VJENCESLAV KAPURAL (Gorica kraj Gruda, BiH, 2. studenog 1934. – Zagreb, 31. srpnja 2020.)

Izuzetno svestran umjetnik

Tijekom cijele karijere igrao je brojne važne uloge u domaćim i stranim filmovima, a osobito je bio tražen za koprodukcije zbog izvrsnog poznavanja jezikā. Bio je i dugogodišnji član Drame HNK u Zagrebu. Posebno mjesto ovog svestranoga kreativca zauzimaju prijevodi klasičnih i suvremenih dramskih tekstova, pretežno s francuskoga.

Piše: Branka Primorac

Nije netipično u glumačkoj biografiji naći podatak da je glumac prvo studirao jedan fakultet, za egzistenciju sigurniji, a završio drugi, u konkretnom slučaju Akademiju dramskih umjetnosti. Kad im krene u glumi, većina digne ruke od svog prvog izbora, ali to nije slučaj s glumcem, pjesnikom i prevoditeljem Vjenceslavom Kapuralom Vencom. Radišnost, znatiželja te znanje francuskog i talijanskog jezika stečeno na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, prirodni dar za strane jezike, strast prema književnosti, osobito pjesništvu, i talent za glumu – sve se to kod njega sljubilo u jedno.

Obožavao je francuski jezik i Pariz, kao student je konobario u Gradu svjetlosti kako bi usavršio jezik. U studentskim danima stigao je i glumiti i režirati nekoliko predstava u Studentskom kazalištu Ivan Goran Kovačić u Zagrebu. U svemu je bio dobar, odličan, nagrađivan, okružen prijateljima koje je zabavljao recitacijama na francuskom ili pričanjem viceva.

Rodio se 2. studenoga 1934. u Gorici kraj Gruda. Realnu gimnaziju završava u Banja Luci, potom odlazi u Zagreb i prvo studira na Filozofskom fakultetu (francuski i talijanski jezik) a kasnije se upisuje na studij glume na Akademiji dramske umjetnosti na kojoj diplomira 1961. godine. Kapural je bio dugogodišnji član Drame HNK u Zagrebu, od 1963. do odlaska u mirovinu 2000.

Istaknuo se u brojnim karakternim ulogama (Leduc u Slučaj u Vichyju A. Millera, Sid u Mirisu cvijeća J. Saundersa, Kozanek u Plebejci uvježbavaju ustanak G. Grassa, Pisac u Pismo generalu Francu, Guernica, Ljubavno pismo F. Arrabala, Maestro u Kiklopu R. Marinkovića, Davies u Pazikući H. Pintera i mnogim drugima). Okušao se i u režiji, u nekoliko predstava suvremenoga dramskog repertoara (I. Raosa, E. O’Neilla, U. Donadinija).

Tijekom cijele  karijere igrao je brojne važne uloge u domaćim i stranim filmovima. Evo nekih: Zlatne godine D. Žmegača, Sve će biti dobro, Obiteljska stvar, Dolina Sunca; tu je i Papirus iz TV-serije Smogovci Hrvoja Hitreca. U Bulajićevoj Obećanoj zemlji (1986.) glavni je lik uz Batu Živojinovića i Mirjanu Karanović, a u posljednjem ostvarenju redatelja Tina Žanića Manjača (2014.) protagonist je uz Matiju Ferlina. Ime mu se pojavljuje na mnogim špicama TV-serija i TV-drama, domaćih i stranih, jer je mogao raditi na više jezika (osim francuskim i talijanskim dobro se služio engleskim, a sam je naučio i ruski). Kolege s kojima je prijateljevao dodat će zanimljive anegdote iz Vencina života vezane za profesiju.

Osobito je bio tražen za koprodukcije zbog izvrsnog poznavanja jezikā. Otud i zgoda iz serije Winds of War (1983.) snimljene u Hrvatskoj i s glavnim glumcem Robertom Mitchumom koju nam je ispričao redatelj HTV-a Marijan Fruk. Kapural tu ima dosta važnu ulogu američkog pukovnika Gondina. Poliglot s Michumom komunicira u zajedničkim scenama te izvan njih krateći vrijeme kartanjem. Razvila se srdačna kolegijalnost i u jednom ga trenutku velika američka filmska zvijezda pita gdje mu je prikolica (glumački apartman na kotačima). Kad je, začuđen, čuo da je Kapural nema, inzistirao je kod producenata da je dobije. I dobio ju je!

