Razgovarala: Narcisa Vekić

24.4.2024. – Slavonac Pero Juričić sredinom srpnja proslavit će 79. rođendan, koji na neki način protječe u svjetlu velike obljetnice: punih 50 godina vjernosti glumi – kako kazališnoj, tako i filmskoj i televizijskoj. S obzirom na to da nije u mirovini (što ga drži vitalnim, taj stalni trening), jubilej je u kolovozu 2023. obilježio radno – predstavom Po istinitom događaju. I nije mu to jedina predstava koju trenutačno igra, što znači da aktivno pamti stotine i stotine stranica teksta – kako sam kaže.

Pero Juričić završio je studij glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, profesionalni put započeo je na jugu, u Kazališta Marina Držića, uslijedio je Teatar u gostima, Teatar &td, a na kraju Zagrebačko kazalište lutaka.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupao je 14 sezona, iza njega su brojne televizijske serije i još brojnije sezone, kao i uloge u hrvatskim filmovima, ali i španjolskom Zemlja Komancha, njemačkom Capuccino za troje (2003.) i dr. Ovom prekaljenom komičaru nisu uskratili ni sinkronizacije poznatih crtića, na radost malih i velikih. Karijera takvoga glumca nije mogla proći bez brojnih nagrada.

Pola stoljeća impozantna je, lijepa i važna obljetnica. Niste ni objesili kopačke o klin. Još ste uvijek u formi.

Rekao bih da je prošlo u trenu! Nije prošlo brzo, nego prebrzo. Možda i zato što glumci nemaju radno vrijeme, nerijetko radimo po cijeli dan, ali i noću. Pjesnički rečeno: dok vi to sve radite, život je prošao pored vas i iznenadite se kad shvatite koliko je godina iza vas. Predstava Po istinitom događaju, na kraju ima odlomak: „Kada bih se danas sreo sa samim sobom na kućnom pragu, s onim malim koji je lovio leptire, rekao bih mu: Idi, ali ne žuri!“.

Stane li pet desetljeća u jednu emociju?

Ako bih morao to u samo jednoj riječi opisati, bila bi to sreća. Sreća, jer sam se počeo baviti glumom. Naime, mnogo se toga u životu dogodi slučajno. Na nagovor mame pohađao sam tehničku školu u Slavonskom Brodu, iako mi se to nimalo nije sviđalo. Da bih preživio to razdoblje, bavio sam se amaterski kazalištem. Srećom, nisam bio baš netalentiran. Znate, velika je muka gledati ako vam ne ide, a drugi su uspješni. Sreća je i da se u ovim godinama još uvijek bavim tim poslom, jer gluma nije samo posao, to je i hobi.

Koji su Vam trenutci iz karijere ostali najviše u sjećanju – lijepom ili onom drugom?

U 50 godina puno je toga stalo. Glumci često upadaju u krize, neke sumnje, pitaju se – je li to za mene?! U glumi i umjetnosti uopće, dođe vrijeme kada ste prazni. Tada, primjerice, pohvale, još ako su i neobične, puno znače, daju povratnu snagu i vraćaju povjerenje u samoga sebe. Jedan od trenutaka koje bih izdvojio svakako je dolazak dvojice redatelja iz New Yorka, iz Walt Disney studija, na HRT. Jedan od njih mi je rekao da su o mom glasu razgovarali u SAD-u. To baš nije mala stvar, zamislite kako mi je bilo to čuti. Pamtim kao lijepo i iskustvo sa snimanja jednog europskog filma u Italiji, za koji na audiciji nisu prošli mnogi hrvatski glumci, čak ni Relja Bašić, koji je već tada bio poznati europski glumac. Ja sam dobio jednu od glavnih uloga. To mi se u Hrvatskoj nikada ne bi dogodilo, jer nisam bio u prvoj kategoriji glumaca nikada, do danas. Sjećam se da me tajnica producenta čudno gledalapa sam pitao prevoditeljicu u čemu je problem. Tajnicu je čudilo što, iako ne razumijem njemački jezik, govorim i glumim kao da ga razumijem. Mislim da su svi bili iznenađeni na setu, jer sam nakon svake odrađene scene dobivao pljesak. Za večerom me redatelj pitao koliko sam u Hrvatskoj filmova snimio. Bilo mi je neugodno reći nijedan – pa sam slagao deset, a on se čudio da sam „samo toliko snimio“. To mi je važno, kao neka vrsta zadovoljštine zbog nepravde prema meni. To se nadovezuje i na seriju Vila Marija, u kojoj sam igrao gradonačelnika, ulogu koja je poprilično odzvonila kod publike pa je lik bio i u drugoj seriji, koja nije imala veze s prvom. To je nešto što glumca hrani i daje mu snagu i uvjerenje da niste fulali posao kojim se bavite.

Jubilej ste proslavili u Lisinskom.

Tristotinjak gledatelja svjedočilo je izuzetnoj večeri. Bez lažne skromnosti, to sudim prema povratnim informacijama – smijeh kao nikada do tada, neki su čak i suzu pustili. Jedan mi je kolega rekao da bi volio da i njegova proslava bude poput moje. Nazvao me i veliki teatrolog Hrvoje Ivanković, što je samo po sebi veliko, čak i da se ne pohvalim onim što mi je rekao.

Kako je bilo u mladim danima?

Dok sam bio mladi glumac, teatrolog Marko Fotez mi je pristupio na ulici i rekao: „Vi ste najveći Galy Gay u Europi!“. Takvo nešto čuti mladom je glumcu velika stvar. To je bila uloga u Brechtovu komadu Čovjek je čovjek. Sjećam se i jedne probe na kojoj je Marin Carić rekao da ja, što se glume tiče, imam neke veze s bogom.

Kako se iskustvo glume razlikuje danas od onog s početka Vaše karijere?

Nekad su nas učili da „glumimo za zadnji red“ pa je sve bilo malo podebljano, glasnije, artikuliranije. Danas je to neka filmska gluma, konspirativno, opušteno, u bradu. Glumi se drukčije. No, kako god vi glumili, kao nekad ili kao sada – jedino istina sa scene dopre do publike.

Koje su Vam uloge bile najizazovnije i najinspirativnije?

Volim za sebe reći da sam „glumac opće prakse“. Zlatko Vitez se uvijek ljuti i kaže da sam to ukrao Arsenu Dediću. No, ja pitam: kako to drukčije nazvati ako glumite za odrasle, za djecu, u lutkarskim predstavama, sinkronizirate, igrate serije, pokoji strani film snimite? Ako bih morao izdvojiti neke uloge, svakako bi to bila monodrama Patuljak ili Kepec, prema tekstu švedskoga pisca Pära Lagerkvista, koju sam igrao u Kazalištu Marina Držića u sezoni, ali i na Dubrovačkim ljetnim igrama i dobio nagradu za najboljeg mladog glumca 1972. Godinama sam taj komad igrao u Teatru u gostima, pokoju u Teatru &td. Mislim da me ta uloga prati kroz cijeli život.

Vaš opus za dječju publiku nije mali. Što biste od toga izdvojili?

Svakako ulogu Vuka u predstavi Vuk i sedam kozlića, jer je od mene napravila dječjega junaka. Djeca su me znala dočekivati pred garderobom nakon predstave samo da me pozdrave. To je potvrda da ono što radite ima smisla. Od lutkarskih, pak, rekao bih da je to Grižula, u kojoj sam igrao zaljubljenog starca Grižulu. Kaže se da gdje glumac stane, lutka ide dalje. Doda li se tomu mašta, može se mnogo.

Na velikom ste ekranu sinkronizirali nekoliko desetaka crtića.

