Piše: Snježana Banović

Nakon nesretne kazališne sudbine neomiljene Line Ody, na redu je jedna sretnija – ona iznimno omiljene pjevačice i glumice-komičarke prve faze u razvoju našega glumišta, Karoline rođ. Zappe, umjetničkog imena Norveg (Beč, 24. VIII. 1834. – Zagreb, 10. II. 1903). Rođena i odgojena u kazališnom okruženju (djed joj je bio slavni glumac Karl Blumenfeld ), prvi put je nastupila kao četverogodišnja djevojčica u tada popularnom kazalištu u Badenu (Badener Theater), otmjenom kupališnom mjestu pokraj Beča. Nakon poduke u pjevanju, već u ranoj mladenačkoj dobi nastavlja nastupati kao operna i operetna pjevačica i to u Beču, ali i pokrajinskim gradovima Carstva, a od 1855.–58., kontinuirano od 1860. do preranoga umirovljenja 1872., članica je zagrebačkoga kazališta na Gornjem gradu.

Kako je došlo do tog angažmana?

Godine 1854., Karolina se sa svojom trupom obrela u Ptuju, a u krčmu gdje je redovito zalazila kazališna čeljad, dolazio je na svojim kazališnim gostovanjima i proputovanjima i svestrani glumac Josip Freudenreich (porijeklom iz Moravske, rođen u Novoj Gradišci, 6. XI. 1827. – Zagreb 27. IV. 1881), čija su oba roditelja, glazbenik Josip st. i glumica Klara Kistler, bila svojevremeno vezana za zagrebačko kazalište. Legenda kaže da je Josip, glumački iskusan već puno desetljeće, ušao na vrata krčme baš u trenutku kad se Karolina s krčmarom pokušala sporazumjeti s nekoliko slavenskih riječi među kojima je bilo najviše onih sočnih što će uskoro ući u jednu od najkomičnijih scena u njegovoj najslavnijoj „pučkoj glumi“ Graničari u kojoj će ona biti auf den Leib geschrieben. Vjenčali su se iste godine, a onu iduću godinu proveli u njemačkom kazalištu u Temišvaru (gdje on piše Graničare) te se napokon 1856. pridružuju zagrebačkoj trupi. Nezadovoljni odnosima u ansamblu, a ponajviše zabranom igranja hrvatskih komada, ubrzo, a nakon raspuštanja hrvatskog ansambla u povojima, napuštaju Zagreb te odlaze u tada poljski Lavov gdje im se rodila kći Dragica. Od tamo ih put vodi u bečki Theater an der Wien gdje ostaju sve do 1860., sudbinske godine koja je preokrenula povijest hrvatskoga kazališta: Nijemci su nakon gotovo tri desetljeća zauvijek izbačeni s pozornice i iz Zagreba, a neumorni umjetnički ravnatelj Dimitrija Demeter zove Freudenreicha u pomoć: valja oformiti domaću trupu što nije bio nimalo lak zadatak.

Bračni par Freudenreich useljava se u zgradu kazališta, u stan na drugom katu. On se neumorno baca na organiziranje prvoga društva tj. ansambla Hrvatskog narodnog kazališta tražeći one koji mogu i koji su voljni igrati na bilo kojoj varijanti narodnoga jezika. Istovremeno glumi i režira, podučava mlade nade, prevodi i piše pučke igrokaze te napokon uvodi na zagrebačku scenu među općinstvom tako omiljenu operetu. Iako ga Miroslav Krleža svrstava, sa samo njemu svojstvenim cinizmom u ilirsko – slavjanoserbski, jugoslavenstvujušči, rodoljubni Panteon naše dramatike XIX st. koji stoji pred nama još uvijek patetično kao Bukovčeva apoteoza ilirizma na zavjesi zagrebačkog narodnog kazališta, Freudenreich je iznad svega bio svestrani kazališni praktičar.

Patetika o kojoj zbori Krleža, a  koju Branko Gavella u svom programatskom eseju „Hrvatska književnost u hrvatskom kazalištu i naše kazalište u književnosti“ radije naziva ganutljivošću, mogla mu se potkrasti samo u glumi u kojoj je pak bio kao stvoren za okretnost i finoću u konverzacionalnoj igri (A. Šenoa) i u nekim fragmentima –  za tadašnje vrijeme – revolucionarnih pučkih igrokaza. U jednoj je osobi, poput tek nekolicine svjetskih mu suvremenika Karolinin suprug ujedinjavao mnoge, za hrvatsko kazalište dotad posve nepoznate kazališne vještine: bio je  glumac – prvak, dramski  i (naš prvi!) operni i operetni redatelj i (opet prvi!) koreograf, pisac – utemeljitelj hrvatskoga pučkog kazališta, prevoditelj i lokalizator (s više od 80 prevedenih komada od kojih je većina izgubljena, ostali su tek poznati naslovi), pedagog te zasigurno prvi hrvatski koreograf – sam je koreografirao plesne scene u Graničarima, tancane po čitavom društvu –  pa neki uzimaju datum njihove praizvedbe za početak plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Baš u svemu je bio samouk te je svoju životnu suputnicu uključivao u sve svoje „projekte“ za koje je ona imala sva potrebna, u Beču stečena znanja te mu je bez sumnje bila i muza i suradnica u njegovu grandioznome vizionarskom i pionirskom radu.   

Kazalište je, kakogod to patetično zvučalo bilo njihov život iz kojeg je on istjeran bez mirovine koju je od Vlade tražio bez uspjeha i u kojem se razbolio te umro zanemaren u 54. godini, a ona bila vladarica scene tek jedno desetljeće tijekom kojega je bez prestanka igrala, čak i u visokim trudnoćama (njih 27!) što je nesumnjivo tražilo visoku cijenu plaćenu ponajviše u gubicima brojne djece od kojih čak njih dvadeset i troje nije preživjelo rođenje ili najranije godine života.

Svo četvoro njihove djece pripadalo je kazalištu pa je obitelj Freudenreich (uz Josipa, popularnost je stekao i njegov brat Franjo (Nova Gradiška , 6. X. 1822 – Šamac na Savi , 16. VI. 1862.) moguće usporediti s britanskim glumačkim dinastijama Kean[1], a još više Kemble[2], čiji potomci još i danas predstavljaju na britanskim i američkim scenama. S Freudenreichovima međutim, odavno nije tako, njihova loza se ugasila smrću Karolinina i Josipova unuka Aleksandra, arhitekta, kazališnog dobrovoljca i kratkotrajnog intendanta HNK-a (1940.-1941.) koji je rekonstruirao unutrašnji izgled gornjogradskog kazališta – njegova je skica jedino vizualno svjedočanstvo o tome interijeru koje imamo. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Veliki britanski traged Edmund Kean i njegov sin Charles John Kean bili su obojica actor manageri i glumačke zvijezde koje su označile britansku scenu XIX. Stoljeća. Stariji je na kraju karijere obilježene skandalima i arogantnim ponašanjem preuzeo upravu King’s theatrea u Richmondu kraj Londona, a mlađi je također uz glumački posjedovao i poduzetnički dar: vodio je, sa svojom ženom glumicom Ellen Tree, Princess Theatre koji su često posjećivali kraljica Viktorija i Vojvoda od Meininegena koji je bez sumnje od njega baštinio neke svoje inscenatorske ideje.

[2] Glumačku dinastiju Kemble započeli su Roger Kemble i njegova supruga, također glumica Sarah Ward. Sva njihova djeca (Charles, Stephen, Elizabeth, Frances, Ann i još poznatiji John Philip i Sarah) bili su svi odreda glumačke zvijezde, usto i snaha Maria Theresa de Camp i unuka Fanny koja je  osvojila i američku publiku. John Phillip djelovao je kao manager u čak dvije najveće kazališne institucije Engleske: Covent Gardenu i Drury Laneu.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. ožujka 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija