8. Umjetnice dinastije Strozzi: JANA PULEVA (Jambol, Bugarska, 9. rujna 1921. – 9. travnja 2003.) (1. dio)

Izrazita umjetnička osobnost i pjevačica profinjenog osjećaja za stilske odrednice glazbe

Dobro školovana pjevačica i supruga velikog hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, Jana (pravim imenom Afrodita) Puleva ostavila je neizbrisiv trag u riječkom glazbenom životu. Njezina se djelatnost nije ograničavala na operu, nego je jednako njegovala i koncertni repertoar.

Piše: Marija Barbieri

Kao izrazita umjetnička osobnost, dobro školovana pjevačica, umjetnica profinjenog osjećaja za stilske odrednice glazbe i supruga velikog hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, sina Maje de Strozzi, Jana (pravim imenom Afrodita) Puleva ostavila je neizbrisiv trag u riječkom glazbenom životu. Njezina se djelatnost nije ograničavala na operu, nego je jednako njegovala i koncertni repertoar. Rođena je u Jambolu 9. rujna 1921. godine. Pjevanje je učila u Milanu kod nekoć glasovite pjevačice Giannine Arangi-Lombardi (1891-1951) i na Opernoj školi u Firenci kod G. Tess-Armani. Debitirala je 1945. u Trstu kao Leonora u Verdijevu Trubaduru, a 1946. došla je u Rijeku kako bi pomogla u izgradnji hrvatskoga glazbenog života u oslobođenome gradu. U razdoblju između dvaju ratova Rijeka je, naime, bila pod talijanskom okupacijom. Narodno kazalište otvoreno je 20. listopada a prva operna premijera bio je Nikola Šubić Zrinski Ivana Zajca (1832-1914), najistaknutijega i najpoznatijega glazbenog Riječanina. Dvadesetpetogodišnja Jana Puleva riječkoj se publici predstavila u drugoj opernoj premijeri.

U prosincu 1946. pjevala je Puccinijevu Toscu i odmah se pokazala kao cjelovita glazbeno-scenska osobnost, iznimno muzikalna pjevačica glasa velika opsega i glazbenica široke kulture. Pjevala je pod Papandopulovim ravnanjem uz Milana Pichlera (1897-1981) koji je, kao i njezin suprug, došao iz Zagreba kako bi pomogao u pokretanju riječkoga glazbenog života. Lako je zamisliti da ga je to troje umjetnika krasnih sposobnosti moglo graditi na vrlo solidnim temeljima. Bilo je još nekoliko kvalitetnih talijanskih umjetnika, od kojih se talijanski tenor Gino Bonelli (1917-1997) zadržao u Rijeci i u riječkom kazalištu ostvario velike kreacije. A bili su ondje i vrsna mezzosopranistica krasnoga glasa Nevenka Tomašić (1903-1978) te bas Franjo Godec (1917-1999). Iste sezone Puleva je sudjelovala na još dvjema premijerama pod Papandopulovim ravnanjem: u travnju je pjevala Santuzzu u Cavalleriji rusticani, a u lipnju Neddu u Pagliaccima, koji su se, tko zna zašto, nazivali prema njemačkom prijevodu. Istodobno je sudjelovala u nizu opernih koncerata koje je Papandopulo priređivao da bi barem djelomično proširio repertoar. Jana Puleva je u stalnom angažmanu ostala dvije sezone i ostvarila još tri nove uloge: Maricu u Prodanoj nevjesti, Charlottu u Wertheru i Giorgettu u Plaštu. U sezoni 1948/1949. otpjevala je u prosincu 1948. samo jednu Santuzzu i jednu Charlottu. Od 1949. do 1953. djelovala je u sarajevskoj Operi.

U sezoni 1953/’54. Jana Puleva se s Borisom Papandopulom vratila u riječku Operu u punoj umjetničkoj zrelosti. Bile su joj trideset dvije godine. Papandopulo je u punoj mjeri znao iskoristiti njezine mogućnosti. Već u rujnu 1953. pod njegovim ravnanjem sudjelovala je u koncertnoj izvedbi odlomaka iz  Zajčeva oratorija Prvi grijeh, u repertoar uvrstila privlačan lik Bizetove Carmen i Evu u Nikoli Šubiću Zrinskom i riječkoj se publici predstavila kao solistica kantate Stojanka, majka Knežopoljka. Tu kantatu za sopran, mješoviti zbor i orkestar Papandopulo je skladao u Sarajevu 1950. godine na tekst istoimene poeme istaknutoga bosanskog autora Skendera Kulenovića (1910-1978). Kantata je praizvedena istoga dana 27. studenoga 1950. u dva grada, Sarajevu i Zagrebu. Sarajevskom izvedbom ravnao je skladatelj, a solistica je bila Jana Puleva. Lako je zaključiti da je kantatu skladao za nju.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. rujna 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Arhiv Hrvatskog glumišta