Autorica: Narcisa Vekić

Slavljenik je taj koji bira uzvanike, mjesto proslave, rekvizite, kreira atmosferu. Tako je i dr. art. Robert Raponja stajao iza recepture proslave 35 godina svoje prisutnosti u hrvatskom kazalištu, pedagogiji, ali i kulturi uopće. Za mjesto radnje odabrao je požeško Gradsko kazalište čiji je dugogodišnji suradnik (i koje je jedna od nastavnih baza osječke Akademije za umjetnost i kulturu, na kojoj ovaj uvaženi slavljenik ima status redovitog profesora), a u proslavu je uključio one koji su svrha njegova poslanja – studente.

Jeste li brojili režije u 35 godina?

Prestao sam kada sam prešao tristotu! (smijeh) 

Jeste li barem države brojili?

To mi nije bilo teško – radio sam u BiH,  Sloveniji, Vojvodini, Crnoj Gori, Rumunjskoj, Mađarskoj, Italiji, Francuskoj, gostovao u drugim zemljama sa svojim predstavama. Moj redateljski i umjetnički put vezan je uz putovanja. Otisnuo sam se iz rodne mi Pule srcem za teatrom, pa me veselilo otkrivati nove prostore, sredine, kreativce koji stvaraju kazalište u koje sam se i ja mogao uklopiti. Tako je došlo i do suradnje s kazalištem u gradu Sibiu u Rumunjskoj, gdje sam režirajući mogao biti onakav kakav jesam i što jesam.

To je bilo prije ili nakon što je osječka AUKOS s njima uspostavila suradnju?

S njima sam počeo surađivati još kao umjetnički ravnatelj INK-a. Sibiu ima sjajno kazalište i jedan od tri vodeća međunarodna festivala u Europi. U gradu koji je uz Luksemburg 2007. bio EPK, imao sam priliku i gostovati i režirati, između ostaloga i na rumunjskom izvedenu Tvornicu ljubavi Darka Lukića. Potom sam intenzivirao suradnju s mađarskim nacionalnim kazalištem u Cluju u Transilvaniji, čiji je direktor Gabor Tompa, voditelj režije na kalifornijskom sveučilištu u San Diegu. Kazalište u Cluju možda je jedno od najbolje organiziranih u kojima sam radio.

Što u prijevodu znači – najbolje organizirano?

To znači da sve unaprijed, vrlo precizno dogovorimo, proces rada na predstavi je do u tančine isplaniran – što meni osobno odgovara, u realizaciji predstave nema nepoznanica. Ondje sam režirao tri velike i uspješne predstave: Grobnicu za Borisa Davidoviča Danila Kiša, Držićeva Dunda Maroja i Krležinu Ledu, od kojih su nekeigrale i nekoliko sezona. Odgovarao im je moj smisao za humor, pa smo tu kliknuli. Sve predstave koje sam radio u Cluju bile su visokobudžetni projekti; oskudicu tamo nisam osjetio.

Dakle, sve se vrti oko novca?

Da, to su veliki projekti u ogromnom kazalištu s više od 1000 mjesta. Što sam htio, to sam i napravio.

Znači li to da do krize u kazalištu dovodi isključivo siromaštvo?

Pitanje je to sustava u kojem djeluje kazalište. Kultura i kazalište moraju nam biti orijentiri tko smo, što smo i kamo idemo. Kazalište nije trošak nego ulaganje u prepoznatljivost podneblja, grada, regije, države. Posebice mi je bilo drago što sam Dunda Maroja, kojega nikada nisam mogao režirati u Hrvatskoj, postavio u Rumunjskoj u sezoni 2010/2011., sa savršenom glumačkom ekipom – Bogdanu Zsoltu kao Pometu i Imoli Kezdi kao Petrunjeli mađarski je predsjednik dodijelio povlašteni status za glumce koji djeluju izvan domovine.

Za uspjeh na hrvatski način potreban je: jedan hrvatski redatelj/pedagog, kanon hrvatske književnosti (i pisac i djelo), strani glumci i kazalište izvan granica domovine.

Dobro je da je tako.

Za njih sigurno.

I za mene. (smijeh) I za naše umjetnike. Mislim da se ne moramo osjećati inferiorno u odnosu na druge, jer imamo i mi što reći kroz kazališni medij, kulturu i umjetnost. Dobro je da nama dolaze strani redatelji.

