Piše: Jordanka Grubač

Profesionalni i životni put šibenskoga glumca Mate Gulina bogat je i zanimljiv. Danas je jedan od poznatijih epizodista, sporednih ali zapaženih uloga, a tko zna kako bi sve završilo da je nakon – kako kaže, na jedvite jade završene Tehničke škole u Splitu, pošao drugim putem.

Mati me ispisala iz šibenske Gimnazije i upisala u Tehničku školu u Split. Bio sam loš đak. Ali, već tada sam bio zaražen glumom, kazalištem. Još od 1957. jako sam se vezao uz tada poznato šibensko Kazalište lutaka. A splitska školska epizoda opet je patila jer sam više volio ići u Titove mornare nego u školu. Svašta je bilo u mojoj mladosti – odlaska na brod, emigriranja u Kanadu, bolje da ne pričam. Onda sam otišao mojoj Nadi u Beograd. Bilo je neizvedivo da izvanredno upišem glumu jer morao sam koješta raditi, pa sam na Akademiji diplomirao produkciju i završio kao direktor produkcije Zvezda filma. Generalni direktor bio je naš Šibenčanin Fedor Škubonja. Zajedno smo producirali Izgubljenu olovku.

U rodnom Šibeniku zatekli ste se ponovo 1983.

Da, i zaposlio se u Centru za kulturu. Tada je svako poduzeće imalo razne sekcije, pa tako i dramsku. Obišao sam sve i najbolje amatere doveo u teatar. Tako je nastala legendarna predstava Ni u moru mire, ni u jubavi vire Branka Matića. Poslije smo napravili Hamleta u Mrduši Donjoj, kojega je Ivo Brešan kao gimnazijski profesor napisao za kazališne amatere i naturščike. Glumio sam Bukaru, a Jakša Fiamengo bi mi znao reći da to ne trebam ni glumiti, da sam to ja.

Razdoblje šibenskog Centra za kulturu, amaterskog kazališta i javnih produkcija osamdesetih bilo je vrlo živo. Kako se sjećate tih vremena?

Svašta se tada radilo i svašta sam tada radio. Bili smo preteča supertalenata, emisija poput Kod nas doma i sličnih tv-koktela. Dugo godina radili smo Pokaži što znaš, organizirali kazališne lutrije, s Pavlom Rocom i Željkom Koloperom Kekom radili ljetne produkcije od Primoštena do Pirovca. Nije tada bilo honorara, radilo se za vidit’ svita, poist i popit, zafrkavat se i krepavat od smija i sve je bilo lako – Autotransport bi dao bus, Ina gorivo, sve ostalo mista di smo došli. Divno vrime druženja i veselja… Organizirao sam, glumio i režirao puno toga! Osnovao sam potom i svoje malo kazališta Talija. Postavili smo 5-6 predstava, a onda je došlo vrijeme financijskih problema; uto sam i umirovljen…

Tada kao da je nastao drugi životni bum Mate Gulina – glumački!

Sve je naročito intenzivno počelo od filma Pismo ćaći. Mislio sam da iz toga neće biti ništa, a onda smo dobili pet Zlatnih Arena – ja za sporednu mušku ulogu, dočim je glavnu igrao, i sve zamislio, Milivoj Beader. Poslije toga počeli su me zvati u serije, filmove, čak i reklame.  

Puno je suvremenih hrvatskih filmova i serija u kojima igrate sporedne, ali redovito zapažene uloge.

U Osmom povjereniku odigrao sam i ulogu castinga jer sam doveo osam glumaca i statista iz Šibenika; sa Špirom Guberinom bilo nas je devetoro. Mnogi su me zvali – Ogresta zbog dvi rečenice i dana snimanja za S one strane. Zvali bi i više, ali se financijski ne isplati da dolazim iz Šibenika u Zagreb. Kad me zovnu, u zafrkanciji pitam – a šta je, nema u Zagrebu više starih glumaca!? 

Što je najsvježije što ste radili?

Koja je ovo država, General i Tereza 37.Jednom je Vrdoljak rekao da me kamera naprosto ljubi.

Koliko ste ukupno imali uloga? U glumi, režiji, produkciji, što Vam je bilo najdraže, najbolje?

Uloga je bilo barem pedeset. Negdi 10-15 filmova, serija, reklama, spotova… U glumi, najdraža su mi Pisma ćaći, u režiji Neš ti biža i Djevojčica sa žigicama, u produkciji ljetni programi s Pavom i Kekom. Radilo se leva-leva, ali smo guštali. I danas sam radoholičar, pa kad nemam šta, onda primištam stvari iz jedne šupe u drugu.

©Jordanka Grubač, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. prosinca 2020.