini mi se da Vam je on savršeni glumački partner.

Točno. Sve što sam radio izvan Kerempuha, uglavnom sam s njim radio. Nas dvojica zajedno rastemo – od prvog susreta na Akademiji do danas. Zanimljivo je da smo zajedno otišli u Kerempuh i Žar pticu, onda je on dobio posao u Žar ptici, a ja u Kerempuhu, no nastavili smo zajedno igrati kod Petre u Tvornici lutaka, u Sisku također. Zanimljivo je da je Boris upravo nas dvojicu pozvao u svoj novi projekt. To je tako pomaknut, sulud tekst da, iskreno, ne znam s kim bih to mogao odigrati osim s Markom. Imati partnera na sceni s kojim se razumiješ, pola je posla. Nas dvojica sve vidimo u pogledu jedan drugoga. Ne trebamo se ništa dogovarati. S njim bih mogao izvoditi i telefonski imenik (smijeh).

Odrastali ste u Buševcu koji ima jaku i prepoznatljivu amatersku kazališnu skupinu. Jeste li kao dijete bili njezin član?

Gledao sam njihove predstave, ali nisam bio član skupine. Međutim, u školi sam nastupao na svim priredbama, bio sam u folkloru, nastupao sam na Turopoljskoj svadbi – kazalište me nije zaobilazilo. Međutim, moram priznati da nisam bio za njega silno zagrijan. U to vrijeme mi je bio samo nogomet na pameti. Iako, sjećam se da sam kao dijete gledao Peru Kvrgića u predstavi Nemoćnik u pameti i da sam se raspametio. Nisam se pomaknuo. Gledao sam ga kao da je izvanzemaljac. To mi je bila prva fascinacija kazalištem. Ali, to što sam danas glumac mogu zahvaliti profesorici Vesni Brkljačić iz Velike Gorice, danas ravnateljici Ekonomske škole, koja me pozvala u dramsku, uključila u nekoliko predstava i priredbi, pripremala me za Lidrano i nagovorila da pristupim prijemnom na Akademiji. Iskreno, nisam imao pojma da Akademija postoji. Počeo sam o toj njezinoj ideji razmišljati, a na kraju se ni na što drugo nisam ni prijavio. Samo na Akademiju dramske umjetnosti. Od prve sam prošao i sad to nikada ni za što ne bih mijenjao. Prava filmska priča! (smijeh) A da se vratimo na Peru Kvrgića – bio sam i ostao njime fasciniran. Znam da su mi se ruke tresle kad sam se nakon predstave U posjetu kod gospodina Greena s njim konačno upoznao. Kad bi me gledao iz publike, srce bi mi od treme silno lupalo.  

Kao dijete bili ste fascinirani nogometom. Što Vas fascinira kod kazališta?

Ni danas ne mogu bez nogometa, ali kod kazališta volim tu interakciju s publikom. Obožavam nešto što ti se događa na licu mjesta, sada i ovdje. Odmah dobiješ potvrdu je li dobro to što radiš ili nije. A kad nakon neke predstave dobiješ pljesak, imaš osjećaj da ti se koža pomlađuje. (smijeh) Rad u kazalištu stalno tjera naprijed, izuzetno je kreativan i nudi prostor za različit rad.

A Vi uistinu radite puno – i to ne samo u različitim kazalištima, nego i u serijama, snimate radio drame, sinkronizirate animirane filmove. Je li dobro biti toliko raspršen na sve strane?

Dobro je sve dok dajem sto posto sebe u sve što radim. A to još uvijek uspijevam.

Zanimljivo je da ste radili dosta različitih projekata koji se bave osamdesetim godinama prošlog stoljeća – Vaš prvi film je ZG80 o utakmici Dinama i Crvene zvezde, glumili ste u seriji Crno-bijeli svijet, predstavi Blue Moon. Kakvo vam se čini to razdoblje iz današnje perspektive?

Kad me Igor Šeregi pozvao da glumim Bad Blue Boysa u ZG80, imao sam onaj wow efekt. Snimanje u Beogradu je bilo sjajno i imao sam osjećaj da sam na malom maturalcu. Imam osjećaj da je tih godina sve bilo drugačije nego danas. Ljudi su si više pomagali. Uvijek je netko od nekoga posuđivao. A onda ti rockabillyji koji su, unatoč skinsima i njihovim batinama, furali te svoje kokotice… bio je neki drugi đir. I super je što se tada događalo nešto novo – u glazbi, u modi, u svemu.

Ove godine slavite deset godina umjetničkog rada. Koje biste pisce voljeli raditi?

Prije svega Krležu. Njegove su rečenice tako genijalne. Kad ih pročitaš, ostaješ paf. Moraš se prilično pomučiti da ih uspiješ izgovoriti sa smislom, no kad se oslobodiš tog pritiska, sigurno mora biti pravi užitak. Nemaš baš priliku svaki dan govoriti nešto toliko važno, značajno, legendarno. Volio bih raditi Balade Petrice Kerempuha. Radio sam ih na fakultetu, kao i Shakespearea, Čehova, Stopparda. Akademija ti daje zaštićen prostor u kojemu radiš velike komade i velike autora, a nakon studija si sretan ako bar jednom u životu u njima igraš. Ti su tekstovi svevremeni, fenomenalno napisani, a od glumca traže vještinu, uvjerljivost, prirodnost – što je najteže postići.

Glumite i u Shakespeareovu Kralju Learu Teatra Ulysses na Brijunima. Tumačite vojvodu Cornwalla, no u jednom ste razgovoru izjavili da biste rado igrali Edgara. Zašto?

Prije svega moram reći da mi je jako drago da su mi Rade Šerbedžija i Lenka Udovički dali priliku glumiti u njihovim projektima. Prvo sam glumio u predstavi Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Artura Uija, a prije šest godina ušao sam u Leara. Gledati Radeta kako glumi, to je uistinu fascinantno. Imam osjećaj da sam, promatrajući ga, ubirao sitne plodove koji će mi ostati u pamćenju cijeli život. To je stvarno nezaboravno. Savršeno! Uistinu je povlastica igrati s njime, pogotovo u tako savršenom ambijentu s predivnim glumcima. To mi je ujedno i super prilika da radim s kolegama koji nisu zaposleni u Kerempuhu. A lik Edgara je uistinu nešto što si jako priželjkujem. Tumačeći njega, mlađi glumac može pokazati lepezu različitih emocija, vještina, talenata.

S obzirom na to da ste zaposleni u satiričkom kazalištu i da ste za ulogu Joce Škokića u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja na Danima satire dobili Nagradu Fadil Hadžić, što je po Vama dobra satira?

Za mene je dobra satira kabaretska predstava u kojoj ima pjesme i plesa i u kojoj se kroz pjesmu i ples ismijavaju različite društveno-političke situacije.

No, ne volite pjevati na pozornici.

Zato što ne znam pjevati. Žao mi je što nikad nisam naučio svirati. No, još stignem.

Ali zato znate improvizirati.

Obožavam improvizirati. Do te mjere da me kolege moraju zauzdati. Sjajno mi je kad se uspijem snaći i odgovoriti publici na pojedine komentare. Kad se tako nešto dogodi, volim gledati kako se netko snalazi ili ne snalazi u toj situaciji. Osobno ih uvijek jedva čekam.

Poželjno je pomno osluškivati publiku.

Apsolutno. To uvijek uspoređujem s nogometom. Čitao sam da Messi prvih deset minuta utakmice nikad ništa ne napravi. Osluškuje kako protivnici dišu, skenira jednog po jednog i nakon toga počinje njegov šou. Kazalište je slično sportu.

Vaše kazalište dobiva novu ravnateljicu, Sonju Kovačić. Kako biste htjeli da vodi Kerempuh?

Ne sumnjam da će ona biti dobra ravnateljica jer je u kazalištu već jako dugo i zna kako sve funkcionira. Osobito u ovom organizacijskom i financijskom dijelu o kojemu ja pojma nemam. Sviđa mi se njezin program. Bitno je da ravnatelj ima viziju kako bi kazalište za njegovog ili njezinog mandata trebalo izgledati. Ako u tome ne uspije, nema veze. Bitno je da je probao. Volio bih da na repertoaru imamo raznovrsnih predstava i da ih s užitkom igramo. Da se postavljaju kvalitetni tekstovi u kojima ćemo moći pokazati naše vještine. Kerempuh ima dobar ansambl, brzi smo, kreativni, mnogi od nas sjajno pjevaju i plešu i mislim da možemo mnogo toga postići.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. kolovoza 2021.