Nisu li to promili u pitanju?

Značajan je broj umjetnika koji u Hrvatsku dolaze režirati iz Makedonije, Slovenije, Mađarske, Italije, Francuske… Bilo bi dobro da je to na bazi reciprociteta, da se naši redatelji mogu predstaviti na širem europskom tržištu. Ja sam imao sreće, bio sam znatiželjan i bez straha prihvaćao pozive za režiranje na stranim jezicima. Nisam se nametao, zvali su me zahvaljujući dobrim kontaktima.

Nešto dobro radite.

(smijeh) To me životno iskustvo oplemenilo. Da sam ostao samo unutar granica Lijepe Naše, stalno bih se propitkivao. Ovako sam se riješio kompleksa, jer je primjerice istodobno sa mnom u gradu Sibiu radio i Silviu Purcarete, Tompa, Andriy Zholdak – velika redateljska imena s kojima sam se osjećao ravnopravnim, dijelili smo isto kazalište.

Ne kaže poslovica bez vraga da je najteže biti prorok u svom selu.

Hrvatsku kulturu doživljavam izuzetno moćnom i jakom, ponosim se što sam joj dionikom. Treba se samo malo izdići i vidjeti da je sve posloženo, da se kvaliteta prepoznaje i traje, a kad se zaroni, vide se nepravilnosti koje mogu i iritirati. Sjećam se da mi je u početku u Rumunjskoj bio problem kako potrošiti sav odobren novac za predstavu, jer sam kao redatelj naučio štedjeti. Siromaštvo našega kazališta natjeralo me da budem inventivniji, domišljatiji i da se kao redatelj usmjerim na najbitnije – odnos glumca i redatelja, da ne skrivam glumca, da je on uvijek u prvom planu a ja ga bodrim, snažim i otvaram mu prostor igre i djelovanja primjereno ulozi i talentu. Svojim radom negiram tezu da režija treba pokriti lošu glumu. Režija treba otvoriti vrijednosti koje treba afirmirati i uspostaviti vrijednosni komunikacijski kôd između publike, glumca i svih suradnika na predstavi.

Da su u prvom planu aduti predstave, a ne ego redatelja?

Da, baš to. Zato se moj redateljski opus naslanja na moje pedagoško iskustvo. Ono što me zanima i na čemu temeljim svoj poziv, i kao redatelja i pedagoga, jest pomoći drugima da dođu do uspjeha.

Je li Vas to poguralo u smjeru pedagogije?

Pedagoški rad je dio mene. Volim raditi s mladima; njihova me energija i zainteresiranost motiviraju i oplemenjuju, s njima učim, spoznajem i doživljavam neizrecive trenutke. Oduvijek sam bio zainteresiran za učenje, znatiželjan. Otkrivanje i upoznavanje novih svjetova dovelo me do redateljske samospoznaje. Zanimali su me različiti pristupi kazalištu. Nije moja istina jedina – u kazalištu ih postoji mnogo i to me intrigira, oplemenjuje i istodobno hrabri da ustrajem na svom putu.

Niste bili sebični sve spoznaje zadržati za sebe?

Kada sam 1990-ih u Puli osnovao Međunarodni kazališni festival mladih, želio sam od najboljih pedagoga učiti kako rade, pokreću i motiviraju ljude koji u sebi nose zamjetan kazališni dar. Znao sam da moram još mnogo učiti, a učeći sam motivirao i druge, posebice mlade članove dramskog studija INK-a, na koje sam jako ponosan. To su danas vodeći glumci srednje generacije, poput Jadranke Đokić, Borka Perića, Vedrana Živolića, Helene Minić Matanić, Matije Ferlina, Dijane Vidušin, Filipa Križana i mnogih drugih. Njih 30-ak je u mom dramskom studiju napravilo prve scenske korake, a sada su profesionalci. To je Puli trebalo omogućiti da ponovno dobije svoje kazalište u pravom smislu te riječi. Svi su se ti glumci raspršili po zagrebačkim teatrima, ali povremeno surađuju s Pulom i ostvaruju zanimljive projekte. Kod mene su pedagogija i režija sinonimi, neodvojivi kao i etika i estetika. 

Stavimo li po strani Vaš drugi mandat prorektora, što ste sada primarno: redatelj ili pedagog? Odmarate li se dok režirate ili predajete?

U svemu se odmaram! (smijeh) Puno sam režirao, jer sam se kroz rad obnavljao. Kada je kreativan proces u pitanju, osjećam veliku odgovornost da projekt uspije. Nisam od onih – što bude. Važna je dobra organizacija, dobro promišljena struktura projekta, pravo vrijeme i mjesto. Često sam preuranjeno neke predstave postavljao.

Podneblje nije bilo spremno?

Duh vremena nije bio takav da ih  odmah prihvati, ali nakon nekog vremena se ipak prepoznala njihova inovativnost.

Taj bi križ mnogi rado nosili.

U tome je ljepota. Ponosim se suradnjom s piscem, profesorom, teatrologom Borisom Senkerom, s kojim sam napravio 10-ak predstava, između ostalih i posvetu Krleži Frietzspiel prije više od 20 godina. Razotkrivajući dramaturške nelogičnosti u Glembajevima, dobro smo se zaigrali – bila je to svojevrsna dekonstrukcija obiteljske drame s ciljem afirmacije Krleže. Sa Senkerom smo napravili i novu kazališnu formu, literarni kabaret – Cabaret ITD uspješna je i nagrađivana predstava o zagrobnom životu četvero hrvatskih pisaca. Bilo je to vrlo intelektualno moćno i izravno interaktivno kazalište.

Sve s dozom humora?

– Da, ljudi su se zabavljali, ali vidjela se i promjena duha vremena. Predstava je uspješno igrala nekoliko sezona u vanjskom i u unutrašnjem prostoru Teatra &TD. Uz Senkera, autor s kojim rado surađujem i često sam surađivao jest Miro Gavran, koji piše intimne, ljudski tople kazališne priče pune neočekivanih obrata.

Riječ je o vrlo različitim autorima, vrlo različitih estetika i poetika, koji ciljaju i pogađaju različite skupine publike.

To je za redatelja bogatstvo. Gavranove su priče sada i ovdje vrlo prihvaćene; on u likovima otkriva ranjivosti koje bude simpatije prema njihovim bizarnim postupcima. Na njega sam najponosniji bio kada je kao ravnatelj &TD-a 1990. otvorio scenu Suvremena hrvatska drama, a ja sam dobio prvi režiju za otvaranje nove scene – Lov na medvjeda Tepišara Milice Lukšić. Nagrađivana mala komorna predstava predvidjela je zbivanja koja su ubrzo uslijedila. Kada su se na premijeri tenkovi pojavili na sceni, publika je umirala od smijeha, no godinu dana kasnije to nikomu nije bilo smiješno. Okolnosti su se promijenile i kazališna je igra postala stvarnija od stvarnosti. Autorica s kojom jako volim surađivati je i Tatjana Šuput Raponja. Njezine tekstove protkane intelektualnim humorom obožavam raditi, teško podnosim kad ih netko drugi režira. (smijeh) Zajedno smo imali nekoliko velikih uspješnica, poput Ankete o erotskom životu Hrvatica (1998/’99., koprodukcija INK-a s Kerempuhom) ili Poruke s Asterona. Odnos pisca i redatelja je pravo partnerstvo.

Je li to razlog zašto preferirate komade živućih autora? Usto možete i naručiti tekst.

Izuzetno poštujem pisce i dramatičare. Imaju bolja zapažanja i uvide od drugih, drukčiji intelekt, mogu osmisliti cjelinu i iskazati je kroz uzbudljiv dijalog. Mi u kazalištu smo lovci na dobre priče, inteligentne tekstove. Važno je da oživljavamo suvremene dramske tekstove. Najbitnije u radu sa živim piscem je mogućnost suradnje, zajedničkoga domišljanja predstave i međusobno uvažavanje. Piscima treba motiviranja da pišu za kazalište. Zanimljivost našeg kazališta, autentičnost i posebnost najbolje se mogu očitati kroz domaće dramske tekstove koji su zaživjeli na našim kazališnim scenama.

Jesu li im izazovniji takvi pojedinačni, osobni poticaji ili plaćeni natječaji za tekst s klauzulom o izvedbi?Piscima je najviše stalo da komad bude izveden. Neki vrlo dobri pisci su odustali od pisanja jer nemaju pristup sceni ili rade samo po narudžbi. Mi koji se kazalištem bavimo moramo provocirati pisce da stvaraju za kazalište i kroz kazalište, a njihovo autorstvo uvažavati na svim razinama. U zadnje se vrijeme govori o autorskom teatru i da ljudi koji se bave teatrom sve mogu sami. Upravo tim autorskim projektima često nedostaje dobar pisac, netko tko će zanimljive zamisli pretočiti u gipku ili oštru misao, a neke slojeve teksta i očistiti od balasta. Ne možemo ništa sami, trebaju nam suradnici. I ja imam svoj autorski tim koji pokrećem, motiviram, slušamo se i uvažavamo, dogovaramo. Sjećam se kada mi je pok. dramatičar Safet Plakalo, jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), rekao da sam nagodan, da se dam nagoditi oko ideja i postupaka u realizaciji predstave. To mi se jako usjeklo u sjećanje i potaknulo me da još bolje slušam i čujem suradnike. U tom sam teatru realizirao jednu od svojih najznačajnijih predstava Ay, Carmela, jednu od najdugovječnijih u BiH, koja je na repertoaru bila više od 20 godina – sve do smrti glavnoga glumca 2020. Predstava o dvoje glumaca u Španjolskom građanskom ratu, koji pokušavaju pronaći način za opstanak u teškim ratnim vremenima, dio je stalnoga postava Otvorenog depoa Historijskog muzeja BiH.

S obzirom na staž u kazalištu, imate uvid u priličan vremenski odsjek, aktivni ste u mnogim sferama teatra pa sam sigurna da možete reći je li danas i je li ikad bilo kazalište u krizi, onoj kreativnoj, stvaralačkoj ili to treba uzeti u obzir? Imamo izvrsne glumce, redatelje, pisce, kreativce.

Hrvatsko je kazalište onakvo kakvo treba biti i kakvo smo zaslužili. Kazalište je slika osnivača. Splitsko je kazalište 80-ih bilo vrlo prosperitetno kada mu je na čelu bio intendant Ivica Restović, dubrovačko je imalo uzlet za vrijeme Ivice Kunčevića, imali su ansambl o kojem se pričalo. Čuda se događaju.

I danas?

I danas se događaju. Imamo mnogo mladih zanimljivih redatelja koji imaju energije, poput Paola Tišljarića u Dubrovniku, Osječanin Vanja Jovanović uspio je okupiti generaciju oko jednog projekta u Osijeku i napraviti uzbudljive i važne kazališne događaje. Zaživjelo je kazalište u Karlovcu, kazalište za djecu i mlade u Puli u Teatru Naranča…

Jesu li to izuzetci?

To je otvorenost sredine za prihvaćanje svježe i uzbudljive kazališne inicijative. Nacionalna kazališta obavljaju svoju misiju i slika su osnivača. Osječko je slika Grada Osijeka. Može li bolje? Uvijek može bolje i promišljenije, drukčije. Stvarnost pokazuje da ovakvo kazalište očito zadovoljava kriterije sredine. Svi mi u kulturi naizgled smo nezadovoljni stanjem. Pitanja su: koji trag mi ostavljamo u kulturi, kako riješiti nezadovoljstvo i ostaviti iza sebe ono što je suštinski potrebno? Raduje me da se o umjetnosti i kulturi govori i piše, dobro je pozicionirana, a ne na margini kako se neki trude pokazati. Ministarstvo kulture i medija izdvaja poprilično novca i za nezavisnu produkciju, koja je sve bogatija. Tako su se dogodili neki teatri danas vrlo bitni za kazališnu sliku Hrvatske, poput Teatra EXIT, koji su izašli iz neformalne, neinstitucionalne kulture. Takvo stanje je dobro, upotpunjavaju se različitosti. Većina glumaca iz nezavisnih prijeđu u etablirana kazališta, no na početku traže svoj prostor. Na nama je da darovitima pomognemo otvoriti prostore da pokažu svoja umijeća i zamisli. To je dio i moga posla i poslanja kao pedagoga – pokazati im kakvo kazalište sve može biti te da rade za onakav teatar za koji su voljni žrtvovati svoje vrijeme, posvetiti mu se, da im se dogodi na sceni ono neizrecivo – susret s onim višim, što se događa tijekom igranja na sceni, pred publikom. Tada kazalište postaje mjestom prepoznavanja i epifanije, susreta s nekim višim ja, boljim, kreativnijim čovjekom kojega nosimo u sebi. Netko bi rekao doticaj čovjeka i onoga božanskoga u njemu, a to sve uz nazočnost publike.

U Osijeku nezavisna scena nije zaživjela, a još manje izrasla u nešto. Krenu entuzijasti ambiciozno i onda… ništa. Nijedan se pokušaj nije primio.

Uhvatilo se to da su osječki glumci prisutni, itekako prisutni i važni u hrvatskom glumištu.

Nisu ovdje.

Treba znati zadržati darovite ljude, sredinu napraviti kreativnom i stimulativnom za stvaranje. To je mudrost koja treba biti vodilja. Zagreb ima brojne mogućnosti, konkurencija je jača i time je kazalište življe.

Mnoge od uvjeta Osijek ispunjava: AUKOS, brojnost i veličina, Zagreb na dva sata vožnje.

Sve to krene na inicijativu i energiju jedne osobe. Teško je opstati bez infrastrukture koja podržava želje i htjenja – svi brzo shvate da je ugodnije zaposliti se u instituciji.

Entuzijazam ne plaća račune ni rate kredita.

Trebaju živjeti od nečega i biti kreditno sposobni da mogu ostvariti sve životne potrebe.

Čim postane kreditno sposoban, glumac umjetnički umire?

(smijeh) Ne, nego počinje odrađivati svoj kazališni vijek misleći da je toliko uspješan ako može vraćati svoje kredite.

Jubilej je iza Vas. Što u godinama pred Vama?

Mandat prorektora je zahtjevan i planiram pridonijeti Sveučilištu da se i dalje razvija. Ljepota toga posla su studenti koji uče, spoznaju, ostvaruju i inovativni su. Izazov je povezati ih u suradnje, omogućiti sinergije, poboljšati im uvjete studiranja i poticati njihovu kreativnost. Radim na tome da mladi koji dođu studirati u Osijek osjete da je ovaj grad zdrava i stimulativna sredina i da su pozvani dati svoj prinos i nakon završetka studija. Drago mi je vidjeti svoje bivše studente koji nose repertoare i grade kazalište na drukčiji, njima svojstven način. Mi stariji moramo biti mudri i iskustvom ne opterećivati druge nego im biti podrška, otvoreni za nove mogućnosti i na lokalnoj i globalnoj razini. Ljepota pedagoškoga posla je vidjeti svoje bivše studente kako su zainteresirani za nova učenja i kako šire polja svog profesionalnog djelovanja, okrenuti su novim medijima, okušavaju se u dramskom pisanju, režiji. Sebe vide ne samo kao izvođače nego stvaratelje, a prilike dobivaju jer su uporni, radišni, temeljiti u onom što rade, pa ni rezultati ne izostaju.

Akademija je punoljetna, a i Vi ste bili dijelom toga odrastanja. Iskreno i bez pristranosti, jeste li zadovoljni kamo ste stigli?  

Zahvaljujući razumijevanju Sveučilišta, bivšim i sadašnjim upravama, Akademija je postala respektabilna umjetničko-znanstvena institucija sa šest odsjeka i 700-njak studenata. Zahvaljujući vodstvu, na čelu s dekanicom Helenom Sablić Tomić, prati gibanja tržišta i usmjerena je na kreiranje novih i bitnih studijskih programa. Prva je u Hrvatskoj uvela kreativne terapije kao specijalistički studij. S obzirom na ono što je u planu, bit ćemo lideri u regiji, ali i šire, i to ne samo u području glume i lutkarstva nego i glazbe, kazališnih tehnologija, likovnosti, ali i kulturoloških studija.

Uprava je pogodila fine-tuning ponuda i potreba tržišta?

Trebamo biti različiti od drugih, prepoznatljivi, poticati promjene. Institucija je otvorena, gostuju predavači iz cijeloga svijeta, domaćini smo i organizatori cijenjenih međunarodnih skupova, konferencija, festivala. Studente učimo da se osjećaju ravnopravnima sa studentima u Beču, Parizu ili Londonu. Školujemo ih za europsko tržište, što nam lutkarstvo itekako omogućuje.

Nakon službenog umirovljenja, planirate li režirati?

Planiram pisati, jer sada za to nemam vremena.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. travnja 2023.