Razgovarala: Branka Primorac

Što je presudilo da diplomirani kemičar ode u glumce, u umjetničke vode?

Kao gimnazijalac, prije studija na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Beogradu, prijavio sam se 1959. godine na audiciju u Amatersko pozorište u Prijedoru. Odrecitirao sam revolucionarnu pjesmu Izeta Sarajlića i od prve bio primljen. Tako je moja glumačka karijera počela s predstavom Milana Begovića Pustolov pred vratima za koju je teatar tražio glumce. Bilo je to razdoblje učenja glumačkog zanata koje je na kraju odredilo moj životni put. Ponosan sam na taj korak na koji me nitko nije nagovarao niti upućivao; odluka je bila samo moja kao mnogo puta u životu. Bio sam tamo tri godine do fakulteta.

Sjećate li se prve uloge u profesionalnom kazalištu? Gdje je to bilo? I tko su Vam bili partneri, redatelj?

Prvi profesionalni angažman dobio sam 1971. u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, u predstavi Gospoda Glembajevi. Bila je to uloga svećenika Alojzija Silbebrandta. Moji glumački partneri u toj slavnoj Krležinoj drami bili su Mira Banjanin i Duško Križanec, a redatelj Predrag Dinulović.

Je li bilo treme? Pamtite li uzbuđenje pred publikom? Strah prije predstave, olakšanje poslije?

Od prvog ulaska na scenu 1959., do 1971. naučio sam se strpljivosti. Kao mladić bio sam padobranac – imam 612 padobranskih skokova, što me naučilo kontrolirati strah, što mi je pomoglo kontrolirati tremu. Nikad nisam zaboravio tekst, imam talent za učenje napamet. I danas znam iz glave izgovoriti više pjesama od svih mojih kolega. I nikad mi ništa nije bilo teško učiniti za ulogu. Kazališna igra puni me emocijama, osobito ako sam pred publikom koja me razumije. Nije uvijek ista predstava, ali ja sam isti. Ako imam hrabrosti za skok iz aviona, zašto ne bih imao za izlazak pred publiku.

Kako ste se poslije Prijedora, Banja Luke i Beograda na kraju našli u HNK Ivana pl. Zajca?

Privukli su me novi glumački izazovi, a poklopilo se sa započetom gradnjom obiteljske kuće u Omišlju na otoku Krku, u blizini Rijeke. Poznavao sam kolegu, svestranog Karla Bulića, među ostalim školovanog pilota, koji je za Drugog svjetskog rata radio u Banja Luci. On me 1981. preporučio direktoru Drame tadašnjeg NK Ivana pl. Zajca, nedavno preminulom Nenadu Šegviću, kasnije mojem velikom prijatelju. Nije bilo audicije, Šegvić me pozvao da dođem. Odmah sam uskočio u Protekciju B. Nušića, a potom u ansambl Brešanove Svečane večere u pogrebnom poduzeću. Režirao je autor Ivo Brešan. Otada do početka Domovinskog rata odigrao sam najviše rola od svih glumaca na plaći u Zajcu. Iako sam u mirovinu otišao 2008., zadnje uloge radio sam 2009.

Po sili zakona u mirovinu ste otišli 2008., međutim kazalište niste napustili. Inače ne biste danas bilježili 60. obljetnicu umjetničkog djelovanja.

Još 1985. godine u riječkom kvartu zvanom Belveder na mitingu poezije posvećenom ondašnjem Danu mladosti osnovao sam Otvorenu scenu Belvedere koja je okupljala većinom mlade ljude, glumce početnike, među kojima su bila danas poznata imena hrvatskog glumišta Nina Violić, Edvin Liverić, Livio Badurina, Saša Buneta i mnogi drugi mladi talentirani ljudi. Obožavam raditi s mladima.

Obilježavate izuzetno lijep jubilej, 60 godina umjetničkog djelovanja. Koji su trenuci ostali najintenzivnije u sjećanju? Koje uloge, koji ljudi, događaji?

Odmah mi pada na pamet uloga u predstavi Zmaj Evgenija Švarca. Na mene je ostavila snažan dojam. Isto tako u neizbrisivu sjećanju mi je Ivan Lovrenović, autor romana Putovanje Ivana Frane Jukića po čijem sam tekstu napravio monodramu A moja Bosna je nešto treće, za koju sam nagrađen Srebrnom kolajnom u Zemunu 1984. Sve te godine naučile su me kako se kroz umjetnost doživljava život i formira pogled na svijet.

Osim što ste glumac, vješti ste organizator i pokretač kazališta i alternativne scene, od rodne Bosne do Rijeke. Spominjali smo riječku Scenu Belvedere, ali to nije sve.

Sjećam se datuma; bio je 19. veljače 1977. kad sam u rodnoj Banja Luci osnovao Studentsko pozorište. Godine 2017. smo obilježili četiri desetljeća djelovanja. Godišnje se dodjeljuje nagrada mladoj glumici ili glumcu, a nosi ime Likota, što je moj nadimak.

To je lijepa gesta zahvalnosti banjalučkih umjetnika za Vaše zasluge. To je spomenik osnivaču.

To je više od spomenika. To je priznanje za sve što sam u životu radio. Svake godine me zovu da dobitniku uručim Nagradu Likota.

Nije Vam strana ni režija. Kako ste doživljavali taj važan segment umjetničkog čina? Je li glumac smetao redatelju, a redatelj glumcu?

Uloga redatelja predstavljala je za mene veliko zadovoljstvo. Uvijek sam se trudio pomoći glumcima. Mojim postupkom su redatelj i glumci bili u pozitivnoj sinergiji, a što je rezultiralo kvalitetnim i zanimljivim predstavama. Budući da sam prvenstveno glumac, prvo bih uspostavio kontakt s glumcem, proučio njegovu biografiju i razgovorom se družio s njim, u kontinuitetu otkrivao njegov život, njegovu istinu i traumu. Kad bih stvorio sliku, tek onda bih mu namijenio ulogu koja je najbliža njegovim emocijama i karakteru.

Ostaje da porazgovaramo o Vašoj sadašnjoj ljubavi, Otvorenom kazalištu Omišalj na Krku, u mjestu u kojem ste sagradili dom.

Mislio sam – još nisam toliko star, pa ako mogu nositi drva, mogu naučiti tekst. I tako sam prije 14 godina sa suprugom pjesnikinjom Gordanom Jurišić osnovao Udrugu Otvoreno kazalište Omišalj. Planiramo naljeto obilježiti 60. godina mog umjetničkog rada, koje je zbog opravdanih epidemioloških razloga s prošle godine prebačeno za 2022. godinu.

Kako nalazite glumce za predstave u vrijeme kad su svi po ljetnim festivalima?

Glume članovi Otvorenog kazališta Omišalj koji su amateri, ali se ponašaju profesionalno. Glumi i moja supruga Gordana, kao što ona kaže, kad mi usfali glumica. Specifičnost kazališta su tematski i in-memoriam recital, poput onih Arsenu Dediću, Željku Sabolu i Vesni Parun. Povremeno radimo predstave na engleskom, njemačkom, talijanskom i ruskom. Moja gospođa se dobro snalazi na engleskom i talijanskom. Nedavno je objavila dvije zbirke pjesama i ona će sudjelovati u programu sa svojom poezijom. Za ovo ljeto pripremamo što smo propustili u zadnjih 12 godina, jubilej Bosnimira Ličanina, tj. mene. Izvest ću već spomenutu monodramu A moja je Bosna nešto treće, monolog Ivana Frane Jukića.

Imate lijepu katnicu u lijepom mjestu, imate kazalište, imate dvoje djece, Filipa i Ivu. Čime se oni bave? Jesu li ostali dosljedni roditeljima?

Filip režira u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić i u Studentskom pozorištu u Banja Luci koje sam osnovao ne znajući da će sin krenuti očevim stopama. Kći Iva pjeva u bendu. Dakle, ne može obitelj Ličanin pobjeći od umjetnosti.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. siječnja 2022.