Razgovarao: Borna Vujčić

Lucija Dujmović glumica je zasad kratke, ali bogate karijere, koja je odigrala zapažene uloge u kazalištima kao što su ZKM, ITD i Mala scena, a i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Na jubilarnom 30. Festivalu glumca dobila je Nagradu Nada Subotić za najbolje glumačko ostvarenje mlade glumice do 28 godina. Tu čast zaslužila je utjelovljujući junakinju predstave Studentica autorice Doroteje Šušak, u režiji Christiana Jean-Michela Jalžečića.

Koja su Vaša dosadašnja iskustva s Festivalom glumca, kojeg ste, vjerujem, pohađali još za studija na Akademiji? Nagrada koju ste dobili isključivo je namijenjena mladim glumcima – kakav Vam to poticaj daje? Osim toga, ona nosi ime velike glumice Nade Subotić – što za Vas znači njezin lik i djelo?

Izuzetno mi je drago da sam dobila Nagradu Nada Subotić za najbolju mladu glumicu do 28 godina i uistinu sam zahvalna organizatorima Festivala, HDDU i žiriju Festivala glumca koji su mi dodijelili nagradu. Po meni, Festival glumca je jedan od naših najznačajnijih festivala, zato jer je usmjeren upravo prema glumcima i njihovom umjetničkom doprinosu. Festival dosad broji već 30 godina od svojeg osnutka. Osim brojnih velikih glumaca i glumica koji su na njemu sudjelovali i dobivali nagrade, za mene je festival poseban upravo zato jer je naglasak stavljen na lik i djelo Fabijana Šovagovića, po mom skromnom uvjerenju, najvećeg hrvatskog glumca. Primivši nagradu, u meni su se miješali osjećaji sreće i ponosa, jer sam je doživjela ne samo kao nagradu za svoj glumački doprinos predstavi, nego zbog specifičnosti njezinog nastanka i kao nagradu za svoje autorstvo – kako kroz glumački, tako i kroz idejni, razvojni i producentski segment. Velika je čast primiti tu nagradu kao samostalna umjetnica na nezavisnoj sceni, unutar produkcijskih platformi dviju malih i mladih umjetničkih organizacija koje se bore za svoje mjesto na kazališnoj sceni. Nagrada mi daje vjetar u leđa da i dalje nastavim raditi, kreativno stvarati i pronalaziti svoj kazališni pravac.

Nada Subotić naša je velika kazališna, televizijska i filmska glumica s izrazito bogatom i dugovječnom karijerom, od preko 50 godina svog umjetničkog rada okrunjenog i Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo. Njezin rad, upornost i ljubav prema tom pozivu su nešto na što se mogu ugledati i što mi može poslužiti kao putokaz i na mom budućem karijernom putu.

Svaka uloga je glumačka kreacija, ali ovdje utoliko više jer ste Vaš lik, uz pomoć glumačkog partnera, izgradili sami, većinom pomoću improvizacija. Kako biste se osvrnuli na taj kreativni proces?

Ideja ove predstave rodila se u meni prije nešto više od godinu dana, razmišljajući prvenstveno o tome što je to što nedostaje hrvatskoj kazališnoj sceni, ili konkretnije zagrebačkoj. Meni se učinilo da je pritom populacija studenata ostala pomalo zanemarena, a ono što ih u ovom kontekstu povezuje je upravo studiranje, odnosno život u Zagrebu. Tko je, odnosno što je Zagreb danas? To je bila ishodišna točka, pri čemu se koncept kroz tih godinu dana mijenjao sve do početka proba. Kao autorski tim mislim da smo sjajno surađivali, mislim da smo jedni drugima ostavili prostor kreativnosti, mašte i pojedinačnog i zajedničkog autorstva. Proces ću pamtiti kao jedan od zabavnijih, opuštenijih procesa, pun slobode i prostora za glumačku kreaciju. Od početka je postojalo međusobno povjerenje između nas, atmosfera na probama bila je opuštena i ležerna, svatko je predlagao i donosio ideje i to je stvorilo plodno tlo za rad na predstavi.

Predstava ovisi o i temelji se na suigri Vas i glumačkog Vam partnera Lovre Jurage. Kako je bilo surađivati s njim i kako ga doživljavate kao glumca?

Puno mi je ljudi reklo kako o nama puno govori činjenica da smo Lovro Juraga i ja u istoj kazališnoj sezoni najprije prošli na audiciji u HNK za uloge u predstavi Don Juan, gdje smo se i upoznali, da bi potom u zajedničkom projektu dobili svatko po jednu nagradu za uloge u Studentici. U tom smislu, nema dvojbe da je redatelj Christian Jalžečić prepoznao Lovrin talent i potencijal i prije nagrada i popularnosti koje je stekao sudjelovanjem i pobjedom u šou Zvijezde pjevaju. Redatelj je zapravo sjajno ukomponirao nas dvoje u taj uistinu nagrađivani projekt. Naime, Lovro je za svoju ulogu u Studentici dobio nagradu za najbolju mušku ulogu na Gumbekovim danima, a ja za najbolju žensku ulogu do 28 godina na Festivalu glumca. Od početka sam na njemu vidjela da je energičan, kreativan, brz, domišljat i takav se pokazao i tijekom rada na Studentici. Bio mi je gušt raditi s njim i od prve probe smo nekako kliknuli i kao kolege i kao prijatelji. Kao što smo dosad vidjeli njegov pjevački talent i vokalne sposobnosti kroz šou Zvijezde pjevaju, tako ga u glumačkom svijetu tek trebamo gledati, a poznavajući ga sa scene, vjerujem da ga čeka i sjajna glumačka karijera.

Sam naslov predstave Studentica sugerira tko je i što junakinja koju utjelovljujete. Kako biste se osvrnuli na studiranje na zagrebačkoj ADU?

Studiranje na ADU pamtim uglavnom po lijepom i uzbudljivom. Za mene je to bio jedan dugački proces istraživanja, oslobađanja, upoznavanja sebe i otvaranja prema tom poslu, odnosno pozivu. Pamtit ću uvijek neke sjajne profesore i odlične ispite na Akademiji, gdje sam naučila stvari koje i danas nosim i nosit ću sa sobom kad god izađem na scenu. Nije uvijek sve bilo idilično, daleko od toga, nisu svi pedagoški pristupi bili primjereni niti je bilo nužno provoditi toliko vremena na ADU, ali uza sve mane studiranja na tom fakultetu, znam da je gluma i onda i danas moj odabir. Osim toga, kao i u svim životnim okolnostima, uvijek se držim one da pamtim samo sretne dane.

Priča predstave prati odiseju mlade žene Zagrebom. Kako biste komentirali perspektivu žene u komadu, koju je s Vama zasigurno dobrim dijelom oblikovala autorica Dorotea Šušak?

Moja zagrebačka studentica je zapravo posve normalna zagrebačka cura koja traga za ljubavlju, ispunjenim životom, normalnim frajerima, životom kojeg vodi ljubav i ljudsko razumijevanje, a nailazi na more nezrelih likova, koji zapravo ne razumiju ni život ni ljubav ni odnos između muškarca i žene. Zato joj jedan nudi pivu u parku kao vrhunac izlaska, drugi vođenje zajedničkog reciklažnog dvorišta, treći joj nudi panele koji perfektno skupljaju sunčevu energiju, a četvrti je ne želi ni pogledati ako nije veganka i nema osobno iskustvo s trećom čakrom, dok je petom bilo kakav odnos nezamisliv ako nisi frenetični navijač Dinama. Uz malo pretjerivanja, moglo bi se reći da je to današnja slika Zagreba. Kada tu sliku usporedimo sa zagrebačkim iskustvima života naših roditelja, koji se kretao na relaciji faks-Zvečka-Kavkaz-Saloon, onda vidimo da je razgovor o Zagrebu onda i danas razgovor o dva potpuno različita planeta. Polazeći od te diskrepancije, odnosno od iskustava koje je čula za nedjeljnim ručkom u obiteljskom domu, moja zagrebačka studentica je tim zgroženija, ali se brani jedinim ali silno funkcionalnim oružjem: humorom, i tako predstava koja kopka po vrlo ozbiljnim relacijama, postaje živopisna komedija.

Lovro i ja smo tijekom procesa crpili našu kreativnost kroz improvizacije, kroz različite prijedloge i ideje. Christian nas je redateljski i idejno vodio i usmjeravao, a Dorotea je naše scenske improvizacije dramaturški oblikovala, s time da dijelove teksta autorski potpisuje. S obzirom na to da sam i s Doroteom prije početka rada o svemu detaljno razgovarala, kao autorski tim smo od starta pronašli zajednički jezik i viziju predstave, međusobno se nadopunjavajući. U tom smislu perspektiva i stav Studentice na njezinom kazališnom putovanju bili su jasni: kao djevojka na trećoj godini studija na Filozofskom fakultetu, godina života u Zagrebu, imajući od Zagreba i studentskog života brojna očekivanja i snatrenja, doživjela je putem i razna razočarenja, neodgovorena pitanja, tražeći svoje mjesto pod zagrebačkim suncem, tražeći svoje društvo, svog dečka i svoj svijet u tom gradu. Kroz nekoliko njezinih monologa, a onda i kroz sve spojeve na koje odlazi, pokušali smo obuhvatiti što veći spektar njezinih interesa, očekivanja i želja i prikazati realne situacije u kojima se ona pronalazi i njihov ishod. S jedne strane, samostalna mlada djevojka koja studira, izlazi, zabavlja se, veseli, uživa u svojim mladenačkim danima, koja ima svoje standarde i kriterije od kojih ne odustaje, a s druge strane izgubljena, nesnađena, razočarana, kao da na kraju dana samo traži razumijevanje i potvrdu od drugih da u svemu tome nije usamljena, točnije da nije jedina. Rekla bih da je to sudbina većine mladih u turbulentnim dvadesetima, kad je život podjednako pun uzbuđenja i razočarenja, a ova predstava je upravo zbog te svoje dimenzije mladima u publici dojmljiva, poistovjećuju se s njom, nailaze na razumijevanje. U toj suigri između nas na sceni i mladih u publici, rekla bih da je razumijevanje potpuno. Za vrijeme predstave se uglavnom gromoglasno smiju, a nakon predstave razgovaraju. O Zagrebu. O odrastanju. O identitetu toga grada i o svom životu u tom gradu.

Zagreb u Vašoj predstavi nije puko mjesto radnje nego glavna okosnica predstave. Kako biste rekli da ste ga prikazali i kakvi su Vaši osobni osjećaji prema glavnom gradu Hrvatske?

Tko je, odnosno što je Zagreb danas, ostavila bih ovdje kao otvoreno pitanje svim čitateljima/icama ovog razgovora, kao i svim gledateljima/icama Studentice, jer univerzalan odgovor ne postoji. Tako se i unutar predstave nameće to pitanje, ali ne bih rekla da se nameće i potpuni odgovor. Jasno je što je Zagreb bio, barem po usmenoj predaji, u mladenačkim danima naših baka i djedova i naših roditelja. Zagreb je imao svoj identitet, duh, imao je svoju autentičnost. Konkretnije, kroz svoja kultna mjesta, društvene kružoke, kroz svoju arhitekturu, nekad kroz svoje plesnjake, kasnije kroz svoju glazbenu scenu novog vala, uvijek kroz svoj zagrebački, da ne kažem agramerski štih ili štimung. Imao je to i unutar svog slenga, svojih govornih posebnosti, prepoznatljivih i uvriježenih, koje su mladi oblikovali i mijenjali u skladu s vremenom u kojem su živjeli. Zagrebu se danas događa ono što se neminovno događa svim velikim ili glavnim europskim gradovima: globalizam čini svoje, brzina života, društvene mreže i njihov virtualan svijet, doseljavanje, sve su to logične mijene kojima je i Zagreb izložen. Uz sve to, dotukao ga je potres i sve posljedice koje je ostavio na Zagreb i u smislu njegovog izgleda, ali i njegovih stanovnika, paralelno posljedice korone, zatvaranja kultnih zagrebačkih mjesta, dolazak većeg broja turista… Sve to je oblikovalo ovaj grad, donijelo mu je naravno i niz novih mjesta, svakako veći i širi izbor kafića, klubova, zagrebačkih dvorišta koja su dosad bila skrivena, i niz drugih stvari.

Međutim, kao rođena Zagrepčanka, ne mogu se oteti dojmu da Zagrebu fali duha, da mu fali njegove autentičnosti. Ne mislim da treba tugovati za Zagrebom nekad, jer grad raste, mijenja se i nije ni poanta da ostaje isti. Ali ako je zagrebačka himna nekad bio kultni film Tko pjeva zlo ne misli, ako su Zvečka i Saloon nekad bili njegova utočišta, ako je Gornji grad nekad bio njegova poezija, što su, gdje su i tko su oni danas? Ako mene pitate, vjerujem da će novo-stari duh Zagreba ponovno niknuti i pojaviti se makar u zagrebačkim dvorištima gdje sada stidljivo niču neki kafići, barovi, u tim dosada skrovitim dvorištima, gdje je uvijek pulsirao život, isti onaj život koji je ekraniziran u filmu Tko pjeva zlo ne misli. Taj duh Zagreba nikad nije nestao, a sada se pod naletima globalizacije stidljivo budi, pokazujući se kao zadnji čuvar neke tople ljudske agramerštine. Možda će nekom čitatelju ovo djelovati patetično ili nostalgično, svakako mu neće biti jasno kako to korespondira s današnjim Zagrebom i zašto bi uopće i trebalo, ali ja se kao Agramerka u duši to često pitam. I možda neki student koji je došao u Zagreb ne suosjeća s mojim pitanjem, ali ono s čim suosjeća sigurno je da Zagrebu i dalje mnogo toga nedostaje. Ne bi to znao definirati, možda se ne bi ni usudio, ali kad izađe u neki narodnjački klub, kad shvati da u Zagrebu više nema kavana, kad pogleda zagrebačke fasade, ili ode popiti pivu za vrijeme korone ispred HNK, ne može ne primijetiti nedostatak duha, izloge poznatih trgovačkih brendova, preskupe kave i kolača u centru, pomislivši da ovo ne mora nužno biti Zagreb nego neki nasumični europski grad u kojem se igrom slučaja nalazi.

Krajem 2017. osnovali ste vlastitu umjetničku organizaciju imena Iza zavjese. Kako biste predstavili dosadašnji rad te kuće i koji su Vam budući planovi u ulozi producentice?

Točno. Umjetničku organizaciju Iza zavjese osnovala sam krajem 2017. godine pri završetku svog studija i do danas sam njezina umjetnička voditeljica. To je za mene bio pothvat i golem izazov, pun odgovornosti i novih vještina koje sam putem morala savladati, ali danas sam zbog svih iskustava sretna i ponosna na sebe da sam se na taj iskorak odlučila. Naš prvijenac bila je predstava Tko je ubio Zvonka Bušića, koja je doživjela preko 80 izvedbi, uključujući brojna gostovanja, i za koju je kolegica Ana Vilenica na 26. Festivalu glumca 2019. godine dobila Nagradu Fabijan Šovagović za najbolju glumicu, pri čemu sam joj ja bila alternacija. Nakon toga uslijedila je predstava Mali noćni razgovori u režiji Želimira Mesarića i dramaturgiji Mire Muhoberac. Obje predstave nastale su na temelju dramskih predložaka i knjiga mog oca Tihomira Dujmovića. Nakon te dvije predstave, Borut Šeparović me odabrao na audiciji u ZKM-u za ulogu u predstavi Mladež bez boga i taj me projekt preokupirao do te razine da sam zastala s drugim projektima u okviru umjetničke organizacije. Ubrzo nakon toga uslijedilo je razdoblje korone koje je u velikoj mjeri obustavilo naše daljnje planove, pa tako i gostovanja, ali meni kao umjetničkoj voditeljici otvorilo je vremenski prostor da razmišljam o budućim projektima i predstavama koje želim postaviti. Tako je nakon korone nastala i prva dječja predstava Zlatni Pjetlić i čarobni Graškić kao autorski projekt kolegice Tane Mažuranić i mene, koja je oduševila našu mlađu publiku premijerom u Maloj sceni i svim daljnjim izvedbama. Nakon dječje predstave uslijedila je Studentica kao autorski projekt i koprodukcija umjetničkih organizacija Divan teatra pod vodstvom našeg redatelja Christiana Jalžečića i pod mojom umjetničkom organizacijom Iza zavjese. Već spomenute nagrade i pune dvorane na zagrebačkim izvedbama dale su nam potvrdu da smo napravili sjajnu predstavu koju ćemo i dalje nastaviti igrati, prvo tijekom ljetne turneje koja nam se bliži, a od jeseni ponovno na redovitom repertoaru Male scene. Za kraj mogu otkriti samo toliko da u idućoj godini pripremamo novu predstavu na temu studenata i studentica, ali zasad je o tome još rano govoriti. U svakom slučaju, do tada Studentica nastavlja svoje putovanje punom parom.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. srpnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija