KOSTADINKA VELKOVSKA (Skopje, 3. lipnja 1948. – Zagreb, 10. ožujka 2024.)

Jasno sonce, niti zajdi, niti se pomrači: Vječni život između glume i glazbe

Kostadinka Velkovska u matičnom Satiričkom kazalištu Kerempuh i drugim kazalištima u četrdeset godina ostvarila je više od stotinu uloga od kojih izdvajamo: Tirza ili slast na ustima šumskog demona Damira Zlatara Freya, crnu operetu gdje nastupa u ulozi Majke; ulogu Lujze u Krv i košute Damira Zlatara Freya u produkciji Istarskoga narodnog kazališta; Aferu Fadila Hadžića gdje kao Barbara igra u režiji Roberta Raponje i produkciji Kerempuha; ulogu Majke Terezije u Svetici u tami i produkciji Narodnog pozorišta iz Sarajeva…

Piše: Dubravka Lampalov Mićunović

„Bilo je mnogo ljepote u mome djetinjstvu u skopskom Čairu i životu kojeg sam provela u Makedoniji. Rasla sam pored Vardara i preplivala ga s ostalom djecom na traktorskim gumama. Pjevali smo i plesali, to nam je u genima, a nedjeljom je cijela ulica čoporativno išla na izlet. Bilo je u mome susjedstvu Albanaca, Roma, Turaka, pa sam multinacionalno odgajana i naučila sam se ne opterećivati time tko je koje nacionalnosti, jer nacionalnost ne čini karakter.“  Tako je o djetinjstvu svojedobno govorila hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica, šansonjerka Kostadinka Velkovska. U više od pedeset godina karijere ostvarila je više od stotinu uloga, a u glazbi je ostavila neizbrisiv, lijep i svijetao trag. Uz Akademiju dramske umjetnosti, diplomirala je i Komparativnu književnost te Jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu. Možda upravo ovi njezini životni počeci učiniše da je uz umjetnost i kroz umjetnost bila izuzetno snažno angažirana i po ključnim pitanjima svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj.  

Nakon velikoga potresa u Skopju obitelj Velkovski seli u Kočane, gdje Kostadinka završava gimnaziju. Riječ je o tradicionalnoj, imućnoj trgovačkoj makedonskoj  obitelji. Četverogodišnja Kostadinka već od 1952. gleda sve predstave u Makedonskom narodnom teatru, jer njezin je djed bio šef Tehnike u kazalištu. Pradjed, Veličko Veljanov, bio je prvi vojvoda Makedonije. Kazališna akademija ipak nije bio prvi Kostadinkin izbor. Željela je studirati glazbu u Moskvi, jer je uz regularno školovanje u glazbenoj školi završila violinu. Ipak, zbog zdravstvenih poteškoća s bubnjićima, njezin drugi izbor – gluma – doveo ju je u Zagreb na Akademiju dramskih umjetnosti 1968. O tom dalekom hrvatskom gradu na sjeveru imala je čudesne, fantastične predodžbe, te je jednom prilikom kazala: „Pričalo se da je Zagreb vrlo čist, pa sam kao djevojčica zamišljala Zagrepčane kako puše na ulici noseći pepeljare u ruci“. Položila je prijemni ispit na Glumi, a njezine se čudesne predodžbe o Zagrebu ostvaruju: nije skrivala kako je to bila ljubav na prvi pogled, već u trenu kad je s Glavnoga kolodvora ugledala Zrinjevac. Ta je ljubav i privrženost Zagrebu učinila da se Kostadinka Velkovska kroz iduća desetljeća osjećala Hrvaticom makedonskih korijena, te odbila preseljenje u Australiju potkraj osamdesetih kao i povratak u Makedoniju, gdje joj je nuđeno upraviteljsko mjesto u skopskom teatru. Tijekom studija na zagrebačkoj ADU impresionirao ju je rad s trojicom profesora, koje će u brojnim intervjuima rado i često spominjati.

