MELANIJA DUGANDŽIĆ (Klakar, 22. veljače 1939. – Zagreb, 18. srpnja 2023.)

Karakterna dramska glumica sjajne dikcije i prirodne emotivnosti

Melanija Dugandžić sjajnom dikcijom i prirodnom emotivnošću bez napora je svladavala i stih i prozu, okušavši se s uspjehom u klasici i u suvremenim komadima. Dugandžić je ostala vjerna Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu punih četrdeset godina, utkavši svoj umjetnički rad u povijest naše najveće kazališne institucije.

Piše: Vesna M. Muhoberac

Velik je i dug niz iznimnih glumaca i glumica koji su napustili hrvatsku kazališnu pozornicu posljednjih godina i prešli u vječnost i (ne)zaborav. Melanija Dugandžić, hrvatska kazališna i televizijska glumica, vjerna Hrvatskome narodnome kazalištu u Zagrebu cijelu svoju kazališnu karijeru – od 1964., kad postaje stalnom članicom središnje nacionalne kuće do umirovljenja 2005., preminula je u Zagrebu 18. srpnja.

Rođena je u mjestu Klakar pokraj Bosanskoga Broda, maturirala 1958. godine u Zagrebu, a 1963. diplomirala glumu na studiju glume Akademije dramske umjetnosti, odnosno Akademije za kazališnu umjetnost, također u Zagrebu. Prvi je put ova iznimna karakterna dramska glumica nastupala na pozornici HNK-a u ulozi Andromahe u Shakespeareovoj tragikomediji Troilo i Kresida već tijekom studija, a nakon stalnoga je zaposlenja glumila u cijelome nizu uloga.

U Majstoru i Margariti Mihaila Bulgakova u režiji i scenografiji Horea Popescua, u veljači 1985., uz brojni je glumački ansambl – Božidara Bobana kao Majstora i Enu Begović kao Margaritu, Koraljku Hrs kao Natašu i Dragana Despota kao Ivana Bezdomnog, glumila Praskovju Fjodorovnu. U Sofoklovoj Antigoni u režiji Ivice Kunčevića i dramaturgiji Lade Kaštelan, kojoj je premijera bila iste godine u svibnju, uz Enu Begović u naslovnoj ulozi i brojni glumački ansambl nastupila je u Koru žena. U Romanu o Londonu Miloša Crnjanskoga, u režiji Koste Spaića i scenografiji Zlatka Kauzlarića-Atača, u svibnju 1988., Melanija Dugandžić glumila je Miss. Fowey s Božidarom Bobanom, Enom Begović, Draganom Despotom i ostalim članovima izvrsnoga haenkaovskog ansambla.

Dragan Despot, prvak HNK-a i nacionalni prvak, tada mlad glumac, prvi je put s Melanijom Dugandžić glumio u Majstoru i Margariti. Kao ravnatelj Drame predložio je, iako je bila u mirovini, da glumi dadilju Anfisu u Čehovljevoj drami Tri sestre 2006. u režiji Ivice Kunčevića, a skupa su igrali i 2009. godine u Büchnerovoj Dantonovoj smrti (prijevod: Zvonimir Mrkonjić, režija: Hansgünther Heyme, Robespierre: Dragan Despot, St. Just: Alma Prica, Sluškinja i Šesta ženska: Melanija Dugandžija). Razmišljajući o Melaniji Dugandžić, Despot ističe kako je najvažnija njezina karakteristika skromnost i samozatajnost. Navodi kako je davala dojam ostvarene žena, dobre duše koja na sceni traži kazališni smisao. Despot naglašava kako nije poznavao nikoga tko je bio toliko blag na sceni, kao čovjek i kao glumac kao Melanija Dugandžić i dodaje kako nikad nije osjetio u njoj ni trunke nezadovoljstva i gorčine. „Bila je iznimno zahvalan partner, prava glumačka podrška mladim glumcima. Glumci su mogli biti opušteni i sigurni s Melanijom na sceni, a način na koji je gledala partnere na pozornici podizao je svima samopouzdanje. Bila je glumica i čovjek bez ijedne pogrješke, pouzdana i vrhunski profesionalac visoke glumačke estetike. Imala je vrlo lijepo nijansirane ljudske vrline, željela je biti nezamjetljiva i nenametljiva, bila je posvećena glumica koja je sve radila u ime teatra.“ Tim se procjenama pridružuju i kolegice glumice Branka Cvitković i Alma Prica, koja o Melaniji Dugandžić govori kako je bila sušta dobrota.

U Ibsenovoj Heddi Gabler redateljice Nenni Delmestre (premijera: travanj 1996.) glumila je Bertu, uz Franju Kuhara, Enu Begović, Branku Cvitković, Almu Pricu, Božidara Oreškovića, Sinišu Popovića. Branka Cvitković, velika glumica, prvakinja Drame HNK-a, govori o Melaniji Dugandžić: „Bila je sjajna glumica, na početku je karijere već igrala velike uloge, bila je velik talent, nije se nikome suprotstavljala, nigdje se nije gurala. Bila je blaga, čudesna osoba, skrušena, anđeo Drame. Na svakoj smo je predstavi mogli naći u jednoj od ulica kako stoji, gleda i moli za sve nas da sve prođe dobro. Bila je duša kazališta, posebna osoba, pravi blagoslov za sve glumce. Upoznala sam je kad sam prvi put došla u HNK, 1973. godine i još kao studentica glumila zajedno s Melanijom u Krležinu i Radojevićevu Putu u raj. Izvrsno me prihvatila, sa svim starijim kolegicama. Postale smo intimne, bliske, prave prijateljice i pratile jedna drugu u svim nedaćama, sve dok nije u zadnje vrijeme preselila u Rovinj sa svojom kćeri, glumicom Petrom Dugandžić. Jako me rastužilo što je otišla. Bila sam i na ispraćaju i bilo mi je tako teško što moje divne Melanijice više nema. Bila je u velikome dramskom ansamblu u mojoj obljetničarskoj predstavi Vassa Železnova i drugi Maksima Gorkoga 2004. u režiji Zlatka Svibena i dramatizaciji Lade Kaštelan, kojom sam proslavila trideset godina umjetničkoga djelovanja. Glumila je u Ionescovoj Ćelavoj pjevačici u Habunekovoj režiji Gospođu Smith sa Zlatkom Crnkovićem kao Gospodinom Smithom. Zbilja je bila izvrsna, a Martinove su glumili Ivo Serdar i Saša Violić. Tonko Lonza bio je Vatrogasac, a ja Mary u toj posebno zanimljivoj predstavi. Melanija je bila kozaračko dijete i kao da je nekako od početka bila nesretnica, ali usvojila ju je dobra obitelj, arhitekt i sveučilišna profesorica i lijepo su se brinuli o njoj cijelo vrijeme. Rano se, još na Akademiji, udala i rodila dijete. Ima divnu djecu, Petru i sina Željka. Glumica Petra Dugandžić u jednome je intervjuu izjavila: „Moja je majka jedna posebna žena sa složenom životnom pričom. Kroz sve to ostala je uvijek dobronamjerna, nasmijana i topla prema svima u svojoj okolini. Za sve dobro što sam u životu postigla bespogovorno je zaslužna.“

Alma Prica, nacionalna prvakinja, s Melanijom Dugandžić glumila je u Koru žena u Sofoklovoj i Kunčevićevoj Antigoni već 1985., kad je i diplomirala, a 1986., kad je kao mlada glumica postala članicom ansambla Drame HNK-a, u Millerovim Vješticama iz Salema Mladena Škiljana 1986., u kojoj je predstavi Melanija Dugandžić bila Sarah Good, a Alma Prica Betty Parris, kao i u još jednoj Škiljanovoj režiji, Ibsenove drame Divlja patka godinu kasnije, kad je Melanija Dugandžić bila Gospođa Sorby, a Alma Prica Hedvig, Crnjanskijevu i Spaićevu Romanu o Londonu 1987. U Shakespeareovu Dragulju u sablasnoj noći redatelja Vlade Habuneka, u dramaturgiji Lade Kaštelan, predstavi koja je premijeru imala u prosincu 1988. godine, Melanija Dugandžić bila je Dama, Alma Prica Kresida, a također su i kasnije skupa glumile, primjerice u Gorkijevoj i Svibenovoj Vassi Železnovoj, u kojoj je Alma Prica glumila Drjomovku/Anu 2004., kao i u Büchnerovoj Dantonovoj smrti 2009. godine.

Sjeća je se kao divne osobe, skromne i tihe, koja je sjedila na svim probama, gledala sve probe i na svoj skromni i tihi način komentirala, ako je trebalo, vrlo delikatno i oprezno. Promatrala je i nježno reagirala riječima ili bez njih. Bila je prisutna uvijek u kazalištu za vrijeme rada na kazališnim predstavama od početka do kraja. „Melanija je bila izvrsna glumica i topla, nježna, malo je reći samozatajna osoba. Bila je vidljivo nevidljiva ili nevidljivo vidljiva. S Melanijom se moglo šutjeti ili razgovarati tiho u garderobi, nije nikoga i nikad kritizirala. Bila je puna majčinske brige za sve, brižna majka za glumce, širila je kazališno-majčinsku ljubav na sve glumce, a pogotovo na nas, mlađe kolege i kolegice. Mnoge je stvari i situacije u kazalištu svojim ponašanjem činila podnošljivima.“

Osim navedenih, najznačajnije su uloge Melanije Dugandžić bile one Rosaure u Goldonijevu Velikom smiješnom ratu, Magde u Matkovićevoj Ranjenoj ptici, Nicole u Molièreovu Građaninu plemiću, grofice Madeleine Petrovne u Krležinoj drami U agoniji, Gospođe u komornoj Genetovoj drami Sluškinje, Martine u Molièreovu Liječniku protiv volje, Varje u Čehovljevu Višnjiku, Gospođe Page u Shakespeareovoj komediji Vesele žene Windsorske, Agate u Mihalićevoj Grbavici, Nastje u Gorkijevoj drami Na dnu, Tinke u Božićevim Kurlanima i druge u cijeloj paleti raznovrsnih uloga.

Melanija Dugandžić sudjelovala je i u emisijama školskoga i dramskoga programa Hrvatskoga radija. Primjerice, godine 2009. igrala je Sluškinju u drami Dantonova smrt Georga Büchnera. Najpoznatije su joj televizijske uloge u serijama Nepokoreni grad (1982.) i Mačak pod šljemom (1978.), a glumila je i u Dilemama (1965.). Dugo je godina surađivala s Teatrom klasike, gdje se istaknula ulogama u stihovanim dramama francuskoga književnika Paula Claudela.

O Melaniji Dugandžić na stranicama njezina matičnoga Hrvatskoga narodnog kazališta zapisano je: „U svojoj glumačkoj karijeri duljoj od četiri desetljeća surađivala je s ponajboljim redateljima poput Mladena Škiljana, Vlade Habuneka, Koste Spaića, Joška Juvančića, Georgija Para i Petra Šarčevića. Svojom sjajnom dikcijom i nepatvorenom emotivnošću bez napora je svladavala i stih i prozu, okušavši se s uspjehom u klasici i u suvremenim komadima. Melanija Dugandžić ostala je vjerna Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu punih četrdeset godina, utkavši svoj umjetnički rad u povijest naše najveće kazališne institucije. Hrvatsko narodno kazalište tuguje za svojom umirovljenom članicom.“

Posljednji ispraćaj glumice Melanije Dugandžić bio je na zagrebačkome krematoriju.

Kako navode svi kolege glumci s kojima je radila: otišao je divan čovjek i velika glumica, Melanija Dugandžić, nježna i brižna za sve, osoba u čijem su se društvu svi osjećali mirnima i zaštićenima, oko koje je uvijek bila lijepa i ugodna tišina.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. srpnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija