Piše: Marija Barbieri

Maja Strozzi nastavila je nizati nove bisere hrvatske operne reprodukcije. Nakon Olimpije i Antonije u Hoffmannovim pričama i Ines u Meyerbeerovoj Afričanki (tako se tada zvala) došla je još jedna povijesna uloga – Lakmé Lea Delibesa (1836–1891). Narodne novine pisale su 21. ožujka 1912.: „Gdja Maja de Strozzi u naslovnoj ulozi bila je puna poezije i miline. Svojim zvonkim grlom čisto je i savršeno liepo izvela koloraturni dio svoje uloge, a naročito s velikim uspjehom divnu legendu o parijinoj kćeri u drugom činu. I u dramatskom pravcu neočekivano nas je iznenadila pievom i liepom plastikom.”

Na još jednoj premijeri – Dvořákove Rusalke 18. travnja 1912., prema pisanju Obzora 19. travnja:  „Već sama njezina nježna pojava, gracija u svakom kretu, u svakom pomicaju, pa umilan glas, pun osjećajnog drhtanja, zastrt kadikad dahom jakog čuvstva napraviše valjda najsrećniju kreaciju ove opere”. Godine 1912. Maja Strozzi bila je osobito zaposlena u zagrebačkoj Operi, nižući Violette, Madam Butterfly, Lakmé, Olimpiju, Ines u Afričanki, Nuri u U dolini. A priredila je i koncert u Bjelovaru (Nezavisnost, br.11).

Premijera Lucije Lammermoorske (tako se tada nazivala) 14. ožujka 1913. zaokružila je taj blistav niz najvećih ostvarenja Maje Strozi. Male novine pisale su sljedeći dan: „Njezin glas je kao svileno meko velo koje slušaoca zanosi u lirsko pjesničko raspoloženje, što je slično snu djeteta, kome se ukazuju krasne i nedohvatne slike. Njezin glas kao da dolazi iz neke daljine sa nekog začaranog dvorca, iz malog grla princese, koja snivajući pjeva a pjevajući sniva – uzdiše, tuži i miluje. I ovim je glasom pjevala ona ‘Luciju’. I ta ‘Lucija’ bijaše dah ljudskoga bića, priča malog nesretnog plahog srdašca što je od ljubavne boli tiho ginulo i usnulo, vječnim snom. […] Njezina je Lucija bila krasna i u ludilu, bila je nježna, slaba, – tiho smućena – bila je pjesma Majine umjetnosti. Tu se je našla krasota grla i pjesnička umjetnost u zanosnom zagrljaju sa velikim glumačkim umijećem, što ga je Maja baštinila od naše velike umjetnice a svoje majke. Tko hoće da vidi triumf glumačke i pjevačke umjetnosti, slivene u jednu pjesmu, taj mora doći, da vidi Maju Strozzi u ulozi Lucije.“ Hrvatski pokret pisao je istoga, 15. ožujka 1913., da „gdja Strozzi – u prizoru ludila – čini koloraturu shvatljivom; mi tu skroz artificijelnu vještinu njenog grla razumijemo, smatramo ovdje koloraturu kao u glazbu prenesene simptome ludila. […] Kod gdje de Strozzi koloratura je samo novi član glazbenog izraza; zaboravljamo na virtuozitet, jer smo očarani umjetnošću.“

Ushićenje publike i kritike dijelio je i njezin prvi zagrebački operni ravnatelj Srećko Albini. Ovako ju je opisao u svojim neobjavljenim zapisima što ih je susretljivošću sina mu profesora Alberta Albinija godine 1970. pripremio dr. Krešimir Kovačević (1913–1992) i objavio u časopisu Hrvatsko narodno kazalište, sezona 1970/71., br. 2: „Ako ipak imademo jednu jedinu iznimku, pjevačicu, za ljubav koje je publika uvijek napunila kuću, što god ona pjevala, reći ćemo također hvala Bogu, jer njena osobna privlačivost zvijezde (star) nije potekla toliko od fenomenalnog glasa ili virtuozne kolorature, koliko od plemenitijih uzroka jedne suptilne umjetnosti neodoljivog čara, što samo Francuz znade označiti riječju charme, jedne osobnosti, koja je bila inkarnirani osjećaj, glazba, poezija. Jako toplo čuvstvo, prirođeni charme, to je tajna Majine umjetnosti, a njezina time odgojena tehnika za nju samo sredstvo, kojim je sebi očuvala ono bogodano u profanom svijetu. Kod Maje publika nije pitala, što ona pjeva i kako pjeva, – Maju je osjećala. Taj lični čar je tajna njezinog umjetničkog djelovanja, uspjeha i privlačnosti.”

Očaranost Majinom umjetnošću prenijele su i novine Il Dalmata 17. svibnja 1913. u osvrtu na njezinu Olimpiju u Hoffmannovim pričama,ističući „njezinu savršenu sposobnost koja ju je činila idealnom lutkom. Pjevala je onom otmjenošću i savršenstvom koje je odlikuju što je lik protagonistice činilo uistinu umjetnošću.“

Usudili bismo se reći da je u daljoj karijeri Maje de Strozzi prevladavao umjetnički element nad čisto pjevačkim. Odabirala je uloge posve drukčijih karakteristika od prethodnih. Tako je bila Desdemona u Otellu koju je pjevala na premijeri 1. prosinca 1913. Pjevala ju je ponovno na obnovi 1922. Obzor je pisao 11. siječnja: „Glumačka strana njene uloge bila je mnogo bolja nego li pjevačka. Njezin je glas uvijek ugodan, lijepo kultivirani, posjeduje odličan akcenat, tehniku disanja itd. Njezina je igra odlična i uvjerljiva, da čovjek mjestimice na one nedostatke sasvim zaboravlja, tako primjerice čovjek rijetko čuje onako lijepo otpjevanu molitvu u 4. činu.“

Slijedile su Lotta (Charlotta) u Wertheru, Tatjana u Evgeniju Onjeginu, Thomasova Mignon. Prema Obzoru 11. listopada 1923. iz pera Luje Šafraneka-Kavića (1882–1940) njezina Tatjana „broji medju najbolje što su naši umjetnici u operi stvorili“ i „savršenija se umjetnička kreacija ove uloge teško može zamisliti.“ Na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Claudea Debussyja (1862–1918) Pelleas i Melisanda 12. prosinca 1923., prema pisanju Novosti 14. prosinca: „S Melisandom je stvorila svoju najbolju partiju. Glas gdje Strozzi upravo je stvoren za Melisandu, a protančani umjetnički ukus, duboko shvaćanje, poezija u izražaju, jedna skroz profinjena igra, puna osjećaja i uvjerljivosti, doprinijeli su, da je gdja. Strozzi kao Melisanda postigla svoj najveći umjetnički uspjeh.“

Maja Strozzi pjevala je i druge uloge, često na prvim hrvatskim izvedbama, premijerama ili obnovama: Mimì u La Bohème, Kraljicu u operi Stara pjesma slovenskog skladatelja Viktora Parme (1858–1924), Gospođu Fluth u Nicolaievim Veselim ženama windsorskim, Norinu u Donizettijevom Don Pasqualeu, te u prosincu 1930. Serpinu u intermezzu Služavka gospodarica Giovannija Battiste Pergolesija (1710–1736). Na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu 1913. u, prema odjecima kritike, ne baš uspjeloj izvedbi opere La Bohème, prema izvjestitelju novina Sloboda 26. svibnja, „jedina je bila gdja Strozzi, koja je svojom savršenom igrom i milim glasom briljirala“.

No bilo je ponekad i disonantnih tonova, pa je u osvrtu na predstavu Madame Butterfly 6. studenoga 1927. kritičar Hrvatskog prava 12. studenoga, uz dužno poštovanje njezinim „odličnim manirama“, ustvrdio da se „glasovni manjak u jednoj operi ipak samom igrom ne da nadomjestiti i pokriti“. Kritičar je bio toliko oštar da je zaključio: „Zato bi nas veselilo, kad bismo mogli gdju kao i gospara Marka [Vuškovića, o.a.] pozdraviti u drami (ako to ide!)“. A i u kritici na Marfu na premijeri 1924. Carske nevjeste Nikolaja Rimski Korsakova (1844–1908) diskretno se upozorilo na glasovnu indisponiranost. Veći uspjeh postigla je tada reprizna interpretatorica Zlata Gjungjenac-Gavella (1898–1982).

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. lipnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija