LILI ČAKI (Murska Sobota, 6. studenog 1923. – Zagreb, 19. studenog 2021.)

Svestrana umjetnica zlatnog doba zagrebačke operete

Lili Čaki bila je vrsna pjevačica, plesačica i glumica te jedna od najomiljenijih umjetnica svekolikog hrvatskog glumišta koja je oduševljavala stvaralačkom energijom i svestranošću. Tijekom karijere sudjelovala je u stvaranju Komedijinog operetnog i mjuzikl-ansambla.

U svojoj 99. godini zauvijek nas je napustila umirovljena članica umjetničkog ansambla Kazališta Komedija Lili Čaki. Rođena je 6. studenog 1923. u Murskoj Soboti (Prekmurje) kao Lili Legenstein. Odrastala je djelomično u Čakovcu, odakle u devetoj godini odlazi na školovanje u Budimpeštu. Ondje je učila klasični balet, akrobatiku, step, klavir. U tom gradu upisuje Državnu glumačku školu (gdje uzima umjetničko ime Čaki, kao posvetu rodnom gradu, čija je počasna građanka od 2016. godine), po čijem završetku odmah dobiva angažman u jednom peštanskom kazalištu. Nakon jedne sezone, krajem Drugoga svjetskog rata, ponovno se našla u Čakovcu, odakle se više nije mogla vratiti u Budimpeštu. Godine 1949. angažirana je u riječkoj operi, a od 1951. godine – nakon gostovanja u tek otvorenoj zagrebačkoj Komediji, stalno djeluje u tom kazalištu. Pjevanje je usavršavala kod prof. Borčić i prof. Safret. Osim brojnih subretskih uloga, počinje koreografirati, čime se bavila do poznih godina.

Godine 1998. Lili Čaki odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi, a godine 2010. ovjenčana je Nagradom hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla, kada je žiri (Jagoda Martinčević, Miljenko Grgić, Maja Stanetti) istakao da šest desetljeća na sceni Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija obilježava karijera Lili Čaki – pjevačice, plesačice i glumice, jedne od najomiljenijih umjetnica svekolikog hrvatskog glumišta. Čak nekoliko generacija zaljubljenika u kazalište prati tu vedru karijeru ostvarenu na istoj sceni na kojoj se Lili Čaki i u poznim godinama još pojavljivala u komadu Skidajte se do kraja, oduševljavajući i publiku i mlađe kolege zaraznom vitalnošću. Zahvaljujući urođenom scenskom talentu i velikoj muzikalnosti, kao i vrhunskom školovanju ostvarenom u Budimpešti, Lili Čaki sudjelovala je tijekom karijere u stvaranju Komedijinog najprije operetnog, a zatim mjuzikl-ansambla, oduševljavajući stvaralačkom energijom i svestranošću. Kao školovana plesačica stepa ostvarila je iznimno zahtjevnu koreografiju tog plesnog oblika u mjuziklu Kralj je gol Alfija Kabilja i Milana Grgića te je pedagoškim radom oblikovala i kreacije mnogih mladih kolega. Omiljena u ansamblu i kod publike, velika gospođa zagrebačkog vedrog kazališta uvijek je bila skromna i samozatajna, svim svojim umjetničkim darovima posvećena projektu i uvijek naklonjena mladima koji su iz njezina znanja i iskustva mogli mnogo naučiti. Cjelokupnim svojim djelovanjem Lili Čaki pripada poslijeratnom zlatnom dobu zagrebačke operete, kao što je i svojom zaigranom znatiželjom i vitalnošću obilježila i nove žanrove u kazalištu na Kaptolu, zaključio je tada žiri. 

Trinaestogodišnja Lili Čaki za vrijeme školovanja u Budimpešti

Lili Čaki je u ansamblu kazališta Komedija ostvarila brojne uloge u operetama, mjuziklima i komedijama, djelujući istodobno i kao koreografkinja te asistentica redateljima. Od debija u ulozi princeze Mi u opereti Zemlja smješka Franza Lehàra koja ju je predodredila za operetni subretski repertoar, Lili Čaki odigrala je pedesetak uloga u djelima domaćih i inozemnih autora, među kojima se posebno ističu uloge i uloge u operetama Zemlja smiješka (Mi), Silva  / Kneginja čardaša (Kontesa Stasi), Grofica Marica (uloga Lize), Barun Ciganin (Arsene), Splitski akvarel (Perina), Kod bijelog konja (Ottilija), Mala Floramye (Miss Beautyflower), mjuziklima Guslač na krovu (Oma Cajtl), Car Franjo Josip u Zagrebu (Gđa Farkaši), Skidajte se do kraja (Starija gospođa). Ostvarila je koreografije u predstavama Zemlja smiješka, Grofica Marica, Barun Ciganin, Splitski akvarel, Mala Floramye, Čovjek iz Manche, Tko pjeva zlo ne misli i brojnim drugima, a u mjuziklu Chicago bila je savjetnica za mađarski jezik.

U povodu dodjele Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo, s Lili Čaki razgovarala je za Hrvatsko glumište Marija Barbieri, te ovom prilikom prenosimo taj intervju.

Dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo, umjetnica je koja je cjelovitošću plesno-pjevačkih i glumačkih kvaliteta obilježila djelovanje zagrebačke Komedije od njezina postanka, njezine zvjezdane operetne trenutke i iskorak u mjuzikl. Visoko profesionalno osposobljena Lili Legenstein, koju poznajemo kao Lili Čaki, bila je za to predodređena.

Kako ste doživjeli ovu nagradu?

Nagrada je bila zemljotres za cijeli moj organizam. Još se nisam posve pribrala. Nisam je željela primiti na pozornici jer teško hodam. Desetljeća na sceni, svakodnevno naporno vježbanje učinili su svoje. Mislila sam da je bolje da ostanem u loži. Nisam doduše vjerovala da će to biti centralna loža nego neka sa strane. Kad sam čula taj veliki pljesak i vidjela gledalište na nogama, obuzeo me krasan osjećaj. U trenutku mi se odvrtio životni film. Sve sam podredila svome pozivu. Bilo je teško izdržati, ali da se ponovno rodim, isto bih ponovila. U mojim venama je glazba i ritam. Zahvalila sam toj dragoj publici na divnom pozdravu i izrazila najdublju zahvalnost svima koji su mi omogućili da primim ovo krasno priznanje.

Kako ste zapravo postali Čaki, ili na mađarskom Csáky?

Kad sam se upisala u Državnu glumačku školu u Pešti i mislila da ću tamo zauvijek ostati, činilo mi se da će biti vrlo teško zapamtiti prezime Legenstein i uzela sam Csáky prema Čakovcu. Moja je diploma s tim prezimenom.

Imali ste nesvakidašnji životni put.

U stanovitom smislu, da. Rođena sam u Murskoj Soboti, u Sloveniji blizu mađarske granice. Kad sam imala tri godine preselili smo se u Čakovec, gdje je moj otac unajmio kavanu u centru grada koju je vodio u bečkom i peštanskom stilu. Uveo je sport u Čakovec. Otkrio je našeg slavnog tenisača Franju Punčeca i bio mu je učitelj. Otac je bio muzički znalac pa je u meni već kao trogodišnjem djetetu uočio izvanredan osjećaj za ritam, i kad sam imala devet godina poslao me na školovanje u Budimpeštu. Pešta je tada bila poznata po izvrsnim školama. Iz Rusije, točnije tadašnjeg Sovjetskog Saveza, došao je izvrstan baletni pedagog – kao što je kod nas bila Margareta Froman. Preko puta umjetničkog ulaza u Operu iznajmio je cijeli kat u velikoj palači i osnovao baletnu akademiju Troyanov. Imao je posebnog, također ruskog majstora za parternu akrobatiku, jer nije bilo dovoljno raditi samo na špici, a jedanput na tjedan dolazio je step-majstor. Osim prekrasno uređenih plesnih prostorija, bila je tu i prostorija za mame i guvernante koje su čekale svoje djevojčice nakon vježbanja. Na kraju godine bile su produkcije u koje se ulagalo mnogo truda, priređivalo posebne koreografije, nabavljalo krasne kostime. Ne trebam reći koliko je taj luksuz mjesečno koštao moje roditelje!

Postavili su za mene koreografiju na glazbu koju je koristio Gene Kelly u filmu Pjevajmo na kiši. Radilo se vrlo oštro, bilo je naporno, ali su me doveli do perfekcije. Vježbala sam klasični balet, step, akrobatiku i stekla svestranost potrebnu za moderni teatar. Usporedo sam učila glasovir, dobro sam ga svirala. Uzimala sam i satove pjevanja. Voljela sam i modernu glazbu, jazz, obožavala Eleanor Powell. Gershwinovu Rapsodiju u plavom (Rhapsody in blue) naučila sam napamet točno onako kako piše u notama. Dobila sam diplomu i nastavila se usavršavati u Državnoj glumačkoj školi. Divila sam se Ginger Rogers, Fredu Astairu, Geneu Kellyju. Oni su stepali s očitom klasičnom naobrazbom, elegancijom, čistim skokovima, piruetama i čvrsto sam uvjerena da je podloga svemu klasika. Jedanput sam spontano izjavila da sam prije proplesala nego prohodala, i to je točno. 

Lili Čaki kao Princeza Mi u popereti Zemlja smiješka Franza Lehara, Kazalište Komedija

Zašto niste ostali u Budimpešti nego ste se vratili u Hrvatsku?

Nakon završene trogodišnje glumačke škole muzičkog smjera dobila sam glavnu ulogu u američkoj muzičkoj komediji Đačka ljubav u Velikom operetnom teatru. Tada su svi diplomanti nakon završene škole morali ići u  provinciju da ispeku zanat. Ali ja sam željela biti subreta u velikom teatru! Tada glasoviti skladatelj, ravnatelj triju kazališta Mihály Erdély, našao je rješenje. Rekao mi je: „Kod mene ćete u jednoj godini igrati dvije predstave dnevno. Ako budete izdržali, to će vrijediti kao dvije godine prakse u provinciji.“ Naravno, potpisala sam ugovor. No bilo je to za vrijeme rata, koji zapravo u Budimpešti nismo ni osjećali, osim nestašice hrane. On se bližio kraju i nastalo je strašno vrijeme. Jedva smo, cijela moja obitelj, izvukli živu glavu.

Ratni vihor vratio nas je u Čakovec, koji je od 1941. do 1945. bio pod mađarskom okupacijom. A onda su  Nijemci okupirali Mađarsku, jer je kancelar Miklós Horthy prekasno zaključio da bi trebalo preći k Saveznicima. Sklonili smo se na selo nekoliko kilometara od Čakovca koji je bio bombardiran. Oslobodili su nas Bugari, partizani i Rusi. Povratka u Peštu više nije bilo. Granice su bile zatvorene. Moj otac je bio hotelijerski i ugostiteljski stručnjak i vlast ga je poslala u Opatiju, iz koje su odselili Talijani, da tamo sredi hotelsku situaciju. S vremenom mu se pridružila cijela obitelj.

Preda mnom je bila Riječka opera. I tu je 1949. počela moja karijera. Hrvatski jezik tada sam prilično loše govorila pa me poznati dirigent iz Zagreba Zdenko Peharda uveo u balet, kojemu je na čelu  bila slavna Olga Orlova. Ubrzo sam stekla kondiciju i počela dobivati manje solističke uloge. Opera je imala nekoliko vrsnih pjevačica i tu nije bilo za mene mjesta. U drami također ne – jer nisam dobro vladala jezikom. Dakle, opereta. Postavljala se Zemlja smiješka Ferenca/Franza Lehára, ponudila sam se Upravi za ulogu princeze Mi i 1950. debitirala u Operi Narodnog kazališta Ivan Zajc.

Ali Zagreb Vas je privlačio.

Svakako. U Rijeci je bilo lijepo. Stanovala sam u prekrasnom stanu u Opatiji, ali Zagreb je Zagreb, za operetu svakako, a pogotovo za mjuzikl. Slučaj je htio da su me u upravo osnovanoj Komediji htjeli čuti kao Mi. Komedija je počela s radom 1. studenog 1950., 23. prosinca pjevala sam Mi i u rujnu 1951. stupila u stalni angažman. Trajao je do mog odlaska u mirovinu 1982. s četverogodišnjim prekidom od 1961. do 1965. kad sam se vratila u Rijeku. U Komediji sam najprije bila subreta a onda koreografkinja. Pjevanje sam učila kod Marije Borčić. Koreografiju nisam nikada učila, to sam imala u sebi. Imala sam mašte, a bez nje se ne može biti ni dobra glumica. Upijala sam sve što sam gledala. U tome mi je osim osjećaja za ritam pomagao i apsolutni sluh. S Vladom Štefančićem često sam zajedno nastupala. Kad je on postao redatelj a ja koreograf, dopunjavali smo se i pomagali jedno drugome jer smo znali kako dišemo.

Kako je protekao Vaš prijelaz iz operete u mjuzikl?

Izvrsno. Kad su naši sjajni, kako smo ih voljeli zvati, kućni autori Grgić i Kabiljo krajem 1969. napisali naš prvi mjuzikl Velika trka igrala sam glavnu ulogu Elize, zajedno s Vladom Krstulovićem. Ali to su još bili prvi mačići mjuzikla, bez baleta; bio je to više politički igrokaz. Kad smo radili Guslača na krovu 1970., što se smatra početkom mjuzikla u Hrvatskoj, došao je s Broadwaya koreograf Ray Harrison i s njim sam postavljala vrlo kompleksnu koreografiju. U prvom prizoru, kad se skupe svi žitelji Anatevke, scena nije mogla biti statična. Svi su morali biti u pokretu. Sa svakim sam posebno radila. Nije čudo da sam izglodala svoje zglobove koliko sam derala scenu! Onda su Grgić i Kabiljo napravili Jaltu koja je do danas naš naj-mjuzikl. Sanda Langerholz je bila predivna. Bila je naša glumica broj 1 u svim mjuziklima. Vrlo malo kolegica tako govori o njoj, ali ja nemam u sebi onaj hrvatski jal i od srca joj priznajem veličinu.

Jeste li gledali nova uprizorenja Jalte?

Jesam. Izvrsno. Opet se i Vlado dokazao.

Čega se poslije toga rado sjećate?

Iz godine 1980. Čovjeka iz Manche s izvrsnim Đanijem Šeginom, pa koreografije stepa u Ka2O 1985. i opet koreografije stepa u mjuziklu Kralj je gol Grgića i Kabilja 1994. s Dubravkom Ostojić i Draženom Čučekom. Nisu imali pojma o stepu, ali su vrlo ozbiljno radili, odlazili kod Sonje Kastl na vježbe i održali su lijepu kondiciju. Morala sam raditi s kompletnim baletom – koji su glumili mornare s jahte. Svi su morali učiti step i morala sam pojedinačno kontrolirati svaki njihov korak.

Vidite li svoju nasljednicu? Nekoga tko je isto tako svestran kao Vi?

Svi, ali svi mladi danas su svestrani. Jedna je bolja od druge. Pratim ih i to me veseli.

A tko se bavi podučavanjem stepa?

Bojan Valentić koji se usavršavao u Americi i Australiji. Vrlo je talentiran i sposoban.

I danas ste vjerni Komediji?

Naravno, doduše prvenstveno kao posjetitelj. Pratim rad ansambla, često sam na pokusima.

Ali niste samo gledatelj. Igrate i u jednoj predstavi.

Da, u mjuziklu Skidajte se do kraja ulogu starije zločeste gospođe. Imam svega nekoliko rečenica, ali se pomno pripremam i dobro sam ih uvježbala, jer me se u svakom kutku našeg malog teatra mora dobro čuti i razumjeti.

Nažalost, velika je boljka današnjih glumaca da ih se prilično slabo razumije.

Dikcija je vrlo važna i glumac se mora razumjeti. To je prvo i osnovno.

Kako je došlo do toga da prihvatite tu ulogu?

Zahvaljujući Igoru Mešinu, koji je tada postavljao svoju prvu režiju. Došla sam slučajno na jedan pokus, on me ugledao i davao neke znakove. Mislila sam da je nešto u vezi s mađarskim jer sam uvijek bila tu da pomognem oko mađarskog jezika koji perfektno govorim jer sam se na njemu školovala. Međutim, on mi je u stanci prišao i ponudio ulogu jer,  rekao je: „To nije samo moja ideja nego svi mi to želimo.“  Odbila sam jer sam se baš spremala na put u moju Opatiju, a onda je proradio profesionalni crv. A zašto ne bih prihvatila, kad me svi žele? I eto, već pet godina igram tu ulogu, iskoreografirala sam je, sto posto sam koncentrirana jer je i koncentracija neophodna i svaki put dobivam pljesak na otvorenoj sceni.

Kad je „kraljica stepa“, kako su Vas nazivali, zadnji put stepala?

Kad je televizija prije nekoliko godina radila dokumentarac o meni. Redateljica je željela da stepam. Nisam htjela prihvatiti, bojala sam se da neću moći više stepati na posebnim cipelama koje imaju sprijeda i na peti aluminijsku pločicu, ali me uspjela nagovoriti. Stepala sam s Bojanom. On je sjajan.

Što sad radite osim što ste redovito u kazalištu Komedija s ove ili one strane rampe?

Pratim sve što se događa oko nas i u svijetu, slušam dobru glazbu i čitam dobru knjigu. Pogledam dobru televizijsku seriju. Jedanput godišnje odem u Budimpeštu da se informiram o tamošnjim kazališnim događajima i vratim se s knjigama.

©HDDU, Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. studenog 2021.