Razgovarala: Maja Đurinović

Spektakl je premijerno izveden 10. listopada 2020. na platou pored zagrebačkoga školskog igrališta Elipsa, gdje je za tu prigodu složeno i improvizirano gledalište, na danjem svjetlu i uz sve važeće mjere opreza vezane uz COVID. No, vjerujem da u to vrijeme nije bilo jednostavno izaći s premijerom, odnosno osigurati ni taj, kako je Jelena Mihelčić primijetila u svom osvrtu na Plesnoj sceni, prilično „neugledan prostor“?

I prije poziva na suradnju sa Studijem, imala sam želju raditi projekt na temu sleta i unisonog kretanja plesača kao najočitijeg plesnog klišeja. Vanjska lokacija bila je logičan izbor. To srednjoškolsko igralište u srcu Zagreba poznato mi je još iz djetinjstva, i od tada nije se bitno promijenilo pa još uvijek ima ozračje istočne Europe iz doba socijalizma. Svidjela mi se njegova zapuštenost, atletska staza puna rupa koja okružuje taj travnati centralni prostor kao na stadionima. Prve probe održane su u centru tog prostora, no ubrzo se pokazalo da je na neravnoj površini punoj rupa i busena trave nemoguće izvoditi suptilniju vrstu pokreta do koje mi je bilo stalo. Stoga smo unutar istog igrališta premjestili probe na izdvojeni dio zapuštenog odbojkaškog igrališta s betonskim raspucanim podom. Taj prostor definirao je i nešto užu vizuru publike. Ono što mi je posebno drago na toj lokaciji jest da publika vidi drugi plan u kojem se, dok predstava igra, odvija svakodnevni život mjesta: ljudi trče, šeću pse, djeca se igraju ili netko zastane i gleda predstavu ne znajući da je njegova prisutnost postala dijelom izvedbe. Tako ples postaje dio nekog realnog mjesta i vremena, a to je nešto što me zanima kroz niz mojih site specific radova. Deset dana prije prvotno predviđene premijere u proljeće desio se lockdown pa smo nastavili s radom na istom mjestu tek najesen. Pandemija je utjecala samo na vrijeme premijere, ne i na mjesto i uvjete igranja Spektakla.

Poznata si po angažiranim radovima u kojima uvijek s finom dozom ironije aludiraš na situaciju na suvremenoj hrvatskoj plesnoj sceni. Jedan od ključnih problema je prostor; a kada se i dođe do scene, ne postoji vrijeme za pripremu predstave u kazališnom smislu, poput oblikovanja svjetla. Pa se onda, već dulje vrijeme, radije odlučuješ za eksterijere, zanimljive ambijente u koje smještaš plesnu gerilu, tajnu službu (kao u Nevidljivom plesu) odnosno prekarne plesne radnice. U tom smislu, koliko je uopće pandemija utjecala na temu i izvedbu tvoje koreografije?

Nažalost, ali ponekad i na sreću, manjak pristupnosti pravim izvedbenim prostorima za suvremeni ples gura – ne samo mene nego i druge plesne umjetnike u Hrvatskoj, na promišljanje prostora i plesa na drugačije načine od onog klasično kazališnog. Posebno su mi dragi gledatelji koji se slučajno zateknu na mjestu izvedbe i postanu plesna publika jer ih je izvedba iskreno zainteresirala. Moglo bi se reći da su razgovori s ljudima svih profila koji nam prilaze za vrijeme procesa rada na projektima dobar način za senzibilizaciju i razvoj plesne publike. Također ima nešto lijepo u demokratičnosti pogleda na site specific izvedbi i nesiljenju ljudi da sjede u crnoj kutiji i gledaju samo to što smo svjetlom obasjali.

Stvaranje i igranje u nekontroliranim uvjetima rada ima puno svojih i dobrih i loših strana za ples. Na ovu vrstu rada odlučila sam se procijenivši da trenutno više toga dobivam nego gubim. Pandemija je samo dodatno potencirala smjer u kojem sam već stvarala.

Često surađuješ s glazbenim umjetnikom Stanislavom Kovačićem?

Stanko istinski voli i razumije kazalište, a kroz dugi niz naših suradnji uvijek iznova pokazuje izrazitu otvorenost prema novim idejama i pokušajima kako razvijati paralelne linije i odnose glazbe i plesa. Osim što je izvrstan skladatelj i glazbenik, čini mi se da nam se senzibiliteti podudaraju. On ne zazire od sviranja na vanjskim lokacijama, ne komplicira i uživa u izvedbama, pa ne vidim razlog zašto ne nastavljati suradnju koja super funkcionira.

U programskom tekstu dramaturginje Jasne Žmak najavljeno je preispitivanje naslijeđa Studija za suvremeni ples, najstarijeg aktivnog hrvatskog plesnog ansambla, koji je u svojoj drugoj fazi 1970-ih, vezanoj uz vodstvo Tihane Škrinjarić, bio pojam profesionalnog, izvrsnog scenskog spektakla. U to vrijeme Studio je bio iznimno prepoznatljiv mainstream. Neke koreografije izvodilo je i do 20 plesača – u jednakom omjeru plesačica i plesača. A paralelno se razvijala i događala suvremena i alternativna scena kroz nastupe KASP-a i ZPA. Nedostaje li nam danas takav, u prvom redu jaki plesački ansambl koji bi održavao mainstream? (Što uopće znači danas održavati plesni ansambl?)

