Piše: Dubravka Lampalov Mićunović

Josip Zovko, hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac bio je član Dramskog ansambla splitskoga Hrvatskoga narodnog kazališta od 1993. pa do svoje prerane smrti. Zanimljivo je kako je televizijskom gledateljstvu već svojom prvom ulogom u izvrsno adaptiranoj kazališnoj predstavi Mali Libar Marka Uvodića Splićanina Gradskoga kazališta mladih Split, a u režiji Vanče Kljakovića, pokazao svoju iznimnu glumačku vještinu: miljenik kamere, glas prepoznatljiv među stotinama, zadivljujuća prirodna elegancija pokreta – kako u građanskom splitskom salonu iz 1900., tako i kasnije, u drukčijim interijerima. Ulogu je gradio iz potpune posvećenosti i duboke koncentracije, iz točke mira i tišine, iz uporišta visoke glumačke inteligencije.

I baš u toj prvoj televizijskoj ulozi, kojom je prije tridesete godine života pokazao potpunu umjetničku kompetenciju, a riječ je o kreaciji Advokata Vice (ne dopušta on biti Vicenco, on je Bulatov, on je narodnjak) – baš tu vidimo zametak njegove osobnosti.

Je li pretjerano pomisliti da bi Zovko, kakvog smo ga poznavali, odbio ulogu talijanaškoga suca („onog od Bajamontija“)? Postoji li mogućnost da Zovko ne bi branio Šjoru Filu, ženu na svoju ruku, metaforu naroda koji je takav kakav je, ali je njegov? Je li pretjerano sada, kad je sve gotovo, pomisliti da već tada ne bi imao dilemu? Da, mislim da bi odbio. Odbijao je sve što mu se kosilo sa svjetonazorom, sa srcem i razumom. Ali nikad nije odbio čovjeka.

Kratko nakon toga, Josip Zovko proslavio se ulogom Mate u filmu Da mi je biti morski pas, dobivši Nagradu hrvatskoga glumišta. Taj pravi dragulj od uloge ostvario je u suigri sa svojim velikim prijateljem Vedranom Mlikotom. To je bio njihov početak. Kasnije, kad je sve bilo gotovo, Mlikota je rekao: „Bili smo jako bliski. Izgubio sam frenda, prijatelja. Razumjeli smo se u svemu, a njegov je odlazak velika tragedija.“ Ali, vratimo se na ulogu Mate. Mali broj odraslih ljudi ima jamice na obrazima, taj simbol slatkoće i dražesti. Nasljedne su. Kinezi ih smatraju simbolom sreće, a u arapskom svijetu one su dokaz ljepote.

Zovkov Mate toliko je temeljita glumačka studija, da bi se samo na tom detalju pojavljivanja jamica na njegovim obrazima razgovijetno dao iščitati cijeli slojeviti unutrašnji svijet lika Mate – promjene čuvstava, svaka izmjena percepcije, istodobna sumnja i potvrda vrijednosti svijeta kojeg poznaje i, napokon, duboko proživljavanje svega što shvaća ali ne iznosi. Zovko je Mati dao karakter potpune povezanosti uma i srca. Takvi su karakteri rijetki, u životu ih sretnemo jednom ili nikad. Obje jamice, kao neki vedri biseri, ne silaze s lica ovog velikog glumca u zadnjim minutama filma dok pleše s Mitsuko (Saule Ashimova) na Oliverovu Moj galebe. Ako je ikad Vlaj superiorno potukao Grad pun sebe, to se zbilo u te tri filmske minute. Tu je i Sviličić velik.

Šezdeset uloga je Josip Zovko ostvario u matičnoj kazališnoj kući, počevši od debitantske u Euripidovoj Heleni 1990. Pamti se osobito uloga Malog u Mihanovićevoj drami Bijelo, a u režiji Ivana Lea Leme, za koju je dobio Nagradu Veljko Maričić na međunarodnom Festivalu malih scena u Rijeci 1998. Onih pedeset i devet uloga natkrilile su tri uloge koje je odbio. E, te tri su ga obilježile. Mogao je, kao mnogi drugi, lagati i vrdati, široko je polje laži, od bolesti do putovanja – od tetke pa do drugog angažmana – kako da se izbjegne neka uloga. A on je odlučio reći istiniti razlog zbog čega odbija biti dio kazališnog čina u kojem će se najgrublje vrijeđati sve što kao čovjek zastupa.

Kao i svaka istina, naravno, i ova je imala svoju strašnu cijenu. Njegova odbijanja nisu bila lakonska, kapriciozna potreba da svrne pozornost na sebe. Upravo suprotno. Mučio se, ne sa sobom, nego kako će objasniti drugima a da ih ne povrijedi. I svaki je put doživio ozbiljnu fizičku traumu. Kad je slomio rame, dovela sam ga u Vilu Dalmaciju; nije mogao putovati stotinu kilometara do Imotskog i natrag. Da putuje, saznala sam od drugih. Tog ljeta brinuo je o galebu slomljenoga krila, koji nije mogao poletjeti. Stigla je i njegova majka Marija. S jamicama na obrazima, puna ljubavi. Genetika, te jamice. Josip Zovko, čovjek školovane savjesti i najboljega kućnog odgoja. Voljela bih da mi je ponudio pročitati što stalno zapisuje u onim svojim rokovnicima, dok čuva ranjenoga galeba i šuti s majkom, tog ljeta.

„Svak’ igra za sebe“, kažu u Splitu. A Zovko, Zovko nije igrao za sebe – ni u kazališnom ni u onom drugom, prostačkom značenju te izreke koja bodri svaki egoizam.

©Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. ožujka 2021.