Volim lik starca Carla Fredricksena u crtiću Na nebesima (Up, engl.) i kralja u Shreku. Veseli me kada sretnem ljude pa mi kažu da su odrasli uz moj glas. To budu i odrasli, ali i srednjoškolci koji me poznaju po glasu.

Kako ste se prilagođavali promjenama tijekom svoje karijere? U odnosu na izazove vremena, publike koja se mijenja (što je danas najizraženije), pristupa tekstu, izbora tekstova, redatelja (od onih s kojima ste radili na početku pa do glumaca u ulozi redatelja zadnjih godina), novih medija…

Upravo tako: prilagođavao sam se promjenama, uvjetima glume, osluškivao publiku, jer od njih se uči. Slušate publiku i znate što može, a što ne može proći. Gluma su emocije, pa je u predstavi sve važno: i tekst i točna podjela i režija i kostimi. Mislim da je i majstor svjetla važan, jer dobro svjetlo na sceni može vam biti inspirativno. Loše je kad vam upere svjetlo u oči kao na policiji pa vas može dekoncentrirati, pa čak bih rekao i uništiti ulogu.

Koje su Vam najveće lekcije koje ste naučili kao glumac?

Naučio sam da publiku ne smijete podcijeniti, posebice ne djecu. Na sceni laž ne prolazi, ne možete je maskirati. Kada vam uloga ne ide, tada morate najviše raditi na njoj, jer je glumac odvjetnik svoje uloge, mora je braniti u predstavi. Po prirodi sam lijen, ali mi nikad u glumi ništa nije bilo teško raditi i dan i noć ako treba, samo da dođem do rezultata. Time sam i sam sebe iznenadio.  

Kako ste održavali inspiraciju i strast za glumom svih tih godina?

Jednom, ne tako davno, Zlatko Vitez mi je rekao: „A što je, Juričiću, ti u starosti praviš karijeru!“. Citirao sam Shakespearea i rekao da ne želim da me bude stid kada se zastor spusti. Nakon probe su me pitali gdje je to Shakespeare napisao. Odgovorio sam im da nije, ali da je lijepo to čuti.

Koje biste savjete dali mladim glumcima koji ulaze u kazalište i film danas?

Da uče, gledaju. Netko je rekao jednom: svi ljudi imaju problema, a glumci se time koriste. Savjetovao bih im da rade, uče od drugih, da ne budu opterećeni novcem i slavom, jer je to prolazno. Jedino dojam koji ostavlja njihova gluma ostaje i otvara vrata na tom njihovom glumačkom putu. Rekao bih im da ne budu umišljeni, bahati, ali ni suviše suzdržljivi, skromni, jer je to u našem društvu mana. Ako si skroman, imaš grešku, s tobom nešto nije u redu. Takve ljude društvo „makne s puta“,  pa dok se ti snađeš – više te nema.

Postoji li uloga koju ste oduvijek željeli odigrati, ali nikada niste dobili priliku? I neka koju jeste, ali biste bili sretniji da niste?

Nisam nikada imao želju za nekom ulogom. Rekao bih da sam sve što sam htio i odigrao. U 50 se godina puno toga odigra. No ipak, možda sam si priželjkivao ulogu Sonje u Čehovljevu Ujaku Vanji, koja nije za mene, nemam predispozicije, a nije bilo ni prilike. Oduvijek mi se sviđala zbog zadnjeg monologa u kojem je sve što stane u čovjekov život: dobrota, poniznost, pomirenje sa sudbinom, nada da će muka na koncu dobiti nagradu, ujaka u ujaku Vanji… rekao bih sve što je potrebno bilo je u tom monologu.

Glumi ste ostavili veliku ostavštinu. Kako gledate na to?

Nema ostavštine za nas. Naša umjetnost traje dok traje predstava. Što je, primjerice, ostalo iza najvećeg glumca našeg vremena, Pere Kvrgića? Samo sjećanje. Nakon nekog vremena i ono će izblijedjeti. Mi smo društvo kratkoga pamćenja. Da u budućnosti pitate neku mladu osobu tko je Pero Kvrgić, vjerujem da vam neće znati reći. Tako je to kod nas u svemu. Da te iste ljude pitate tko je Ico Hitrec, ni to vam ne bi znali reći, a bio je najveći europski nogometaš prije Drugog svjetskog rata. Za vrijeme toga rata, zahvaljujući svojoj popularnosti, mnoge je ljude spasio. Bio je veliki sportaš i veliki rodoljub. I na koncu – ništa od toga. Jednom je netko lijepo rekao za nas: mi Hrvati ne volimo sport, volimo pobjednike. Mislim da je to istina.

Sin Filip krenuo je vašim stopama. To nije neobično ni u svijetu, pa ni kod nas. Samo gledajući unatrag nekoliko desetljeća, mnogo je velikih glumačkih dinastija: Šovagović, Šerbedžija, Begović…

Filip je, kao i većina glumačke djece, odrastao u kazalištu, jer kad djecu nemate komu ostaviti, vodite ih sa sobom u kazalište na probu. Tako su se ta djeca i inficirala glumom. Ne čudi da je danas u kazalištu mnogo obitelji s više naraštaja glumaca. Kada je Filipu bilo 5 ili 6 godina, još je i frfljao, rekao mi je nakon brojnih proba na kojima je bio: „Tata, kada nas dvojica budemo zajedno glumili, hoće li ti biti neugodno kad vidiš da sam ja bolji?“ Neću Vam reći što sam mu tada odgovorio. (SMIJEH) Sada mogu reći da je mali gotovo i pogodio.

Jeste li ga pokušali odgovoriti od bavljenja glumom? Upravo zbog svih prepreka na koje ste i sami naišli.

Ne, nije mi smetalo što je htio na akademiju. Da je kći htjela, mislim da bi me to malo zabrinulo.

Zašto?

Glumicama je teže. Ženskih je uloga manje. Pogledate li podjele, samo su 2-3 ženske uloge. To znači da je konkurencija veća i teže je.

Kako je to izgledalo kada ste se Filip i Vi našli zajedno na sceni?

Radili smo jednu predstavu o dva lica – Život u kazalištu Davida Memeta (obilježio 40 god. umjetničkoga rada, nap. a.). Gluma je stresan posao. Na probama nismo bili otac i sin nego kolege, pa je često znalo i zaiskriti. Ponekad smo razgovarali i preko redateljice Franke Perković. Poručio mi je da naučim tekst, a ni ja njemu nisam ostao dužan. Da, znalo je biti zabavno. Kada bismo došli doma, bili bismo i dalje otac i sin.

Služba je služba, a družba je družba?

U kazalištu privatni život treba ostaviti pred vratima.

Ne treba posebno isticati zašto su roditelji ponosni na svoju djecu, no sigurno u profesionalnom smislu ima nešto što Vas posebice veseli, a resi Filipa kao glumca.

Kada gledam Filipa, najviše me veseli što je ostao na zemlji. Nije mu slava udarila u glavu, a mogla je, jer je u jednom trenutku bio iznimno popularan. Sjećam se da sam jednom došao u Zagvozd pa su mi ljudi rekli da je prije tjedan dana tu bio i moj sin i da je oko njega u jednom trenutku bilo 600 ljudi pa su ga redari morali izvlačiti van. No, on sam o tome mi ništa nije rekao, što znači da tomu nije pridavao veliki značaj. Možda su moji savjeti bili od koristi.

Podijelite s nama barem nešto.

Dok je studirao, znali smo noću dugo pričati. Svoje sam mu glumačko iskustvo nudio ne bi li izvukao neku pouku ili zaključak. Sada je u njegovoj karijeri došla neka nova faza, pa je iz uloga ljepotana morao prijeći u karakterne. I u njima ima zamki u koje se može skliznuti, no i to je dosta bezbolno prošao, moram priznati.

Publika Vas najviše poznaje kao komičara. Mijenja li se moda u humoru? Kada je bilo najteže nasmijati publiku?

Čini mi se da su vremena nekada bila opuštenija, da je publiku bilo lakše nasmijati. Danas kao da nikomu nije do smijeha, a nikada nije bio potrebniji. Smijeh je kao terapija. I za komičara se čovjek isto mora roditi, a kada osvijestite svoj talent, morate ga brusiti. Morate osluškivati publike, motriti reakcije, kako bolje doprijeti do njih. Tu se uvijek treba čuvati da ne prijeđete granicu i odete u karikaturu, a toga sam se čitav život čuvao.

Jeste li zbog tih principa odbili neke uloge, angažmane?

Nisam htio gostovati u seriji Naša mala klinika, iako je honorar bio dobar. Možda sam bio malo i grub, rekavši da se ne želim kreveljiti.

Je li bilo i gorkog smijeha?

Pamtim dvije posebno neugodne situacije, koje, da nisu bile dramatične, bile bi i komične. Naime, na jednoj se predstavi jedan gledatelj toliko smijao da mu se ukočila čeljust. Nisam ni znao da je to moguće. Druga nezgoda dogodila se na mojoj monokomediji Ja, deda na kojoj je jednoj mladoj djevojci pozlilo – valjda od previše uzbuđenja dobila je epileptični napad pa smo prekinuli predstavu.

Predstavu kojom ste obilježili ovaj veliki jubilej, posvetili ste velikom glumcu Ivi Serdaru. Priča nije nimalo vesela.

Posvetio sam je velikom, podcijenjenom glumcu Ivi Serdaru. Htio sam ga izvući iz tog mora zaborava. Ne znam jesam li uspio, ali bio mi je to cilj. On je bio otac stand-up komedije, ali ne ovakve kao danas, jeftine l’art pour l’art – umjetnost radi umjetnosti i zabava radi zabave. Ne libe se ničega samo da ljude na smiju: psuju, pričaju viceve o seksu, politici. Serdar je to radio na višoj razini. Bila je to demonstracija onoga što jedan glumac može: glumiti, recitirati, pjevati. Nakon njegove predstave iz kazališta niste izlazili prazni kao što ste došli. To je velika i važna razlika između njega i današnjih stand-up zabavljača. Bio je narodni glumac, kakvoga danas zapravo ni nemamo. No on, kao i mnogi drugi, ostali su ispod radara nezasluženo. Po horoskopu sam rak, u podznaku riba. Kažu da ne može gora kombinacija biti: pun emocija, sa stalnom potrebom da višak iz sebe izbaci. Uvijek sam želio igrati drame, no uglavnom sam igrao komedije i nije mi žao, jer što ste ozbiljniji, stvari postaju smješnije.

Kako ste se prilagodili životu izvan scene nakon umirovljenja?

Tako što i dalje radim. Ne intenzivno kao prije, ali tu sam. Rekao bih da i dalje trajem. Kada ne radim, odem na grunt. No, to je kao i uloga: ako ga ne održavate, propada. Pratim Filipov razvoj, kako mu ide, ponekad razgovaramo o našem poslu. Ne dajem mu savjete niti sam mu ih ikada davao, jer se s glumom morate roditi – tomu vas nitko ne može naučiti. No znao sam mu reći što ga sve čeka, pa sam u tom smislu bio koristan. Unuci Bartol i Jan pomalo pokazuju zanimanje za glumu, posebice Bartol koji je već 3-4 puta na Lidranu došao do završnice. To znači proći nekoliko koraka. Filipov najmlađi sin, petogodišnji Lav i ja kada smo skupa pripremamo predstavu. On je uvijek vuk, a ja sam sedam kozlića. Probao sam to okrenuti, ali ne pušta on ulogu.

Zahvaljujemo Vam na razgovoru i želimo puno sreće u daljnjem umjetničkom radu.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. travnja 2024.