Posebno mjesto ovog svestranoga kreativca – a kažu da je u svemu bio brz, energičan i točan – zauzimaju prijevodi klasičnih i suvremenih dramskih tekstova, pretežno s francuskoga. Po čemu su bili posebni pojašnjava glumac, kolega i prijatelj  Krunoslav Šarić: „Imao je kao rijetko koji prevoditelj osjećaj za scenski jezik, znao je što na pozornici može proći a što ne, što spada u govor a što na papir, u knjigu.” HTV-ovac Fruk, koji mu je često asistirao za kazališnim pultom, kaže o tome: „Nevjerojatno brzo je reagirao na pojedine rečenice koje mu nisu zvučale prirodno kad bi ih čuo izgovorene. Odmah je dopisivao tekst, mijenjao. Uvijek nabolje. Žao mi je što je vrlo malo njegovih prijevoda sačuvano, što se nije vodila briga da ih se tiska i spremi za buduće generacije.”

Nabrojimo samo neke od njegovih prijevoda koji su generacijama redatelja omogućili upoznavanje sa svjetskom kazališnom literaturom. To su sve zvučna imena: Beaumarchais, Camus, Feydeau, Labiche, Arrabal, Ionesco, Ghelderode, Genet, Giraudoux, Anouilh i dr. Uistinu se može reći da je Nagrada za životno djelo Društva hrvatskih prevoditelja (2004.) otišla u prave ruke.

Riječi redateljice i publicistice Snježane Banović sažimaju Vencov rad na animiranim filmovima: volio je sinkronizirati crtiće, a osobito je rado tumačio likove negativaca. Banović navodi i da je Kapural otkrio i preveo, u nas do tada potpuno nepoznatu, jednočinku Kristofor Kolumbo Michela de Ghelderodea iz 1926.

Redatelj na HTV-u Marijan Fruk najviše je vremena s Kapuralom proveo na sinkroniziranju filmova. Sjeća se da su Kapuralovi omiljeni likovi bili dvojice štakora, Larnaks i Farnaks, dva negativca od kojih je jedan bio Kapural. Nije mu posao za najmlađe bio usputni posao, veselio se snimanju, pjevao je i zabavljao društvo u stankama, a rado spominjao naslove koje je volio – tople, djeci i odraslima prihvatljive priče poput: Najveća budala na svijetu i leteći brod, Postolar Martin, Brat Franjo, Banane u pidžami… prisjeća se Kapuralov prijatelj Marijan.

Vjenceslav Kapural, Zidovi, Stajer Graf. 2004

Bilo mu je stalo da se njegovo djelo ne zaboravi, a na YouTubeu je postavio vlastiti kratki film snimljen u glumčevoj vikendici 19. listopada 2018. na kojoj se u malo minuta vidi puno. A najdirljivije je kako supruzi Sanji osamdesetogodišnji Kapural recitira na francuskom ljubavnu pjesmu Pour toi mon amour, a ona se okrenuta leđima smije i pleše.

Kapural je objavio dvije knjige: zbirku pjesama Put u bijelo (1999.) i drama Zidovi (2004.) u izdanju Štajergrafa. Te je godine dobio nagradu kolega prevoditelja.

Za kraj, citiramo malo iskrene sentimentalnosti iz teksta oproštaja Snježane Banović na pogrebu Vjenceslava Kapurala: „Na probi nezaboravne Ondine (gl. uloge Alma Prica i Dragan Despot) u zagrebačkom HNK 1991. Venco je bio prevoditelj i pomoćnik režije velikom Horei Popescuu, a ja asistentica. Bio je to jedan od onih poslova na kojima pomislite da kazališni posao ne može biti ljepši od bilo kojeg drugog na svijetu. I to zahvaljujući umjetnicima kao što su Venco i ostali iz ekipe snova, od kojih većine više nema među nama: Vanje Dracha, Ene Begović, H. Popescua, Krune Valentića, Zvonimira Zoričića, Darka Ćurde… Bilo bi još dragih ljudi za taj niz, ali negdje moramo stati.“

A koliko god pisali o Vjenceslavu Kapuralu, premalo je za naklon i dugi pljesak iz gledališta tom izuzetnom umjetniku i čovjeku.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. veljače 2021.