U trenutnoj konstelaciji plesne scene u Hrvatskoj ne mogu tvrditi da postojanje mainstream ansambla nedostaje. Mislim da je format ansambla, kao i stalne kazališne trupe, tvorevina iz prošlog stoljeća koja je u današnjim produkcijskim uvjetima neodrživa i dugotrajno kontraproduktivna za kazališne umjetnike. Problem je više u tome što su budžeti plesnih produkcija zaista mali i ne dopuštaju angažman većeg broja izvođača, a kada se tome pridodaju kostimi, scenografija, svjetla, promocija i neophodan broj izvedbi na solidno tehnički opremljenim kazališnim scenama, evidentno je da nikada nećemo imati spektakle. Ne vjerujem da autori ne bi željeli raditi i vizualno atraktivnije predstave, ali im trenutni uvjeti rada to ne dopuštaju.

Koliko si/ste duboko uspjeli uronili u arhivske materijale tijekom procesa rada? I koliko je to bilo bitno? U izvedbi koristite pozicije tijela s fotografija; plesačice izgovaraju i neke tekstove?

Prije početka rada pregledala sam mnogo video-materijala tj. arhivske građe, što je – s obzirom na medij plesa, materijal cjelovitijih informacija od npr. fotografija ili tekstova.

No svaka vrsta citatnosti u smislu rekonstrukcija segmenata činila mi se prebanalnom. Referentnost na to vrijeme i poimanje klišeja plesa bile su mi dovoljan poticaj da zajedno s promišljanjima svih plesačica krenemo u projekt na neki naš način.

Ono što sam željela istaknuti kroz ovaj projekt jest činjenica da Studio ne bi opstao sve te godine bez napornog i kontinuiranog rada čitave njihove zajednice. To je vrsta rada koja pomalo djeluje i uzaludno jer se čini da stalno kreće ispočetka, da ničemu i nikomu ne služi, da stalno susreće iste prepreke koje se jedino nekom suludom ustrajnošću i vjerom u umjetnički čin mogu savladati. Stoga plesačice-radnice nose uprljane radničke kombinezone ispod kojih su nježni plesni dresići koje otkriju tek u drugom djelu predstave.

Fotografije iz monografije Studija, iz razloga što su to dokumenti samo djelića sekunde nekog pokreta, puno su više otvorile moju maštu kako da iz sadašnjeg vremena pokušamo dočarati i referirati se na estetiku pokreta 60-ih i 70-ih godina. Plesačicama je također takva vrsta zadatka bila puno izazovnija i zanimljivija od one puko reproducirajuće, jer su trebale razmišljati o spoju njihovih suvremenih tijela i pokreta s fragmentima tuđe plesne prošlosti.

Mislim da je rezultat takvog spoja ispao jako zanimljiv jer su plesni materijali ostali vrlo osobni a opet s jasnim smjernicama estetike iz prošlosti.

Rečenice izgovorene tijekom predstave malo pomažu gledatelju pri pojašnjavaju konteksta predstave te unose dozu humora kroz koji predstava postaje još komunikativnija, jer želja nam je bila napraviti projekt ne samo za plesne znalce i sladokusce.

Bez obzira na kostimografski ujednačen imidž radničke klase, konotacije zajedničkog poleta omladinskih akcija i sleta,  plesačice (Ana Mrak, Ana Vnučec, Martina Tomić, Ida Jolić i Tea Maršanić) su vrlo rijetko unisone – njihovo zajedništvo je individualno rješavanje i interpretacija zadataka unutar zajedničke akcije?

Kroz ovaj rad želja mi je bila istražiti kako sve možemo biti i raditi zajedno. Što je to što uvjetuje u oku gledatelja da plesači rade na istom zadatku tj. ideji, kako rastvarati vrijeme i prostor u koreografiji u tu svrhu? Bezbroj odgovora je moguće i upravo je u tome i ljepota suvremenog plesa – da svatko misli svojom glavom i nudi vlastita rješenja, ali u istom zajedničkom smjeru. To bogatstvo i vrijednost različitosti može se vrlo lako preslikati i na ostale segmente društva. Mislim da je jednoumlje opasna stvar. A u plesu, po meni, ono stvara predvidljivost i dosadu.

Znamo da su plesači odlični fizički radnici – kako iz radosti tjelesnog djelovanja, tako i iz nužde. Snažne, spretne djevojke u kombinezonima koje uz plesne sekvence i impro-varijacije preslaguju konstrukcije od teških metalnih cijevi, pri čemu u kratkom zastoju lamentiraju na temu spektakla, u cjelini su prilično ironičan autorski komentar. Uostalom, kao i naslov, svjetlosnim godinama udaljen od efektnog glamura.

Hmm, meni je ovo pravi spektakl (s malo ironije ali bez prevare) u posebno spektakularnoj izvedbi svih plesačica i glazbenika.

©Maja Đurinović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. siječnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija