Piše: Josip Grozdanić

Kao i svi veliki glumci, odnosno općenito kao artisti kojima umjetnost nije zanimanje nego životni poziv kojemu se predaju praktički doslovce do posljednjeg daha, i Mustafa Nadarević je bio iznimno skromna i samozatajna osoba. U razgovorima za medije i pri dodjelama nagrada, kojih je tijekom karijere dulje od pola stoljeća osvojio tridesetak, podjednako za domete na kazališnim pozornicama kao i na filmu, te podjednako za ostvarenja ispred i iza kamere kao i za nastupe na daskama koje život znače i za kazališne režije, Nadarević je uvijek bio tih, nenametljiv i izrazito skroman.

U tim razgovorima praktički uvijek kao da mu je bivalo nelagodno i kao da bi radije bio tko zna gdje drugdje, ne zbog toga što je osvajao nagrade, jer one su bile neizbježna i posve zaslužena priznanja njegovog artističkog umijeća, nego iz razloga što se zbog tih nagrada naknadno morao ispovijedati intervjuisti(ca)ma i publici. Što im je morao otkrivati tajne svog zanata, govoriti o svom djetinjstvu i glumačkim počecima, o suradnjama s ovim redateljima i onim glumicama, o histrionskim bravurama ostvarenima na teatarskim daskama te filmskim i televizijskim setovima, o gestama i grimasama, i o svemu ostalom o čemu u izuzetno autentičnoj istoimenoj pjesmi pjeva Arsen Dedić. O životu koji se stvarno proživljava dok je glumac pred publikom, o ljepoti koja se tada pronalazi, o svoj boli koja nestaje kad se svjetla gase, o umnim i banalnim komadima koji se postavljaju i u kojima se nastupa, te o ubojicama i herojima koje utjelovljuje pod električnim sjajem, dok je već sutradan ujutro tek sporedno lice koje jedva spaja kraj s krajem.

A Nadarević je bio maestralan u svim ulogama koje je tumačio, bile one manje ili veće, važnije ili sporednije, više ili manje prestižne, baš kao što je bio sjajan i u svim načinima svog umjetničkog djelovanja. Ponajviše dakako glumačkog, ali i redateljskog, za koje je na Danima satire dva puta osvojio nagradu Zlatni smijeh – 1991. godine za režiju Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana, a 13 godina kasnije za prilagodbu Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, u vlastitoj režiji. No krunu njegova ne-glumačkog rada u kazalištu predstavljala je Hasanaginica, prema Milanu Ogrizoviću, za režiju i dramski tekst koje je ovjenčan nagradom Tito Strozzi, te za ulogu Hasanage nagradom na Festivalu glumca u Vinkovcima.

Na početku glumačke karijere član Zagrebačkog kazališta mladih, Nadarević je od 1969. pune 43 godine do odlaska u mirovinu bio član ansambla i prvak drame HNK, istodobno nastupajući na pozornicama Dramskog kazališta Gavella, Kerempuha, riječkog i splitskog HNK, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. U svim svojim kazališnim ulogama, od Pometa u Dundu Maroju i Henryja u Kralju Richardu III, preko Leonea u Gospodi Glembajevima i Willyja u Smrti trgovačkog putnika, do Cyranoa u Cyranou de Bergeracu i don Zane u Gloriji, Nadarević se iznimnom predanošću i suptilnošću zavlačio pod kožu likova koje je tumačio, nenadmašnom sugestivnošću i preciznošću interpretirajući ih u svoj raskoši i razigranosti svoga histrionskog dara. Dakako da nikad nije glumio, nego je uvijek i bez iznimke postajao lik kojeg je utjelovljivao, minuciozno govorom tijela, detaljnim pokretima i mimikom dočaravajući bogate lepeze stanja, raspoloženja i djelovanja tog lika. Posjedovao je sposobnost tolikog poistovjećivanja s ulogama te impresivnog iznošenja pred publiku lepeza karakternih nijansi i psiholoških slojeva likova koje je tumačio, da je ne samo plijenio gledateljsku pozornost nego i izazivao strahopoštovanje, kod publike baš kao i kod kolega glumaca.

Jer, teško je u povijesti domaćega glumišta pronaći nekog tko je s tolikom snagom, energijom, uvjerljivošću i sugestivnošću znao dočarati i najsitnije detalje psihopatologije likova kakvi su Leone Glembaj, i u kazalištu i u Vrdoljakovu filmu, poremećeni glazbenik Mihailo u romantičnoj horor-drami Već viđeno Gorana Markovića, ili don Fernando u također Vrdoljakovu Kiklopu. Potonji, unatoč malom broju scena u kojima se u filmu pojavljuje, upravo zbog dijalozima, bojom i intonacijom glasa te govorom tijela fascinantno naznačenog mraka psihe lika, ponajviše u sekvenci hodanja i razgovora s Melkiorom Tresićem oko zgrade HNK, u svijesti gledatelja trajno se urezao kao jedna od simbolički najvažnijih i najmarkantnijih Nadarevićevih glumačkih kreacija na filmu. Štoviše, upravo je takva psihopatologija – koja nije morala nužno biti razvidna u ponašanjima i djelovanjima nekih od likova koje je interpretirao, ali je često bila tu negdje, manje ili više naslućivana, odnosno tek minimalistički ali dovoljno jasno sugerirana, bila jedno od najmarkantnijih obilježja Nadarevićeva glumačkog umijeća.

Kao primarno kazališni glumac koji je teatarsku glumačku tehniku iznimno učinkovito prilagodio filmu, oslanjajući se prvenstveno na facijalnu ekspresivnost, savršenu glasovnu artikulaciju i izražajnost te odabir uloga neurotičnih, nesigurnih i zdvojnih likova, ostvario je i niz izvrsnih filmskih i televizijskih uloga – od debija u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata Branka Ivande, preko ljubomornog i za očevu nesreću krivog ujaka Zije u Kusturičinu Ocu na službenom putu, kao i spomenutog Leonea Glembaja koji mu je donio Zlatnu arenu, do role protagonističina oca u Ogrestinim Ispranima, za koju je osvojio drugu Zlatnu arenu, te inženjera Duje u kultnoj TV-seriji Velo misto Miljenka Smoje i Joakima Marušića.

Pripremajući se za rolu „fetivog” Splićanina od „kolina”, prema nekim Splićanima „uz Vladimira Bearu najboljeg golmana kojeg je Hajduk ikad imao”, Nadarević je patio od izražene treme i nesigurnosti, ponajviše zbog splitske čakavštine kojom je morao govoriti kao da njome govori čitav život, a on je uopće nije razumio, a ponekad nije ni znao što govori. No bio je izuzetan profesionalac, posvećenik glume kojoj se predavao do kraja, bez imalo zadrške i proračunatosti, što mu je naposljetku 2018. godine donijelo i Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. I upravo zbog toga u povijesti domaćega glumišta ostaje upisan kao jedan od najvećih i najznačajnijih, ali i najomiljenijih glumaca koji su stvarali hrvatsku kulturu.

©Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. prosinca 2020.