„Dvije godine bila sam u klasi velikog glumca Izeta Hajdarhodžića. Sve što znam, od njega sam naučila. Jako se zalagao za nas mlade, da shvatimo, da naučimo što je gluma, da smo u glumi iskreni. Zapravo, da ne glumimo – nego da budemo ono što igramo, taj lik…“, govorila je, prisjećajući se svojih početaka. Diplomirala je u klasi profesora Božidara Violića, a profesora Ranka Marinkovića rado je citirala: „Glumac mora naučiti nešto veoma važno: trajati na pozornici 40 godina jer svatko dobije šansu da bljesne. Ali trajati, to je teško“. Već po završetku prve godine glume igra u gotovo svim zagrebačkim teatrima i tu ćemo izdvojiti debitiranje u Gavelli 1971. godine: ulogu Komsomolke u Edermanovom Samoubojici u režiji Božidara Violića te Indijanke u Heingovu Osvajaču ili Baltasaru u režiji Dina Radojevića.

Po završetku studija, a bila je stipendistica dubrovačkoga Kazališta Marin Držić, zajedno s tadašnjim suprugom Dubravkom Sidorom, kolegama Krunom Šarićem i Dubravkom Miletić Kunčević odlazi na angažman u Dubrovnik na dvije godine. To je zlatno doba dubrovačkoga Teatra i Igara, a Kostadinka Velkovska, prema vlastitim riječima, mnogo uči od ikona hrvatskoga glumišta, Milke Podrug Kokotović, Miše Martinovića i Izeta Hajdarhodžića. Iz tog perioda pamti uloge iz stare dubrovačke literature: uloge Stullijeve Kate Kapuralice, Vojnovićeve Pavle, Ljeljenke ali i antičke Artemide. S druge strane, teatrologija bilježi podatak o gostovanju na pozornici Hvarskoga kazališta, u prvome izdanju Hvarskih dana u svibnju 1975., iz pera akademika Borisa Senkera u tekstu Četiri desetljeća Dana hvarskog kazališta, gdje on zapisuje: „Druga je pak dubrovačka predstava bila Nauk od mužova Marina Tudišćevića, u režiji beogradskog gosta Arse Jovanovića. (…) Braću, koja prolaze nauk, tumačili su Krunoslav Šarić i Zdenko Jelčić, a sestre Dubravka Kunčević (Miletić) i Kostadinka Sidor – Velkovska, svi na početku respektabilnih karijera.“  A Kosta će, svojedobno, u svom stilu, dubrovački period opisati ovako: „Dubrovčani su mi govorili: ‘Ajme, Kostadinka, paraš Dubrovkinjom!’. Svi su mislili da je Sidor Makedonac jer je bio crn, a ja sam plava.“

Nakon dvije godine dubrovačkog angažmana vraća se u Zagreb i postaje stalnom članicom ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh (onda Jazavac) 1975. godine, kada je teatrom upravljao Fadil Hadžić. Pred njome će biti desetljeća uloga u satiri, komediji, humoru i smijehu.

Prema vlastitome priznanju, ne pamti broj pjesama a ni uloga, ali zato među stotinjak dramskih kreacija izdvaja tri. Riječ je o Jadranki iz Balenovićevih Metastaza u režiji Borisa Svrtana iz 2007. u produkciji matičnog Satiričkog kazališta Kerempuh, potom o kreaciji Kate iz Kolarova Svoga tela gospodar, te o ulozi Marije Berković iz predstave Pod Krležinom glavom Alenke Goljevšček u režiji Želimira Oreškovića i u produkciji Satiričkoga kazališta Jazavac praizvedenoj 1986., koju je sa slovenskoga preveo Tomislav Lipljin. Za posljednje dvije ovjenčana je Zlatnim smijehom na Danima satire matičnoga kazališta. Evo prilike da iz ulomka Šišmiš satiričara Kolara u nekoliko redaka opisa seoske vještice Kate, po svemu suprotnome habitusu Kostadinke Velkovske, zamislimo tu artističku studioznost: „Naškubila baba suha usta, zaklimala glavom, pa prislonivši ljestve na tavanski otvor popela se stenjući i sikćući kao leglo zmija. Baba bila sipljiva, i uleknute njene grudi svirahu kao pokvareni mijeh. Šalabazala ona po tavanu, sveđer nešto mrmljajući, nerazumljivo i strašno (…)“.

