Eliza Gerner, Milan Arko, Svjedoci Krležina odlaska, Prometej, Zagreb, 2002.

Jedan drugačiji Krleža

Eliza Gerner ostavlja vrijedan portret jednog od najvećih hrvatskih književnika, ali i stvaralačkih osobnosti kojima je bio okružen, te kazališnog svijeta koji je bio važan dio Krležine profesionalne i osobne svakodnevice.

Piše: Ljubica Anđelković Džambić

Elizu Gerner uz Miroslava i Belu Krležu vezale su razne privatne i profesionalne spone, pa nije neobično da je čak dvije knjige svojih sjećanja, Oproštaj s Gvozdom i Svjedoci Krležina odlaska, posvetila Miroslavu Krleži kao jednoj od ključnih figura našeg kulturnog miljea dvadesetog stoljeća. Potonja, o kojoj je ovdje riječ, nastaje kao rezultat gotovo tridesetogodišnjeg prijateljstva Bele, s kojom je Gernerova dijelila i pozornicu, i Miroslava Krleže s autoricom i njezinim suprugom Milanom Arkom, a korijeni prijateljevanja ova dva bračna para, kako ćemo saznati iz ove knjige, još su mnogo dublji i razgranatiji.

Premda je naslov knjige usmjeren na završetak njihova dugogodišnjeg druženja, koje se prekida 1981. godine smrću Bele i Krleže, razdoblje obuhvaća čitavo jedno desetljeće u kojem su se njihovi susreti najviše odvijali u domu Krležinih na Gvozdu, intimnoj sceni za plodonosne i inspirativne razgovore koje su supružnici Arko naknadno bilježili te tako stvorili pravi mali arhiv iz kojeg doznajemo mnogošto o Krleži, ali i kulturnom i kazališnom životu onodobnog Zagreba.

Kao uvertiru glavnom dijelu knjige, Eliza Gerner svoje pisanje započinje Krležinom biografijom u kojoj u vremenskom luku zahvaća od djetinjstva s kraja 19. pa do sredine 20. stoljeća, postepeno uvodeći u njegovu životnu priču i epizode koje će rezultirati njihovim upoznavanjem. U tom biografskom dijelu, o kojem autorica također saznaje iz njihovih naknadnih razgovora, naći će se zanimljivih opisa detalja iz Krležina života, pa tako primjerice doznajemo o važnom utjecaju njegove bake, koja je svom sineku zlatnom otkrivala nepoznate i uzbudljive svjetove, naučivši ga i kajkavštini kojom kasnije piše Balade Petrice Kerempuha, ili o prvim fascinacijama crkvenim obredima koje će nešto kasnije, druženjem sa Strozzijevima, zamijeniti teatarski obredi. Doznajemo o školovanju u Kadetskoj školi u Mađarskoj, o njegovim književnim počecima, upoznavanju s Belom, ratnim i poratnim godinama, prateći kako od nepriznata i progonjena pisca prerasta u nedodirljivi autoritet.

Koncept knjigeprimarno je oblikovan oko pojedinih tema koje su se otvarale u razgovorima s Krležinima, a pritom se čitatelju nudi dvojna perspektiva, predočena i fizičkom podjelom knjige na dva dijela – prvi je ispričan iz očišta Elize Gerner, dok drugi dio piše Milan Arko. Premda će oboje često pisati i o istim situacijama i događanjima, Eliza Gerner više će pozornosti pridavati detaljima, privatnim vezama i međuljudskim odnosima – pri čemu treba spomenuti portretiranje Bele Krleže kao glumice i kao privatne osobe (djelomično ponavljajući opise iz knjige Kazalište kao sudbina), opis Belina i Krležina prisnog odnosa, kao i dirljive prikaze posljednjih dana njihovih života, dok Milan Arko naglasak stavlja na društvene događaje (ponajprije Festival kajkavske popevke, za koji je upravo on uglazbio Krležine Balade) te diskusije s Krležom koje ostaju kao svjedočanstva Krležinih mišljenja i stajališta o najrazličitijim temama iz politike, povijesti, arhitekture i slično.

Iako knjiga nastaje iz intimnog, komornog druženja, ključna će podloga ovdje opisanim razgovorima biti upravo taj društveno-povijesni i kulturni kontekst, pa će se većina tema oblikovati oko nekog događanja ili značajne osobe. U fokus razgovora tako će ući i osobe iz umjetničkog miljea, poput dirigenta Lovre pl. Matačića ili slikara Milana Staničića, ali i onog političkog – kraljice Elizabete II. ili Josipa Broza Tita i Jovanke Broz. Ipak, provodna nit plest će se oko događanja vezanih uz samog Miroslava Krležu i njegovo djelovanje – prate se premijere Krležinih predstava u zemlji i inozemstvu, stogodišnjica Hrvatskog narodnog kazališta, glumački jubileji, izdanja Krležinih djela, kao i njegov rad u Leksikografskom zavodu, a informacije koje nude ovi tekstovi često nas odvode iza kulisa tih događanja.

U svemu navedenome najznačajnija je činjenica, a time i najvrjedniji prinos knjige, ta da su sve teme, osobe i događanja koje su predstavljale okosnice razgovora dvaju bračnih parova prikazane kroz prizmu Krležinih komentara i mišljenja. Uz dokumentiranje njegovih stajališta, knjiga također pobliže dočarava Krležinu osobnost, s kojom su se mogli upoznati tek njemu najbliži, oni koji su ga susretali izvan protokolarnih situacija. Otkrivaju se njegove karakterne crte i afiniteti, te upoznajemo drugačijeg Krležu: intelektualni i književni autoritet ovih prostora prikazuje se kao osoba koja u sebi ujedinjuje različite suprotnosti – nestrpljivost, suzdržanost, sumnjičavost i oprez isprepleću se s toplinom, iskrenom znatiželjom, tankoćutnošću i uglađenošću, sve zajedno potkrijepljeno iznimnom erudicijom, maštovitošću i lucidnim dosjetkama.

Još jednom posežući u vlastita evociranja minulih dana, te im pridodavši i tuđa sjećanja, pišući s mnogo poštovanja i topline o ljudima koje je poznavala, Eliza Gerner ostavlja vrijedan portret jednog od najvećih hrvatskih književnika, ali i stvaralačkih osobnosti kojima je bio okružen, te kazališnog svijeta koji je bio važan dio Krležine profesionalne i osobne svakodnevice.

©Ljubica Anđelković Džambić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. ožujka 2023.