Piše: Branka Primorac

Ovog vrućeg ljeta otišao je zauvijek na neko bolje mjesto glumac, redatelj, veliki motivator i organizator Bosnimir Ličanin Likota – na mjesto na kojem taj vječiti neimar, čovjek koji je zbog glume napustio kemiju i u ladicu pospremio diplomu inženjera, osniva petu kazališnu scenu. Ne pretjerujemo; ovime samo želimo istaknuti zasluge glumca koji je za života osnovao četiri kazališne institucije i koji je o hrabroj promjeni profesije rekao: „Ponosan sam na taj korak na koji me nitko nije nagovarao niti upućivao; odluka je bila samo moja,  kao mnogo puta u životu”, što bi značilo da osim upornosti u opis Likotina karaktera ulazi i tvrdoglavost, nužna pionirima. Jedino tako mogao je početi i ostvariti svoj poznati niz.

U mladosti je, kao 24-godišnjak, u vrijeme studija pokrenuo scenu Akademskog pozorišta u Beogradu (1968.), desetak godina kasnije u Banjoj Luci, rodnom gradu,  Studentsko kazalište Ivica Mažar (1977.) a dolaskom na glumački angažman u HNK Ivana pl. Zajca pokrenuo je, poslije osobito popularnu, Otvorenu scenu Belveder u Rijeci (1985.) koju je vodio dva desetljeća. Njegovi pitomci u to vrijeme bili su mladi Livio Badurina, Andreja Blagojević, Saša Buneta, Tanja Smoje, Nina Violić, Jelena Lopatić… – danas nezaobilazna glumačka imena hrvatskog kazališta i filma.

Likotin nemirni i znatiželjni duh nije se promijenio ni poslije umirovljenja (2008.) – sve do smrti vodio je sa suprugom Gordanom Jurišić Otvoreno kazalište Omišalj na Krku. Kad smo u siječnju ove godine u povodu 60. godišnjice njegova umjetničkog djelovanja – rijetka jubileja u glumačkom svijetu – razgovarali za naš portal, supružnici su dogovarali program omišljanskog kazališta, čijoj je publici pandemija uskratila dvije sezone. Puni entuzijazma veselili su se ponovnom susretu s publikom, ljetu koje će ispuniti poetskim recitalima i ponekim igrokazom. Histrionski duh nije ih napuštao, često su se šalili jedno s drugim. Pjesnikinja Gordana, koja ne žuri s objavljivanjem zbirke pjesama, razljutila se kad ju je najavio kao pjevačicu, pa mu je uzvratila žaokom da joj povjeri ulogu tek kad ne nađe nijednu drugu glumicu.

Nije skrivao da ne može bez kazališta. Imao je mesijanski poriv i to je stalno dokazivao svojim aktivizmom, pogotovo kad je trebalo zaštititi sve oblike umjetničkog čina. Pokazao je to nebrojeno puta, a do javnosti je nezadovoljstvo doprlo kad je razočaran gašenjem riječkih alternativnih scena, pritisnutih besparicom, zaprijetio samospaljivanjem. Nismo ga podsjećali na to ružno razdoblje i ignorantski odnos gradskih vlasti prema kulturi i njemu osobno. Bilo je i lijepih trenutaka zahvale. Godilo mu je što ga kao osnivača svake godine zovu u rodni grad za člana žirija za najboljeg mladog glumca i tako mu daju priliku da izađe na pozornicu i nahrani histrionski ego.

Bio je baš onakav čovjek u visokim godinama kakvom predviđate dug život, no bilo je jasno da ga je pogodila nedavna smrt devet godina starijeg prijatelja – glumca Nenada Šegvića, s kojim je godinama dijelio iste ideje. Na preporuku Karla Bulića baš ga je on 1981. kao aktualni direktor Drame primio u Zajca.

„Nije bilo audicije”, kaže Likota, „Šegvić me pozvao da dođem. Odmah sam uskočio u Protekciju B. Nušića, a potom u ansambl Brešanove Svečane večere u pogrebnom poduzeću”. Upravo uloga Bukarice u Brešanovu Hamletu njegova je najpoznatija i najviše hvaljena uloga, uz Glavu u Jazzu Ivice Buljana i Hakija u Komšiluku naglavačke, višestruko nagrađivanoj komediji HNK Ivana pl. Zajca. Ni Ličanina nisu mimoilazile nagrade – osamdesetih je na Festivalu profesionalnih kazališta BiH u Jajcu sedam puta proglašavan najboljim glumcem (1973., 1974., 1976., 1977., 1978., 1979. i 1980.). Također, 1978. godine, dakle u trideset i četvrtoj života, u naponu snage, u Banjoj Luci uručena mu je Nagrada za životno djelo Veselin Masleša.

Glumac nije odolio porivu da se prihvati i redateljskog posla. Zanimljiv je njegov opis načina na koji je odabirao postav predstave. „Uloga redatelja predstavljala je za mene veliko zadovoljstvo. Uvijek sam se trudio pomoći glumcima. Mojim postupkom su redatelj i glumci bili u pozitivnoj sinergiji, a što je rezultiralo kvalitetnim i zanimljivim predstavama. Budući da sam prvenstveno glumac, prvo bih uspostavio kontakt s glumcem, proučio njegovu biografiju i razgovorom se družio s njim, u kontinuitetu otkrivao njegov život, njegovu istinu i traumu. Kad bih stvorio sliku, tek onda bih mu namijenio ulogu koja je najbliža njegovim emocijama i karakteru.”

Cijeli intervju možete pročitati na našem portalu, na linku: Kazališna igra puni me emocijama

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. kolovoza 2022.