Iz matičnoga i drugih kazališta, gdje je u četrdeset godina ostvarila više od stotinu uloga, izdvojit ćemo poneke produkcije: Tirza ili slast na ustima šumskog demona Damira Zlatara Freya, crnu operetu gdje nastupa u ulozi Majke; ulogu Lujze u Krv i košute Damira Zlatara Freya u produkciji Istarskoga narodnog kazališta; Aferu Fadila Hadžića gdje kao Barbara igra u režiji Roberta Raponje i produkciji Kerempuha; ulogu Majke Terezije u Svetici u tami i produkciji Narodnog pozorišta iz Sarajeva…

Ne kaže se slučajno da Makedonci prvo počnu plesati pa onda prohodaju, i da prvo propjevaju pa onda progovore. Šansonjerka, čiji je kontraalt s potrebnim visinama oblikovala primadona Ančica Mitrović, vrhunce solističke pjevačke karijere bilježi koncertima Hrvatskoj s ljubavlju – moja priča, moj život iz 2009., kada izvodi i Krležin monolog Pod maskom; potom 50 godina s vama iz 2018.; krapinski Festival s pjesmom Daj da me ti povabiš. Glazbenu karijeru razvila je uz supruga Damira Potkrajca, gitarista, održavši brojne solističke koncerte kao i mjuzikl Mačak u trapericama, gdje su kao kvartet s Ladom Kos i Ladom Leskovarom nastupali na mnogim inozemnim pozornicama. U glazbenom opusu tu je i album makedonskih balada iz 1987. Bila je dugogodišnja voditeljica i urednica emisije Šansona, šansona na Hrvatskome radiju. Govorila je: „Šansona je po formi najbliža glumi, ona je promatrač života, njome komentirate, razmišljate. Najveći pariški šansonjeri bili su glumci“. Šansone je pjevala na pet jezika: hrvatskom, makedonskom, francuskom, njemačkom i talijanskom. Neostvarena će ostati njezina želja da održi koncert s frontmenom Parnog Valjka, sunarodnjakom Akijem Rahimovskim.

Njezinu filmsku i televizijsku karijeru obilježile su uloge u serijama Zabranjena ljubav, Zauvijek susjedi, Naša mala klinika, Bitange i princeze, Ne daj se, Nina, Sve će biti dobro, i posljednja, Dar-mar. Televizijske sapunice smatrala je profesionalnim izazovom: „Za njih treba biti brz, inteligentan glumac, koji brzo pamti, snalazi se u prostoru i brzo rješava situacije. Stvar je u temperamentu. Sviđa mi se to, da u jednu noć treba upamtiti trideset stranica teksta. Ne možete čekati nadahnuće, treba ga isprovocirati.“.

Njezinu altruističnu prirodu koja se očitovala i kroz rad sa svim zajednicama nacionalnih manjina i potporu u ostvarivanju njihovih prava, u zalaganju za integracijom u društvo, Klub albanskih žena Hrvatske nagradio je Nagradom Kraljica Teuta.  Zlatno sonce, nesebična i vedra Kosta, njezin rad s mladim glumcima i aktivno sudjelovanje u Domovinskome ratu, za što je postala nositeljicom spomenice Domovinskog rata, zbog, kako je govorila, svoje buntovne, komitske krvi koja reagira na svaku agresiju, ta Kosta, zlatno sonce, niti bega, niti se pomrači.   

© Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 18. ožujka 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija